Kojeg vuka Vi hranite?

09.04.2019.

Nekada davno Cherokee Indijanac ispričao je svom unuku priču o dva vuka. „U duši svakog čovjeka“, reče Indijanac, „vodi se stalna bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja tamu – bijes, strah, nesigurnost, zavist, sram, krivnju, mržnju, pohlepu, i sl. Drugi vuk predstavlja svjetlo – ljubaznost, kreativnost, suosjećanje, sreću, rast, mir, ljubav, nadu, i sl.“ Unuk se nekoliko trenutaka zamisli o dubini djedovih riječi, pa ga upita: „Djede, koji vuk na kraju pobjeđuje?“ Mudri Indijanac pogleda unuka i odgovori: „Pobjeđuje onaj kojeg hraniš“.
Vuk tame
 
Oduvijek sam voljela čitati, ali trenutak kad bih trebala dio teksta pročitati na glas, riječi iz čitanke preko mojih usana jednostavno nisu izlazile dovoljno brzo i precizno. Što je moja profesorica jače lupala olovkom o stol, pred cijelim razredom, vraćajući me na pogrešno pročitane riječi, to sam ja više griješila. Bio je to moj prvi javni neuspjeh nakon kojeg mi se u glavi ugnijezdila misao kako nisam dovoljno sposobna. Ta misao je probudila i mog vuka tame – strah od pogreške. Deset godina kasnije naučila sam da postoji nešto što se zove disleksija, ali ta spoznaja nije bila dovoljna da ukroti, tada već, vrlo snažnog vuka tame.
 
Prije čitanja, uspješno sam svladala mnoge vještine, a jedna od njih je i vožnja bicikla. Padovi su tada bili sastavni dio učenja te je okolina na njih reagirala s puno ljubavi i podrške. Samim time prihvatila sam da su nam padovi, koliko god neugodni, iznimno važni jer nam omogućuju da aktivno otkrivamo svijet i razvijamo vještine, istražujući pritom granice do kojih možemo ići, a da ne povrijedimo sebe i druge. Zbog čega isti princip nije vrijedio i za čitanje? Zapravo je, samo nije bilo nikoga da mi šapne kako su greške, kao i padovi s bicikla, sastavni dio učenja. 
 
Paradoks ranjivosti
 
Ranjivost je jedna od temeljnih ljudskih karakteristika jer kao društvena bića imamo potrebu za prihvaćanjem, poštovanjem i ljubavlju drugih. Stoga, ako prilikom neuspjeha, gubitka, odbačenosti i/ili uvrede ne dobijemo potrebnu podršku možemo osjetiti sram, odnosno strah da drugi znaju ili vide nešto o nama zbog čega nećemo biti dostojni njihovog prihvaćanja i poštovanja. U tim trenutcima skloni smo kratkoročni neuspjeh povezati s (ne)vrijednošću sebe kao osobe, što može izazvati intenzivnu psihološku bol. Kako bismo se bar na kratko zaštitili, pokušavamo na različite načine otupiti osjećaj ranjivosti, što nas, paradoksalno, čini još ranjivijima. 
 
Moja taktika otupljivanja ranjivosti u situacijama procjene bila je perfekcionizam pa sam ulagala ogromne količine energije u detaljno savladavanje što veće količine gradiva, kako se više ne bih našla u situaciji da nešto ne znam pred drugima. Ostale uobičajene taktike umanjivanja psihološke ranjivosti jesu odustajanje pred izazovima, omalovažavanje uspjeha drugih, gušenje kreativne rasprave i dijaloga, umanjivanje posljedice vlastitog ponašanja na druge – sami nadopunite niz. Svi ovi pokušaji, premda nas kratkoročno štite, dugoročno hrane vuka tame budući da nam uskraćuju priliku za suočavanje s našim strahovima, a time i rastom i razvojem. Dodatno, osnovno pravilo psihološkog života je da ne možemo selektivno otupiti emocije, pa izbjegavajući osjećaj ranjivosti uskraćujemo sebi priliku da razvijamo vuka svjetla te osjetimo istinsku radost, zahvalnost i mir, što nas povratno čini još nesretnijima, a time i ranjivijima. 
 
Vuk svjetla
 
Mnogo godina nakon učenja čitanja na glas, zakoračila sam u poslovni svijet gdje je tempo rada bio toliko brz da, bez obzira na ogroman trud koji sam ulagala, nisam imala vremena savladati sve do savršenstva. Međutim, imala sam sreću da radim na mjestu gdje se na greške gleda kao na povremeni pad s bicikla – vrijedna iskustva koja nam omogućuju nove uvide te dodatno brušenje vještina. Možda će zvučati suprotno pravilima logike, ali u trenutku kad sam si počela dopuštati pogreške, počela sam polako prihvaćati vlastitu nesavršenost, a da pritom ne pomislim kako nisam dovoljno sposobna. Time sam, i neznajući, umjesto vuka tame, počela polako hraniti vuka svjetla.

Vuk svjetla, odnosno rast, kreativnost, ljubaznost, mir, zahvalnost, sreća, suosjećanje – sami nadopunite niz – hrani se odustajanjem od savršenstva te razvijanjem suosjećanja prema vlastitim slabostima i greškama, što je preduvjet da postanemo suosjećajni i prema drugima. To suosjećanje omogućuje nam odbacivanje uvjerenja da trebamo biti apsolutno savršeni kako bismo bili uspješni i voljeni, te prihvaćanje uvjerenje da smo u ovom trenutku već maksimalno savršeni te kao takvi prekrasni, snažni i vrijedni maksimalne ljubavi. S tim na umu polako počinjemo odbacivati i sve što smo mislili da trebamo biti i/ili imati kako bismo bili sretni i voljeni te ponovno postajemo dovoljni, prvenstveno sebi, a time i drugima. Sve navedeno daje nam hrabrost da punim srcem zakoračimo u nove odnose i projekte u kojima, kao i inače u životu, nema jamstva za uspjeh, pa znamo da ćemo i pasti i griješiti. Međutim, znamo i da ćemo ponovno ustati jer, premda smo skloni pomisliti da nas otvorenost za emocije čini slabima, upravo je suprotno –  ona je mjesto gdje se rađa kreativnost, rast i sreća.
 
 
Da uspješno hranite svog vuka svjetla bivajući ono što jeste – nesavršeno savršeni –  te se upravo takvi  hrabro prepustite istraživanju, povezivanju, padanju, ustajanju te zajedničkom rastu,
 
 
u ime Ramiro tima od srca Vam želi
 
Iva

Komentari

Marija Vela

10.04.2019. 11:03

Odličan tekst,Bravo Iva !

Admin

10.04.2019. 11:20

Draga Marija, puno hvala! :)

božidar tišljarić

09.04.2019. 11:44

Hvala Iva, upravo mi je danas trebao ovakav tekst, uštedio mi je mnogo emocionalnog kapitala.

Admin

10.04.2019. 11:00

Dragi Božidare, drago nam je to čuti. :) Hvala Vam na lijepom komentaru!

Broj komentara: 2

Prikazani od 2. do 1.

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice