Kad učenici postanu učitelji - priča o promjeni

03.03.2014.

Mnogi članci iz područja (poslovne) psihologije i leadershipa često govore o najnovijim spoznajama i praksi kako biti bolji rukovoditelj, ostvarivati rezultate, upravljati sobom i svojim emocijama, graditi kvalitetne odnose i utjecati, i sl. Razmišljajući tako i o svojim tekstovima koje sam napisala kroz zadnju godinu, pojavljivale su se upravo slične teme – zašto dolazi do problema u suradnji i kako to promijeniti, što je potrebno kako bismo potaknuli promjene u timovima, kako se motivirati i što napraviti kad osjećamo da nemamo više inspiracije, koje su ključne liderske kompetencije, i sl. Riječ je sve o izuzetno važnim temama jer govore o izazovima s kojima se svi svakodnevno susrećemo, kako na poslu, tako i u privatnom životu. I da, suvremena znanost uistinu nudi važne spoznaje koje nam pomažu razumjeti zašto dolazi do problema te što napraviti kako bismo bili u najboljem izdanju, i kad je riječ o nama samima, i kad govorimo o suradnji i suživotu s drugima.
No, postoji nešto što je izvor i temelj svih tih znanja i vještina, i bez čega nam niti jedna tehnika ne može pomoći da budemo utjecajniji i zadovoljniji. Prije nekoliko dana na to su me podsjetili moji učenici. 18 menadžera, s kojima sam imala priliku intenzivno raditi na njihovom liderskom razvoju, prošli tjedan se udružilo i, bez da su toga bili svjesni, meni i svima u tom trenutku prisutnima dalo možda najvažniju lekciju u cjelokupnom našem programu. Bio je to onaj čaroban trenutak kad učenici postaju učitelji. No, vratimo se na početak…

Kako je sve započelo

U rujnu 2012. godine krenuli smo s jednim od najopsežnijih i najsustavnijih liderskih programa koje smo u Ramiru imali priliku osmisliti i provesti. Bila je riječ o razvojnom programu koji je za cilj imao izgradnju kako pojedinaca, tako i tima lidera, od kojih se očekuje da u bliskoj budućnosti preuzmu glavnu riječ i (p)ostanu nositelji poslovanja jedne velike i poznate hrvatske kompanije. 18 odabranih dobilo je veliku čast, ali i odgovornost, da kroz proces svog razvoja i učenja promijene ne samo vlastito djelovanje, već i stvore sinergiju koja će biti dovoljno jaka, kako bi unaprijedili kulturu i način rada cjelokupnog poduzeća od preko 1000 zaposlenika.

Vjerojatno ne moram posebno naglašavati kako je bila riječ o poprilično snažnim ličnostima, koje su upravo zbog svojih dotadašnjih rezultata, ali i spremnosti da se istaknu, traže i daju više, ušli u razvojni program. Sjećam se i dan danas trenutka kad mi je jedna osoba iz njihovih redova iskreno, čak i malo zabrinuto, poručila – sretno Martina, neće vam biti nimalo lako s njima :).

Proces promjene

I bila je u pravu. Svaki novi susret bio je nova borba. Iako smo se vrlo brzo svi povezali te je među nama vladala dobra atmosfera puna pozitivne energije, svaki modul bih se već nakon prvog od dva zajednička dana umorna srušila u krevet, intenzivno promišljajući o tome kako najbolje odgovoriti na njihova propitivanja, kako ih potaknuti na promjenu perspektive, kako im pokazati da postoji način da oni budu ti koji će pokrenuti lavinu pozitivnih promjena, unatoč osjećaju da nemaju dovoljnu snagu i moć kako bi utjecali. Kao i sve druge velike korporacije, borili su se sa standardnim problemima poput loše komunikacije među odjelima, prebacivanja odgovornosti, nedovoljne proaktivnosti i samostalnosti mnogih zaposlenika, lošijeg razumijevanja s višim menadžmentom, simptomskog umjesto suštinskog rješavanja problema, presporih, a ponekad i nepotrebnih promjena koje se uvode, nemogućnosti balansiranja privatnog i poslovnog, itd.

No ipak, modul po modul, mjesec po mjesec, osjećala sam da počinju dobivati neku novu sliku – viziju neke drugačije organizacije, ali i onog kako korak po korak doći do toga. Krenule su i konkretne akcije koje su počeli poduzimati u svojim timovima, kao i u kontekstu suradnje s drugim odjelima. I unatoč tome što su, zbog uvijek prisutnog nedostatka vremena, nevoljko prihvaćali domaće zadaće, rješenja s kojima su dolazili, kao i komentari, pokazivali su da nisu samo oni ti koji su se počeli mijenjati, već i okolina oko njih. Promjena njihova stava da ipak mogu utjecati (i usprkos svim objektivnim ograničavajućim faktorima), kao i usvajanje konkretnih znanja i vještina kako to raditi, svima je otvorila neki novi, dotad neistraženi prostor djelovanja. A ja sam napokon počela zadovoljno trljati rukama, osjećajući da smo na dobrom putu.

Kad učenici postanu učitelji

Prošlog tjedna napokon je došao grande finale – završni modul te svojevrstan ispit na kojem je 18 polaznika imalo zadatak pokazati što je za njih liderstvo, što se promijenilo u posljednjih godinu u pol, kako oni danas vide sebe u toj ulozi, te koja je njihova vizija budućnosti. Iako sam znala da će se pomno pripremiti za prezentacije, nisam bila sigurna što točno očekivati. Nakon 18 mjeseci zajedničkog promišljanja i rada, pitala sam se što će biti njihovi zaključci, što će biti njihova priča.

Ovaj put sam ja sjela u stolicu učenika i njima prepustila mjesto trenera. Došlo je vrijeme da zamijenimo uloge.

I krenule su se izmjenjivati priče. Jedna prezentacija je slijedila drugu i svaka nova nas je sve ostavljala bez daha. Nakon prezentacija pljuštali su komentari – joj, kako je to dobro osmišljeno; hvala ti, inspirirala si me – a u očima slušača i budućih prezentora su se vidjela pitanja – kako se toga ja nisam sjetio; jao, kako da sad ja nastupim nakon ovakve prezentacije; pa što više reći i dodati nakon ovog.

Unatoč tome što se činilo kao da svaka nova priča postavlja ljestvicu sve više, zapravo su sve bile nepresušan izvor motivacije, novih uvida i inspiracije. A, što je bilo najzanimljivije, svaka je bila jedinstvena u načinu kako su prenošene poruke. Neki nastupi su bili popraćeni fenomenalnim ppt prezentacijama punim dosjetljivih slika koje su govorile više od 1000 riječi. Neki su pričali priče i metafore kojima su htjeli dočarati svoje doživljaje. Neki su na svojim slajdovima imali samo ključne i poticajne poruke. Neki su radili igrokaze, a neki su samo stali ispred nas i prenijeli svoja iskustva, bez ijedne slike ili riječi na projekcijskom platnu iza sebe. Toliko različitih nastupa, a svi su izazvali isto – iskreno divljenje svih slušatelja i pozitivnu emociju koja je vidno ispunjavala prostoriju.

Otkud liderstvo kreće i što ga nosi prema budućnosti

Svim nastupima bilo je zajedničko jedno – nepatvoreno i neustrašivo davanje cijelog sebe te iskrena namjera da se svojim djelovanjem napravi nešto vrijedno i pozitivno ne samo za sebe, nego za čitavu okolinu. U trenutku kad bi se osjetila ta energija, na neki način je postajalo manje važno radi li to osoba bez slajdova, sa slajdovima punim slika, ili s nekoliko ključnih riječi koje su isticale najvažnije poruke. Manje bitno je bilo govori li netko sporije ili brzo i energično. Dokle god smo osjećali da osoba iskreno stoji pred nama, dajući nam srce kroz svoje poruke i jasno pokazujući želju da pridonese zajednici, bili smo ju spremni slijediti i prepustiti se da nas zarazi vlastitom motivacijom. Pozitivna i iskrena namjera bila je jača od svih različitosti koje jesu karakteristika te grupe. I iako će uvijek postojati oni s kojima ćemo lakše uspostaviti komunikaciju i raditi zajedno, kao i oni s kojima će trebati više truda da se nađemo na istoj valnoj duljini, ova dva dana finalnog modula su nam svima još jednom potvrdila da za sve postoji način, ako krećemo iz želje da nam svima bude bolje i ako smo pritom spremni dati iskrenog sebe.

Pritom, to ne znači da su sva znanja i vještine na kojima smo radili tijekom treninga nebitne. Dapače, upravo nove spoznaje i alati koje su naučili koristiti, bili su važan podstrek mojim novim učiteljima kako bi njihovi potencijali i iskrena želja za zajedničkim napretkom, umjesto da ostanu ugušeni u osjećaju frustracije i nemoći, izašli na vidjelo u svojoj punini. Osvješćivanje da mogu i znanje kako, otvorili su put njihovoj želji i pozitivnoj namjeri.

Međutim, još jednom se potvrdilo ono što svi smo oduvijek znali – ljudima možete dati bezbroj recepata kako ostvariti uspjeh i možete ih naučiti desecima tehnika na koji način utjecati na druge, ali ono što prije svega čini lidera i daje mu istinsku moć da pokrene druge te ustraje u tome i onda kad je najteže, je srce. Iskreno i hrabro srce koje je spremno ponekad i riskirati tuđe neprihvaćanje, no unatoč tome ostaje dosljedno sebi i nastavlja drugima nesebično davati – ljubav.

Hvala vam dragi moji učenici i učitelji, što ste nas sve podsjetili na ono najvažnije!

U ime Ramiro tima,

Martina

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice