Iza nas je Europski dan zaštite osobnih podataka. Bio je to izvrstan povod koji je, s punim pravom, iskorišten kako bi se istaknula važnost vođenja računa gdje i na koji način govorimo o sebi, s dostojanstvom s ciljem zaštite vlastite privatnosti te prevencije da ti podaci budu iskorišteni u, za nas, neželjene svrhe. Nažalost, u današnje vrijeme Interneta i društvenih mreža, takva svijest je izuzetno mala i to ne samo među mlađom populacijom.
Razmišljajući o tome, pomislila sam koliko ne samo da ne vodimo računa o zaštiti osobnih podataka, nego i o zaštiti vlastite, kao i tuđe intime i dostojanstva. Ispričat ću vam jedan, po mom mišljenju, vrlo drastičan primjer koji ne govori samo o njegovim sudionicima, već puno više o našem društvu.
Jedno nedjeljno jutro, u potrazi za novim informacijama o svijetu, ljudima, događanjima, odlazim na Internet. Otvaram naslovnicu Facebooka i ugledam izrazito ”lajkan“ i komentiran status. Ostajem razjapljenih usta. Ispred sebe vidim otvoreno pismo posvećeno prijateljima i poznanicima (samim time i njihovim prijateljima i poznanicima), ali i osobi koja je, zajedno s kreatorom statusa, upravo donijela važnu, tešku i, na svoj način, bolnu životnu odluku – odluku o razvodu. Jedan vrlo intiman čin, koji uključuje dvoje ljudi, ”stavljen je na sva zvona“ i, ma koliko pozitivno bio izrečen i formuliran, jako otvoreno i na osoban način priča o situaciji koja se dogodila.
(Na)opak sustav vrijednosti
Takvo što, nažalost, nije ništa novo, već je svakodnevan dio raznih tiskovina, Facebooka, portala, blogova, bilogdje na internetu te općenito života. Pritom, otkrivanje vlastite intime, svima i u svakoj prilici, nije samo postalo uobičajeno, već se često doživljava i hrabrim. Dapače, reakcije drugih često potiču i pozdravljaju takvo ponašanje. Ako bolje razmislite, upravo takvi statusi imaju najveći broj ”lajkova“ i komentara, koji su u pravilu vrlo podržavajućeg tona.
Osim što izlažemo sebe, više, nažalost, uopće ne pokušavamo skriti imena drugih uključenih. Čak i ako ih ne spominjemo, kroz kontekst se lako može zaključiti tko je još dio priče i tko je osoba čiju intimu na taj način također otkrivamo – bilo da je riječ o klijentu, prijatelju, zaposleniku, suprugu, svekrvi, roditeljima, djeci… A takva otvorenost se često doživljava i ”forom“. Dijeljenje sa stotinama i tisućama ljudi na internetu kako imam tešku majku, supruga ili klijenta, izazvat će lavine smijeha i podrške. Pitam se jesmo li svjesni kakav svijet time stvaramo, bilo da smo u ulozi izvođača ili publike (na kraju krajeva, izvođač je tu samo zato jer ima svoju publiku).
Razmislimo zašto
Koliko god u određenom trenutku osjećali potrebu za dijeljenjem svoje intime s cijelim svijetom, važno je, prije nego to učinimo, razmisliti što time zapravo radimo i dobivamo. Za početak, jesmo li svjesni kakav dojam ostavljamo pričajući svima, vrlo otvoreno i smiono, o svojim intimnim iskustvima? Hoćemo li uistinu biti doživljeni kao netko tko je hrabar ili kao netko tko svoje probleme rješava na pogrešnom mjestu i pogrešnim načinom?
Također, ako nam je bitno dobiti tuđu podršku i razumijevanje, je li neselektivno otkrivanje svojih (a često i tuđih) najdubljih osjećaja i misli svima pravo rješenje? Ne zaboravimo da nas većina ljudi koja će to čuti ili pročitati zapravo uopće ne poznaje. Važno je razmisliti o tome čija nam podrška treba, tko su oni koji nas uistinu poznaju i koji će znati na pravi način biti tu za nas – i njima se obratiti.
Čuvanje dostojanstva
Sljedeće, i još važnije – čuvajmo vlastito dostojanstvo! Čuvanje vlastite privatnosti za sebe i naše najbliže govori o tome koliko cijenimo sami sebe, svoje emocije, iskustva i misli, umjesto da ih, na neki način, prostituiramo, i time zapravo – tražimo pažnju. Da, dijeljenje svog iskustva s drugima može biti hvalevrijedan čin, u svrhu zbližavanja, otvorene komunikacije, međusobnog podržavanja i učenja – no i to treba imati svoju mjeru i, prije svega, jasnu svrhu.
Također – čuvajmo i druge, pogotovo ljude s kojima smo povezani, koji su bili ili jesu važan dio našeg života. Upitajmo se kako se oni osjećaju kad vide da o ”našim“ zajedničkim i intimnim stvarima zna, čita i sluša ogroman broj ljudi. Kako se osjeća prijateljica koju smo prozvali pred cijelim društvom? Kako se osjeća klijent kojeg smo ”ocrnili“ na sva zvona? Kako se osjećaju oni koji u našim Facebook statusima čitaju poruke između redaka, umjesto da otvoreno porazgovaramo s njima o tome, licem u lice?
Kako se osjeća bivša supruga o čijoj intimi i izazovnoj životnoj situaciji čita stotine ljudi? Kako se osjeća djevojka koju je dečko zaprosio ispred velike publike, a da prije toga nikad nisu niti spomenuli brak (i možda se ni ne osjeća spremnom na to)? Koliko god potreba da pokažemo ljutnju i povrijeđenost, ili da jednostavno dobijemo pažnju, bila snažna, je li ona, kao kratkotrajni ”emocionalni šut“, važnija od dugoročnog građenja dobrih odnosa? Pritom ne zaboravimo – koliko god možda pričali o drugima, uvijek zapravo pričamo ni o kome drugom nego o – sebi.
I za kraj, koliko vrijedi trenutak slave…
Je li ”trenutak slave“ i tuđe svekolike pažnje vrijedan očuvanja vlastitog i tuđeg dostojanstva? Može li se to na bilo koji način nazvati hrabrim ili je zapravo – vrlo nepromišljeno i kukavičko ponašanje? I jesam li ja netko tko podržava druge u tome? Život nosi brojne izazove, ali i brojne načine da ih prebrodimo hrabro i uz dostojanstvo. U temeljima svih tih načina čvrsto stoje povjerenje i poštovanje. I zato čuvajmo sebe i svoje voljene i kad je najteže, pa čak i onda kad to najmanje zaslužujemo – jer to tada najviše trebamo. Tako i sebi i drugima dajemo priliku za novi hrabri početak (ili još bolji nastavak), a takvo džentlmensko i viteško ponašanje život uvijek obilato nagrađuje.
