21.07.2011.
Nedavno sam imala priliku razgovarati s uspješnom poslovnom ženom koja već desetak godina vodi svoju tvrtku i pritom postiže odlične rezultate. Priznata je u poslovnim krugovima, često je sudionica važnih događanja te inicijator inovativnih projekata, poželjna je suradnica i klijentica, ali i cijenjena menadžerica koju djelatnici predano slijede u ostvarivanju zajedničke vizije. U privatnom životu je već dugi niz godina sretno udana te s djecom, koja upravo prolaze kroz uobičajeni tinejdžerski bunt i potragu za identitetom, ima jako dobar odnos. Slušajući ju kako govori, promislila sam kako preda mnom stoji zadovoljna žena koja zna što želi, postiže to i uživa u životu. Oduševljena njezinom pričom naglas sam prokomentirala kako je prava sretnica koja je svoju sreću itekako zaslužila upornošću i radom. U tom trenutku, na spomen riječi sreća, izraz ženske snage koji se do tog trenutka ocrtavao kroz njezine crte lica, odjednom se pretvorio u izraz grča, strepnje i nemira. Odgovorila mi je da će stvarno biti sretna tek kad bude u potpunosti financijski neovisna, slobodna od svih kredita, i kad joj djeca završe fakultet i postanu samostalni. Te riječi i slika njezinog zabrinutog lica dugo su mi ostali u sjećanju, a pitanje koje mi se neprestano vrtjelo u mislima bilo je – koliko još ciljeva „Bit ću sretna/sretan tek kad …“ trebamo ostvariti kako bismo napokon krenuli uživati u svom životu – ovdje i sada?