Arhiva srpanj 2011

Za vrijeme godišnjeg odmora provela sam prekrasnu večer sa starim društvom iz školskih dana. Dobro smo se zabavljali i već pred jutro, prije razilaska odlučili smo zaokružiti naše druženje uz izlazak sunca i laganu priču na plaži. U takvoj opuštenoj atmosferi, a nakon što smo tijekom večeri pretresli sve uobičajene i neutralne teme, netko je krenuo s onim što obično zovemo filozofiranjem o životu, njegovoj svrsi i tajnama. Jedna od nas je spremno započela priču o tome kako je odlučila biti spontanija: u proljeće je, bez velikih planiranja i premišljanja, posjetila jednu od zemalja u kojima nikad nije bila, oduševljeno je pričala o ljudima koje je upoznala, pričala je o tome kako se jako puno smije, kako je mnogo manje zabrinuta, kako uživa u svakom novom danu, u mnogim sitnicama koje prije nije ni primjećivala. U jednom trenutku, jedan drugi kolega, na glas je sasvim ozbiljno i brižno primijetio: „Mislim da si zapravo u depresiji.“

Nedavno sam imala priliku razgovarati s uspješnom poslovnom ženom koja već desetak godina vodi svoju tvrtku i pritom postiže odlične rezultate. Priznata je u poslovnim krugovima, često je sudionica važnih događanja te inicijator inovativnih projekata, poželjna je suradnica i klijentica, ali i cijenjena menadžerica koju djelatnici predano slijede u ostvarivanju zajedničke vizije. U privatnom životu je već dugi niz godina sretno udana te s djecom, koja upravo prolaze kroz uobičajeni tinejdžerski bunt i potragu za identitetom, ima jako dobar odnos. Slušajući ju kako govori, promislila sam kako preda mnom stoji zadovoljna žena koja zna što želi, postiže to i uživa u životu. Oduševljena njezinom pričom naglas sam prokomentirala kako je prava sretnica koja je svoju sreću itekako zaslužila upornošću i radom. U tom trenutku, na spomen riječi sreća, izraz ženske snage koji se do tog trenutka ocrtavao kroz njezine crte lica, odjednom se pretvorio u izraz grča, strepnje i nemira. Odgovorila mi je da će stvarno biti sretna tek kad bude u potpunosti financijski neovisna, slobodna od svih kredita, i kad joj djeca završe fakultet i postanu samostalni. Te riječi i slika njezinog zabrinutog lica dugo su mi ostali u sjećanju, a pitanje koje mi se neprestano vrtjelo u mislima bilo je – koliko još ciljeva „Bit ću sretna/sretan tek kad …“ trebamo ostvariti kako bismo napokon krenuli uživati u svom životu – ovdje i sada?

U životu često možemo biti svjedoci rasprava tzv. optimista i pesimista. Optimisti navode da stvari nisu tako crne, da treba misliti pozitivno i nadati se boljoj budućnosti, dok pesimisti smatraju da optimisti zatvaraju oči pred surovom realnošću i stavljaju ružičaste naočale kako bi im svijet zgledao ljepši. Na spomen fraze „misli pozitivno“ pesimisti skeptično odgovaraju kako se tu radi o besmislici pridošloj „sa zapada“, kojom se propagira površno i umjetno pozitivno raspoloženje. Smatraju da čovjek može biti pozitivno raspoložen jedino ako je i objektivna situacija takva, dok je pozitivno raspoloženje u negativnoj situaciji lažno, pa stoga i pogrešno. Ovakve rasprave obično završavaju svojevrsnom pat pozicijom, jer jedni druge ne uspijevaju međusobno uvjeriti u ispravnost vlastitih stavova.