Sve što želite nalazi se s druge strane straha

17.06.2015.

Priča o Marku

Bio jednom jedan mladić koji se zvao Marko. Marko je bio odličan student glume, kojem su prognozirali sjajnu karijeru. Svi su nestrpljivo čekali njegove predstave, svaki put iznova se diveći njegovim odmjerenim gestama, proživljenim emocijama i izvrsno dočaranim, životnim scenama na daskama koje život znače. Svi su mislili: „Pred ovim mladićem stoji velika karijera, nova zvijezda je napokon rođena!“. Marku je, s druge strane, već bilo dovoljno to što se bavi onime čime se želio baviti još od malih nogu, kad se s tolikim žarom igrao rata sa svojim prijateljima iz ulice. Za njega je gluma zaista značila život – tu se „pronašao“ i naučio kako da sve svoje svakodnevne probleme jednostavno otpusti i zaboravi. Na trenutak, mogao je postati netko potpuno drugi i još svaki put netko s drugačijim vrlinama i manama.
Svima je govorio da mu zapravo nije bitno hoće li netko od njega napraviti zvijezdu, iako se potajno nadao da će se upravo to dogoditi. Nije on bio slijep – znao je točno koliko je dobar u tome što radi, dapače stalno se snimao kako bi uočio svoje nedostatke te je svaku večer satima vježbao ne bi li ih ispravio. No opet, nikako nije htio da njegovo znanje dođe u sjenu bilo kakve slave i bilo kakvih potencijalnih menadžera koji bi se brinuli o njegovoj budućoj karijeri; on je želio biti savršen u tome što radi i to isključivo zbog sebe i svog dobrog osjećaja. Osobni osjećaj postignuća – to je ono što je zapravo želio.

I upravo zbog toga da bi konstantno pokazivao svoju kvalitetu, na ispite na Akademiji je izlazio jedino kad se osjećao potpuno spremnim. Ako pak nije bio siguran u sebe, odgodio bi izlazak na ispit za sljedeći rok. U početku to nije bio problem, dapače, takav pristup mu je omogućavao da svaki svoj nastup dovede do savršenstva. Međutim, s vremenom se nakupljalo sve više nepoloženih ispita, a u jednom trenutku se dogodilo i ono potpuno neočekivano - odjednom se zaredalo i nekoliko padova. Naime, kad bi napokon došao krajnji rok da pokaže što zna, Marko bi bio u tolikom grču i strahu od neuspjeha, da bi se gotovo paralizirao kad bi stupio pred profesore. Kao da se našao u začaranom krugu - toliko se trudio, a uspjeh se činio sve daljim. Sve mu je to stvaralo veliku nelagodu i pritisak, jer više nije znao što napraviti da popravi situaciju. Učio je, spremao se, međutim pomaka nije bilo. Stoga je jednog dana bespomoćno zaključio – ipak to nije za mene, odustajem od svega. Ne prolazim ispite, loše se osjećam i nema mi sve to više smisla. Godine truda, sati učenja i konstantno pomicanje vlastitih granica – otišlo je u vjetar. Više nije dolazio na predstave, a odmjerene geste, proživljene emocije i izvrsno dočarane, životne scene kao da su netragom nestale. Oni koji su pomno pratili njegov napredak kako bi ga po završetku studija angažirali u svojim projektima su, naravno, postali razočarani. Što će im još jedna takva, razmažena zvjezdica, koja ne zna primiti poneki životni udarac? Utrošit će sve resurse na njega, da bi on naposljetku – odustao? Pih, imaju takvih „na bacanje“ i zapravo im je drago da su izbjegli pogrešku u odabiru. Marko je pak, uočivši da njegovih vjernih pratitelja više nema, sam sebi potvrdio da njegova gluma i učenje zaista nisu bili dovoljni za uspjeh, zaključujući da bi bilo bolje da nije potratio taj silan trud. No, što je – tu je, barem je na vrijeme odustao i prestao se mučiti.

„Čarobna“ dekica

Slične stvari događaju se svima nama. Nekad jednostavno nismo u stanju, iz raznih razloga, uhvatiti se u koštac sa životnim izazovima, bili oni privatni ili poslovni. Lakše nam je odustati, okrenuti se i otići, kao da se ništa nije dogodilo. Na neki način sakriti se od samih sebe i od svijeta – leći pod našu najdražu dekicu, pokriti se preko glave i reći svijetu neka na trenutak stane i pričeka da mi budemo spremni suočiti se s njim. I koliko god takvo nešto zvučalo djetinjasto, često tako razmišljamo, iako smo već odavno zagazili u odraslu dob. Iako znamo da imamo sve moguće sposobnosti kako bismo napravili iskorak i sebi olakšali život suočavanjem sa stvarima/događajima/osobama, mi paradoksalno mislimo da ćemo si pomoći upravo odustajanjem i vraćanjem u ono što nam je već poznato. Vraćanjem u onu takozvanu zonu udobnosti, tamo gdje smo sigurni - pod našu dekicu.

Međutim, ta dekica nas, od pretjerane uporabe, može početi gušiti i postati toliko teška da nas može onemogućiti da se iz nje izvučemo i udahnemo svjež zrak. Kao kada dijete u igri skrivača prekrijete dekicom preko glave, pa se ono prestraši i zbog toga ne može pronaći izlaz. Upravo to nam ta naša, naizgled bezazlena, dekica može učiniti, jer kad smo jednom pod njom, nismo sigurni u kojem smjeru se pokrenuti da bi izašli na neko dobro i pozitivno mjesto. Slično kao i da nas zatrpa snježna lavina – ne znamo kopamo li svoj put prema van ili si kopamo još dublju rupu.

Strah – prijatelj ili neprijatelj?

Primjerice, moja kolegica već dulje vrijeme želi otvoriti svoju tvrtku, jer je zaista veliki stručnjak u svom poslu. Ima veliki broj profesionalnih certifikata, priličnu količinu kontakata, pa čak i prostor gdje bi tvrtka bila. Problem je taj što se za taj korak priprema već više od pet godina. Ona je sposobna, pametna i komunikativna osoba s odličnim idejama koje bi željela podijeliti sa svijetom, ali to ipak ne čini. Cijelo vrijeme sam se pitala zašto? Čemu to? Što ju priječi? Konačno mi se odgovor prezentirao – radi se, naime, o vrlo jednostavnom, iskonskom te vrlo ljudskom razlogu – strahu. Strah od nepoznatog, neuspjeha, mogućih nesavladivih prepreka, ravnodušnosti okoline prema našim idejama… Strah je ono što nas koči da javno izrazimo sve što zapravo želimo biti. A čak i kad jednom počnemo izražavati svoje kvalitete i krenemo prema ostvarivanju svojih snova, ako nam se na putu pojavi izazov (a pojavit će se kad-tad), naša prva reakcija bit će – negativna. „Što je meni ovo trebalo?“ - pjevao bi Željko Bebek. Umjesto da prihvatimo izazov kao još jedan korak na putu do uspjeha i stavimo ga u perspektivu svih uspjeha koje smo dosad u životu postigli, mi stanemo pred njim i ne znamo kako dalje. Nažalost, najčešće ga tumačimo kao znak da nismo niti trebali krenuti, odnosno kao kaznu zbog svoje drskosti što smo se usudili otvoriti svijetu. Ne pada nam na pamet da je to normalna životna prepreka, a još manje u njoj vidimo priliku za naš daljnji rast i razvoj, kako bi lakše i kompetentnije ostvarili svoj cilj. I zato nam se u tom trenutku baš nekako najlakšim, a ujedno i najboljim odgovorom čini – odustajanje, bijeg, skrivanje. A gdje bi se mogli bolje skriti nego pod našu staru i dobro poznatu dekicu?

Kad je vrijeme za odustajanje?

Da se razumijemo, nekad odustajanje i jest pravi potez koji se treba povući na životnoj šahovskoj ploči. Odustajanje od bitke s opakim lovcem nekad nam može dati vremena da promislimo o sljedećem boljem koraku. To znači da smo svjesno, hladne glave, donijeli upravo najbolju odluku za nas, pa makar ona bila odustajanje dok ne dođe neko bolje vrijeme za akciju. Međutim, to ne znači da se trebamo uvijek i svugdje predati bez borbe i svjesno se pomiriti s onim što na prvi pogled izgleda kao životni šah-mat. Na kraju krajeva, kao i u šahu, život je zaista pun crno-bijelih polja, a i sami znate da, kad pomiješate crnu i bijelu boju, uvijek dobivate sivu, koja sama po sebi odmah otvara i prostor za životni manevar. Najgora stvar koju možemo napraviti jest stalno sumnjati u sebe i svoje sposobnosti te gledati na sebe kao crno-bijelo biće, koje ima ili nema određene sposobnosti i vještine, odnosno koje može ili ne može nešto napraviti. Naime, ako tako postavimo stvari, dopuštamo si da nas i najmanje zrnce sumnje odmah prebaci na stranu onih nesposobnih, jer nikad za sebe nećemo moći reći da smo već u startu potpuno sposobni za nešto. Samim time nikada nećemo shvatiti da u samom startu i ne možemo biti potpuno sposobni i samouvjereni, jer upravo put do našeg cilja, sa svim svojim preprekama, služi za naše puno osposobljavanje. Stoga je jako važno osvijestiti da mi svaki naš put započinjemo s jednakom vjerojatnošću uspjeha i neuspjeha, ali i da svaka uspješno riješena prepreka jako povećava vjerojatnost pozitivnog ishoda.

Jedini sigurni ključ za uspjeh

Zapravo nam je jedina opcija da ostvarimo ono što želimo i živimo život u skladu s onime što jesmo ta da jednostavno krenemo prema tome. Pritom sigurno možemo računati na prepreke, padove, noć, maglu i hladnoću, ali i na beskrajno lijepe vidike i odličan osjećaj kad se za sunčanih dana okrenemo iza sebe i vidimo što smo već sve s uspjehom prošli. A kad pogledamo ispred sebe, cilj će nam se činiti sve bližim i stvarnijim. To nam u jednom trenutku više niti neće biti toliko važno, jer smo naučili da jedini cilj koji smo trebali ostvariti jest – odvažiti se na putovanje i prihvatiti s veseljem sve što nam pritom dođe u susret. Naime, ako je naš pogled prekriven koprenom straha, i najljepša prilika nam se može činiti kao strašna neman. I obrnuto, ako na budućnost gledamo kroz prizmu veselja i spremnosti na sve izazove, moći ćemo i u najstrašnijoj nemani pronaći – zlatno srce :).

Kako je Mark Twain rekao: „U životu sam se nauživao mnogo strahova – sreća da je većina njih bila samo u mojoj glavi.“

Život je jedan i u njemu treba uživati, bez straha!

U ime Ramiro tima

Dunja

Komentari

Trenutno nema komentara

Dodaj komentar

Polja označena sa zvjezdicom (*) su obavezna

*  
*  
*  
*  
vrh stranice