Snaga razumijevanja

23.04.2019.

„Osuditi je lako. Puno je teže razumjeti. Razumijevanje zahtjeva suosjećanje, strpljenje i spremnost vjerovati da dobri ljudi ponekad biraju krive metode. Osuđivanjem se razdvajamo, a razumijevanjem rastemo.“ – citat je koji me potaknuo na razmišljanje. Shvatila sam da u njemu ima puno istine, odnosno, da većini nas preko usta puno lakše prelaze kritike i osude nego lijepe riječi kojima pokazujemo razumijevanje, kako prema drugima tako i prema sebi. S druge strane, svi se mi više volimo osjećati shvaćeno i poštovano nego stalno biti na meti kritičara. Kako smo se onda doveli do toga da nam je stalno traženje pogrešaka i osuđivanje onih koji su ih napravili praktički dio kulture? Još važnije, kako ju zamijeniti kulturom davanja podrške i razumijevanja za druge i sebe?
Zašto osude tako lako prelaze preko naših usta?

Svatko od nas je jedinstvena osoba sa svojim znanjima, iskustvima, emocijama, očekivanjima, razmišljanjima i drugim posebnostima, što nas sve čini onime što jesmo. Upravo zato, na prvu se čini vrlo logičnim da svatko od nas, iz svoje perspektive, vidi svijet na drugačiji način. Ipak, čini mi se da rijetko zapravo razumijemo što to znači. Drugim riječima, na razini teorije najčešće prihvaćamo činjenicu da je svaki čovjek individua za sebe, da ljude, stvari i situacije doživljava na sebi svojstven način i stvara svoju sliku svijeta koja se u većoj ili manjoj mjeri razlikuje od slika svijeta drugih ljudi. S druge strane, u situaciji kad netko govori ili radi nešto što je izvan naše slike svijeta, nerijetko se čudimo kako je to uopće moguće. Budući da često vjerujemo da je naša slika svijeta jedina ispravna, tada obično pokušavamo uvjeriti osobu da prihvati naše viđenje a one koje ne uspijemo uvjeriti osuđujemo, jer vjerujemo da misle i rade „krive“ stvari. Slična situacija događa se i s nama samima. Stvaramo u svojoj slici svijeta (često visoka i nerealna) očekivanja od sebe, pa ako ih ne ispunimo, skloni smo se osuđivati, jer nismo dovoljno dobri. Takvo tretiranje i drugih i sebe često rezultira nepotrebnim konfliktima, povrijeđenim osjećajima, prekinutim odnosima i niskim samopouzdanjem, što sve narušava kvalitetu i zadovoljstvo životom. Nameće se pitanje možemo li to i kako promijeniti, da bismo svoj i život ljudi u našoj okolini učinili ljepšim i kvalitetnijim?
  

Što zapravo znači razumjeti?

Odgovor na pitanje iz prethodnog odlomka je: možemo, i to razumijevanjem. Ali ne onim deklarativnim, o kojem samo govorimo, nego pravim, istinskim razumijevanjem, koje pokazujemo u svom svakodnevnom ponašanju. Razumijevanjem koje znači „čujem te, shvaćam da je tvoja slika svijeta drugačija od moje, da radiš stvari drugačije od mene, i to je sasvim u redu, jer svi imamo pravo vidjeti i raditi stvari na svoj način“. Bit razumijevanja je znati da je svaki čovjek poseban i da način na koji on vidi svijet nije ni bolji ni lošiji, odnosno ni više ni manje ispravan od onoga kako taj isti svijet vidi neka druga osoba. Jer tko je u konačnici taj koji može reći što je ispravno? Tko ima pravo odrediti što je bolje ili lošije? Suštinski, kad promatramo svijet, na neki način smo svi i u krivu i u pravu u tome kakvim ga vidimo, i to je sasvim u redu. Upravo zato je važno nastojati razumjeti i druge i sebe, posebice u onim trenutcima u kojima nas situacija izaziva da izađemo iz zone udobnosti, te odlučiti prihvatiti umjesto osuditi.
  

Kako kritičara u sebi zamijeniti osobom koja nastoji razumjeti?

Prvi korak prema razumijevanju je stalna svijest  da postoji onoliko slika svijeta koliko postoji ljudi i prihvaćanje činjenice da je svaka od njih rezultat njihovih dosadašnjih životnih iskustava. Ukoliko s nekom osobom nismo povezani zajedničkim ciljevima, onda je ta svijest sasvim dovoljna da joj pružimo podršku u svemu što misli i radi, a osjeća da je to dobro za nju, neovisno o tome kakva je naša slika svijeta. Ako pak s tom osobom trebamo živjeti ili surađivati, onda je prvi sljedeći korak s pozitivnim stavom upustiti se u istraživanje njene slike svijeta - tog, za nas nepoznatog teritorija, odnosno kroz razgovor nastojati razumjeti što ju je dovelo da ju izgradi na takav način. Tada joj možemo objasniti našu sliku svijeta i krenuti u dogovor oko one zajedničke, koja će nam pomoći da uspješno živimo i radimo. Pritom trebamo  prihvatiti da će sigurno dolaziti do obostranih grešaka, jer  su one  sastavni dio života i ne treba ih osuđivati, nego razumjeti da smo u datom trenutku napravili najbolje što smo mogli i znali. Tada se opet možemo dogovoriti kako zajedno dalje, odnosno stalno usklađivati naše slike svijeta na tom zajedničkom putu do cilja. Takvim razumijevanjem potičemo pozitivne emocije, razvijamo samopouzdanje i produbljujemo odnose.
Na kraju je važno naglasiti najljepši dio izgradnje međusobnog razumijevanja, a to je da nam daje  priliku da, gledajući druge s istinskim zanimanjem i poštovanjem, uvidimo nešto novo i korisno i za sebe, odnosno proširimo vlastite vidike i otvorimo si nove mogućnosti. Drugim riječima, jedino razumijevanjem drugih i sami rastemo, jer zapravo sve bolje razumijemo sebe.
  

Da i sebe i druge gledate očima punim razumijevanja, te si dopustite proširiti svoje vidike i rasti u zajedništvu sa sobom i drugima,
  

u ime Ramiro tima, želi Vam,
  

Nina

Komentari

Branko Kučan

23.04.2019. 16:22

Tekst o snazi razumijevanja svakako je, tu nema dileme, u osnovi pozitivno usmjeren te ujedno instruktivan kada je u pitanju izgradnja kulture međuosobnog uvažavanja, otvorenosti spram drugog i drukčijeg te utoliko i kvalitetnijih međuosobnih odnosa u cjelini uzevši. No, kako on u svojoj lepršavoj pozitivnosti skriva i neke zamke i neke upitnike koji lako promaknu nevještom, površnom oku i umu, vrlo ću kratko upozoriti upravo na te skrivene dimenzije odnosno implikacije teksta. Pri tome ću prvo reći da autorica zasigurno ove aspekte nije svjesno zamaskirala, a uvjeren sam i da njezina intencija nije njihovo ignoriranje i bagateliziranje. O čemu se radi? Nikolina Vukojević kaže: "Bit razumijevanja je znati da je svaki čovjek poseban i da način na koji on vidi svijet nije ni bolji ni lošiji, odnosno ni više ni manje ispravan od onoga kako taj isti svijet vidi neka druga osoba. Jer tko je u konačnici taj koji može reći što je ispravno? Tko ima pravo odrediti što je bolje ili lošije? Suštinski, kad promatramo svijet, na neki način smo svi i u krivu i u pravu u tome kakvim ga vidimo, i to je sasvim u redu. Upravo zato je važno nastojati razumjeti i druge i sebe, posebice u onim trenutcima u kojima nas situacija izaziva da izađemo iz zone udobnosti, te odlučiti prihvatiti umjesto osuditi". U ovim se rečenicama skriva pozicija "apsolutnog individualističkog relativizma" na krilima kojega je - iako to, ponavljam, sigurno nije bila autoričina intencija - lako izjednačiti vrijednosne sudove i činove nekoga tko čini dobro i nekoga tko čini zlo. Jer, zaboga, tko od nas može tvrditi da je ono što on misli i čini bolje od onoga što misli i čini netko drugi?!? Svi mi svijet doživljavamo kroz prizmu svojih osjetila, osjećaja i misli i iz svojega duboko osobnog doživljavanja svijeta djelujemo. No, ja sam duboko uvjeren da s razine razvijenoga građanskog duha i samosvijesti pojedinca, osobe koja participira u tom duhu, koji je po definiciji svjetski duh, itekako možemo odgovorno reći što je bolje, a što lošije, što je dobro, a što zlo... I ne trebamo i ne možemo imati razumijevanja za pervertirane antiduhovne vrijednosti koje proizvode zlo-čine samo zato što se to čini zgodnim pozitivno-psihologijskim pristupom u okviru kojega smo svi samo ljudi sa svojim osebujnim, unikatnim doživljavanjem svijeta i života, svojim psihičkim kodom koji bi netko trebao razumjeti bez osuđivanja...Dopustite mogućnost da nečije psiho-socijalno kodiranje može biti razumljeno, ali nakon toga i osuđeno jer je u svojoj biti antiduh, antiljudsko...

Admin

24.04.2019. 10:00

Dragi Branko,

hvala Vam na ovom komentaru, važno mi je da se poruka teksta ne shvati pogrešno i u tom kontekstu je Vaš komentar izrazito koristan. Svakako se slažem da se ovakvo razmišljanje ne može proširiti na apsolutno sve sfere, odnosno da određena granica između „dobra“ i „zla“ postoji, i kao što ste i rekli, nije mi bila ideja u potpunosti relativizirati ovu temu. S druge strane, vjerujem da se slažete sa mnom da je ovakvo razmišljanje korisno u većini svakodnevnih situacija koje nisu toliko ekstremne i može nam pomoći u nastojanju da razumijemo osobu s druge strane te s njom izgradimo kvalitetan odnos i ostvarimo zajednički cilj, što je bila glavna poanta ovoga teksta.  

Nadam se da sam ovime uspjela razjasniti ovu dilemu.  

Srdačno,

Nina

Broj komentara: 1

Prikazani od 1. do 1.

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice