Doprinositi, uživati, živjeti

03.03.2016.

«Jednom sam pročitao da glazbenici ne idu u mirovinu. Oni prestaju svirati tek kad glazba utihne u njima. E... pa... moj duh i moje tijelo su još uvijek ispunjeni glazbom, budite sigurni u to.»

Dio je to govora kojeg filmski lik Ben Whittaker, u izvedbi divnog Roberta de Nira, izgovara u kameru, snimajući svoje motivacijsko «pismo» za posao u jednoj mladoj i brzorastućoj tvrtki u Brooklynu. Ben Whittaker je 70-godišnji umirovljenik, kojemu je nedavno preminula voljena supruga. U pokušaju da ispuni svoje vrijeme, istražuje različite hobije, putuje svijetom, posjećuje djecu i unuke, no stalno i iznova se vraća svom domu i osjećaju samoće. Stoga, kad ugleda oglas za starijeg (eng. senior) pripravnika, prijavljuje se na posao, sa željom da se ponovno osjeti svrhovitim.

Istovremeno upoznajemo Jules Ostin (Anne Hathaway), osnivačicu i direktoricu tvrtke u kojoj se Ben zapošljava. Jules je mlada žena puna energije i zanosa. Predano gradi svoj posao koji se razvija munjevitom brzinom. Takvo ispunjenje snova joj predstavlja veliko zadovoljstvo, ali donosi i ogromnu odgovornost, jer jednakom brzinom rastu i obveze i problemi.
Ubrzo otkrivamo da Jules svoj poprilično kaotični raspored sve teže uspijeva uskladiti s ulogom majke i supruge. Toliko je sitnica o kojima pokušava voditi računa, da skače s jednog na drugi zadatak, stalno kasneći na sljedeću obvezu koja ju čeka. Riješiti problem nezadovoljnog kupca. Objasniti vanjskim partnerima, distributeru, što točno trebaju raditi, kako bi proizvod na pravi način došao u tuđe domove. Dati zeleno svjetlo svim projektima koji se događaju u tvrtki i čekaju njezinu potvrdu. Pregledati hrpu dokumenata, koji ne mogu dalje bez njezinog potpisa. Dati odgovore na sva pitanja koja dolaze od suradnika. Čuti se s majkom i porazgovarati o njenim aktualnostima koje želi podijeliti sa svojom kćerkom. Doletjeti u zadnji trenutak po svoju djevojčicu u školu. Pripremiti kolače za rođendan na koji sutra kćer ide. Uloviti koji trenutak pred kraj dana da provede malo vremena i sa suprugom (što na kraju najčešće završava tako da se ili umorna sruši u krevet ili uzima u ruke laptop pokušavajući dovršiti zaostatke.) Itd., itd. Listi želja i zahtjeva kao da nikad nema kraja.

U isto vrijeme Jules pritišću investitori kako bi vođenje tvrtke prepustila nekom iskusnijem, jer imaju osjećaj da gubi konce nad poslovanjem. Osim toga, čini joj se i da su suprug i ona sve udaljeniji, što ju zabrinjava. A majke kćerinih prijateljica gledaju ju je poprijeko, jer ne stiže sudjelovati na gotovo niti jednoj aktivnosti svog djeteta.

Naravno, u tom kolopletu okolnosti, gdje ulaže silnu energiju, a istovremeno ima osjećaj da ništa ne funkcionira kako treba, Jules se počinje osjećati napetom, izgubljenom i nesretnom, ne znajući što napraviti. Iako naizgled živi život svojih snova, ima prekrasnu obitelj i radi posao koji je produkt njezine strasti, glazba u njoj kao da je utihnula.

Jules ili izgubljeni glazbenik u nama

Gledajući film, u mnogim sam Julesinim trenucima prepoznala sebe. I ne samo sebe. U njoj sam ugledala gotovo čitavu generaciju suvremenih žena i muškaraca, prečesto ispunjenih stresom i grčem, i stalnim tinjajućim nezadovoljstvom zbog nečega što tek trebaju odraditi, riješiti, posložiti, postići. I, duboko me potreslo kada sam pomislila – jesmo li (prelako) dozvolili da utihne prekrasna životna glazba koju nosimo u sebi? Jesmo li odustali od glazbenika u sebi, o kojem 70-godišnji Ben tako strastveno govori?

Činjenica jest da je on svoj radni vijek proveo u nekom drugom vremenu, kada je tempo života i rada bio sporiji. Činjenica je i da je živio u mirnije doba, kada su očekivanja (vlastita i tuđa) bila manja. Osim toga, život se događao u manje napučenim sredinama, ljudi su (barem tako kažu :)) bili povezaniji, djecu su čuvale bake i tete, a mame i tate su dolazile kući najkasnije u 15 sati. Svijet je nekada uistinu bio drugačiji. Pritom, to ne znači da ljudi nisu imali nikakve ciljeve ili očekivanja. Ili da nisu radili, trudeći se uskladiti privatni i poslovni život. No, iz ove perspektive, čini se kao da su imali više vremena kvalitetno se posvetiti onom što im je bitno.

Danas život djeluje kao jedan veliki užurbani željeznički kolodvor, kroz koji svi jure putujući nekamo drugdje. Nitko se ne zaustavlja i svi su nekako zaključani unutar sebe i stotinu obaveza koje im se vrzmaju po glavi. No, možemo li taj kaos, koji često prati suvremeni život, isključivo pripisati drugačijim okolnostima u kojima živimo? Ili dio odgovornosti ipak leži i na nama?

Gdje smo se pogubili?

Ponekad, iz najbolje namjere da damo svoj maksimum, kao da izgubimo kompas, samim time svoj unutarnji mir, a potencijalno i ljude koje želimo imati u svom životu. Trošimo se na manje bitne stvari, pokušavajući zadovoljiti svaki zahtjev koji dođe pred nas, jer se bojimo reći ne. Strah nas je pustiti konce, misleći da će se svijet srušiti ako nismo jednako snažno uključeni u svaki segment onog što se događa oko nas. Ali, na taj način propuštamo biti prisutni tamo gdje nas, u suštini, nitko ne može zamijeniti – ne tamo gdje mislimo da smo potrebni (a često mislimo da ništa ne može bez nas :)), već tamo gdje leži naše osobno zadovoljstvo i želja da svojim djelovanjem napravimo razliku.

Upravo to je, uz pomoć Bena, i Jules shvatila. Na kraju filma ona vraća kontrolu nad svojim životom. Pritom se zapravo ništa dramatično nije dogodilo, barem ne izvana. Nije donijela odluku da će se maknuti s mjesta direktorice. Nije odlučila manje raditi. Nije otkrila neku novu vještinu upravljanja ljudima. Ali se podsjetila na ono što (joj) je uistinu važno.

Jules je shvatila da ne može u svaku aktivnost koja joj dođe pred oči ulagati istu količinu vremena i energije, jer joj onda ono najbitnije lako isklizne iz ruku. Dani su joj prolazili u objašnjavanju dobavljačima što trebaju raditi, rješavanju reklamacija s kupcima i brizi zbog neurednog stola u uredu. S duge strane, iako su je nagovarali da se makne s mjesta direktorice, duboko u sebi je znala da nitko ne može biti bolji vođa njezine tvrtke, od nje same. Ona je ta koja ima viziju, koja kreira i gura taj posao jer vjeruje u njega. Tko drugi bi mogao uspješnije prenijeti tu zanosnu energiju na djelatnike i voditi ih prema ostvarenju željenih ciljeva? Također, ona je majka i supruga. I nitko ne može zamijeniti ili nadomjestiti njezinu ljubav prema kćeri i suprugu, niti ona sebi može vratiti vrijeme koje propusti provesti sa svojim najdražima. Sve su to bili previše bitni dijelovi njezinog života da bi ih uzimala zdravo za gotovo i prepuštala slučaju, budućnosti ili nekom drugom.

Ponovno probuđeni glazbenik u nama

Izreka kaže Ograniči se kako bi uspio, odnosno, usmjeri se kako bi uživao, doprinosio i uistinu živio. Možda se ključ mirnog i ispunjenog života prijašnjih generacija nije krio u činjenici da su živjeli u «sporijem» vremenu, već u tome što su bili svjesniji prioriteta. U današnjem svijetu koji nas s jedne strane preplavljuje informacijama i mogućnostima, a s druge strane imperativom postizanja i dokazivanja, kao da smo izgubili osjećaj što (nam) je uistinu važno te smo se prepustili toj jurnjavi.

Zato iskoristite već ovaj vikend da se prisjetite gdje leži vaša sreća i na koji način vi želite pridonijeti svojoj okolini te, svojim djelovanjem, ostaviti jedinstveni trag. Zatim razmislite koliko kvalitetnog vremena ulažete upravo u to. I odlučite maknuti od sebe sve one nepotrebne brige i aktivnosti koje vam zamagljuju vid i udaljuju od onog što vam je bitno. Jer samo tako ćete osigurati život ispunjen glazbom i živjeti punim plućima, uživajući u onom što jeste i što radite. Nije li upravo to ono čemu svi istinski težimo?

U ime Ramiro tima,

Martina

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice