obrazovanje

Jeste li znali da je prirodan rok trajanja svake emocije samo 90 sekundi? Kad nas ulovi ljutnja jer nas je kolega prozvao za grešku za koju nismo odgovorni, ili tuga jer smo saznali da nismo dobili posao kojem smo se nadali, u našem tijelu se pokreće biokemijska reakcija, čije je trajanje vrlo kratko. Svega minuta i pol potrebna je da se u našoj krvi stvore, djeluju i zatim povuku hormoni koji se luče kad neki događaj doživimo stresnim. No, kako to da se osjećaj ljutnje ili tuge nastavlja satima, danima, čak i mjesecima, nakon što se dogodio prvotni okidač?

 

„Osuditi je lako. Puno je teže razumjeti. Razumijevanje zahtjeva suosjećanje, strpljenje i spremnost vjerovati da dobri ljudi ponekad biraju krive metode. Osuđivanjem se razdvajamo, a razumijevanjem rastemo.“ – citat je koji me potaknuo na razmišljanje. Shvatila sam da u njemu ima puno istine, odnosno, da većini nas preko usta puno lakše prelaze kritike i osude nego lijepe riječi kojima pokazujemo razumijevanje, kako prema drugima tako i prema sebi. S druge strane, svi se mi više volimo osjećati shvaćeno i poštovano nego stalno biti na meti kritičara. Kako smo se onda doveli do toga da nam je stalno traženje pogrešaka i osuđivanje onih koji su ih napravili praktički dio kulture? Još važnije, kako ju zamijeniti kulturom davanja podrške i razumijevanja za druge i sebe?