Prisjetite gdje leži vaša sreća i na koji način vi želite pridonijeti svojoj okolini, utjecati na razvoj sebe, i svojim djelovanjem, ostaviti jedinstveni trag.
«Jednom sam pročitao da glazbenici ne idu u mirovinu. Oni prestaju svirati tek kad glazba utihne u njima. E... pa... moj duh i moje tijelo su još uvijek ispunjeni glazbom, budite sigurni u to.»
Dio je to govora kojeg filmski lik Ben Whittaker, u izvedbi divnog Roberta de Nira, izgovara u kameru, snimajući svoje motivacijsko «pismo» za posao u jednoj mladoj i brzorastućoj organizaciji u Brooklynu. Ben Whittaker je 70-godišnji umirovljenik, kojemu je nedavno preminula voljena supruga. U pokušaju da ispuni svoje vrijeme, istražuje različite hobije, putuje svijetom, posjećuje djecu i unuke, no stalno i iznova se vraća svom domu i osjećaju samoće. Nedostaje mu posao ili barem osjećaj koji mu posao daje, onaj razvoj sebe kao zaposlenika i njegova uloga na poslu mu trenutno nedostaje. Stoga, kad ugleda oglas za starijeg (eng. senior) pripravnika, koristi svoje vještine pregovaranja, prijavljuje se na posao sa željom da se ponovno osjeti svrhovitim.
Druga strana priče
Istovremeno upoznajemo Jules Ostin (Anne Hathaway), osnivačicu i direktoricu poduzeća u kojem se Ben zapošljava. Jules je mlada žena puna energije i zanosa. Predano gradi svoj posao koji se razvija munjevitom brzinom. Važan joj je razvoj njene obitelji, razvoj baze kupaca, te razvoj kvalitetnog proizvoda. Sve čime se bavi u životu joj predstavlja prioritet. Takvo ispunjenje snova joj predstavlja veliko zadovoljstvo, ali donosi i ogromnu odgovornost, jer jednakom brzinom rastu i obveze i problemi. Ubrzo otkrivamo da Jules svoj poprilično kaotični raspored sve teže uspijeva uskladiti s ulogama majke, kćeri, direktorice i supruge. Toliko je sitnica o kojima pokušava voditi računa, da skače s jednog na drugi zadatak, stalno kasneći na sljedeću obvezu koja ju čeka.
Njena svakodnevica ispunjena je mnoštvom obaveza. Konstantno se čini kako koristi svoje vještine pregovaranja. Rješava probleme nezadovoljnih kupaca, objašnjava vanjskim partnerima, distributeru, što točno trebaju raditi, kako bi proizvod na pravi način došao u tuđe domove. Istovremeno se čini da svatko od njih traži nešto zauzvrat. Nadalje, daje zeleno svjetlo svim projektima koji se događaju u organizaciji i čekaju njezinu potvrdu. Pregledava hrpu dokumenata, koji ne mogu dalje bez njezinog potpisa. Upravlja i smišlja razvoj zaposlenika u organizaciji. Čuje se s majkom i razgovara o njenoj svakodnevici. U zadnji trenutak dolazi po svoju djevojčicu u školu. Priprema kolače za rođendan na koji sutra kćer ide. Itd., itd. Listi želja i zahtjeva kao da nikad nema kraja. Iako Jules koristi mnogo vještina u svom pothvatu, ipak ne može isplivati na površinu i predahnuti.
Višak truda, manjak rezultata
U isto vrijeme Jules pritišću investitori kako bi vođenje organizaciji prepustila nekom iskusnijem, jer imaju osjećaj da gubi konce nad poslovanjem. Osim toga, čini joj se i da su suprug i ona sve udaljeniji, što ju zabrinjava. U takvim situacijama joj je teško primijeniti svoje vještine pregovaranja jer zna da ne bi trebala naljutiti muža. Majke kćerinih prijateljica gledaju ju je poprijeko, jer ne stiže sudjelovati na gotovo niti jednoj aktivnosti svog djeteta. Naravno, u tom kolopletu okolnosti, gdje ulaže silnu energiju, a istovremeno ima osjećaj da ništa ne funkcionira kako treba, Jules se počinje osjećati napetom, izgubljenom i nesretnom, ne znajući što napraviti. Iako naizgled živi život svojih snova, ima prekrasnu obitelj i radi posao koji je produkt njezine strasti, glazba u njoj kao da je utihnula i to toliko da se zapitamo idu li kod nje posao i sreća još uvijek ruku pod ruku.
Iako se čini kako na koncu uspijeva u svim svojim pothvatima, ipak joj nedostaje taj osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. Zbog tog osjećaja Jules počinje razmišljati o napuštanju svoje rukovoditeljske uloge. Sve ono za što je radila čini se kao da ju više sputava nego što ju ohrabruje i inspirira za napredak. U takvom stanju uma lako je izgubiti sebe, svoju strast i motivaciju za nastavak. Pozicija u kojoj se Jules nalazi teška bi bila za svaku osobu. Bez obzira nalazi li se ona na rukovoditeljskoj poziciji ili u ulozi koja iziskuje sličnu količinu energije.
Jules ili izgubljeni glazbenik u nama
Gledajući film, u mnogim sam Julesinim trenucima prepoznala sebe. I ne samo sebe. U njoj sam ugledala gotovo čitavu generaciju suvremenih žena i muškaraca. Oni su prečesto ispunjenih stresom i grčem, i stalnim tinjajućim nezadovoljstvom zbog nečega što tek trebaju odraditi, riješiti, posložiti, postići. Duboko me potreslo kada sam pomislila – jesmo li (prelako) dozvolili da utihne prekrasna životna glazba koju nosimo u sebi? Jesmo li odustali od glazbenika u sebi, o kojem 70-godišnji Ben tako strastveno govori?
Činjenica jest da je on svoj radni vijek proveo u nekom drugom vremenu, kada je tempo života i rada bio sporiji. Činjenica je i da je živio u mirnije doba, kada su očekivanja (vlastita i tuđa) bila manja. Osim toga, život se događao u manje napučenim sredinama. Ljudi su (barem tako kažu) bili povezaniji, djecu su čuvale bake i tete, a mame i tate su dolazile kući najkasnije u 15 sati. Svijet je nekada uistinu bio drugačiji. Pritom, to ne znači da ljudi nisu imali nikakve ciljeve, očekivanja, da nisu koristili vještine pregovaranja jer ih nisu trebali i slično. Ipak, iz ove perspektive, čini se kao da su imali više vremena kvalitetno se posvetiti onom što im je bitno. No, možemo li taj kaos, koji često prati suvremeni život, isključivo pripisati drugačijim okolnostima u kojima živimo? Ili dio odgovornosti ipak leži i na nama.
Gdje smo se pogubili?
Danas život djeluje kao jedna velika, užurbana zračna luka, kroz koji svi jure putujući nekamo drugdje. Nitko se ne zaustavlja i svi su nekako zaključani unutar sebe i stotinu obaveza koje im se vrzmaju po glavi. Postavljamo si svakojake ciljeve koje „moramo“ ostvariti. Moramo biti dobar roditelj, moramo biti dobar rukovoditelj, moramo biti dobar radnik, moramo biti dobro dijete, moramo imati dobre sposobnosti kako bi naše poduzeće uspjelo.
Ponekad, iz najbolje namjere da damo svoj maksimum, kao da izgubimo kompas, samim time svoj unutarnji mir, a potencijalno i ljude koje želimo imati u svom životu. Trošimo se na manje bitne stvari, pokušavajući zadovoljiti svaki zahtjev koji dođe pred nas, jer se bojimo reći ne. Upravo u ovim situacijama treba aktivirati svoje vještine pregovaranja sa samim sobom. Strah nas je pustiti konce, misleći da će se svijet srušiti ako nismo jednako snažno uključeni u svaki segment onog što se događa oko nas. Ali, na taj način propuštamo biti prisutni tamo gdje nas, u suštini, nitko ne može zamijeniti. Ne tamo gdje mislimo da smo potrebni, već tamo gdje leži naše osobno zadovoljstvo i želja da svojim djelovanjem napravimo razliku. Koristeći vještine pregovaranja trebamo sami sa sobom ispregovarati što bi nama bilo najvažnije i najoptimalnije.
Upravo to je, uz pomoć Bena, i Jules shvatila. Na kraju filma ona vraća kontrolu nad svojim životom. Pritom se zapravo ništa dramatično nije dogodilo, barem ne izvana. Odlučila je ostati na mjestu direktorice. Odlučila je jednako puno raditi. Nije otkrila neku novu vještinu upravljanja ljudima. Ali se podsjetila na ono što joj je uistinu važno.
Što je ono nama najbitnije?
Jules je shvatila da ne može u svaku aktivnost koja joj dođe pred oči ulagati istu količinu vremena i energije. Onda joj ono najbitnije lako isklizne iz ruku. Iako su je nagovarali da se makne s mjesta direktorice, duboko u sebi je znala da nitko ne može biti bolji vođa njezine organizacije, od nje same. Ona je ta koja ima viziju, koja kreira i gura taj posao jer vjeruje u njega, vjeruje u sebe i svoje zaposlenike. Tko drugi bi mogao uspješnije prenijeti tu zanosnu energiju na djelatnike i voditi ih prema ostvarenju željenih ciljeva i razvoju?
Također, ona je majka i supruga. I nitko ne može zamijeniti ili nadomjestiti njezinu ljubav prema kćeri i suprugu, niti ona sebi može vratiti vrijeme koje propusti provesti sa svojim najdražima. Sve su to bili previše bitni dijelovi njezinog života da bi ih uzimala zdravo za gotovo i prepuštala slučaju, budućnosti ili nekom drugom. I tako Jules ponovno procjenjuje ono što joj je bitno. Razgovara sa Benom o njegovom životu i ponovno uspostavlja ravnotežu. Vještine pregovaranja sa ostalima, ali i sa sobom su ju dovele do željenog ishoda. Ova priča ima sretan kraj, no ipak to je samo film. U stvarnome životu teško je zaustaviti se, sagledati život iz druge perspektive i ispregovarati stvar. Uvijek postoji „samo još jedna stvar“ koju bi trebali napraviti. Nažalost, ta jedna stvar se često pretvori beskrajan niz obaveza zbog kojih ne možemo gotovo pa nikada zastati.
Ponovno probuđeni glazbenik u nama
Izreka kaže „Ograniči se kako bi uspio, odnosno, usmjeri se kako bi uživao, doprinosio i uistinu živio“. Možda se ključ mirnog i ispunjenog života prijašnjih generacija nije krio u činjenici da su živjeli u „sporijem“ vremenu, već u tome što su bili svjesniji prioriteta. Današnji svijet nas s jedne strane preplavljuje informacijama i mogućnostima, a s druge strane imperativom postizanja i dokazivanja. Kao da smo izgubili osjećaj što nam je uistinu važno te smo se prepustili toj jurnjavi. Ta jurnjava je često bez cilja. Ako cilj postoji, on je nametnut od strane ostalih i zato nama nije zapravo važan. Zbog toga nas iscrpljuje, umjesto da nas gura prema novim uspjesima i pothvatima koji nas zapravo čine sretnim.
Zato iskoristite već ovaj vikend da se prisjetite gdje leži vaša sreća i na koji način vi želite pridonijeti svojoj okolini. Svojim djelovanjem ostavite jedinstveni trag, onaj koji vama uistinu nešto znači. Zatim razmislite koliko kvalitetnog vremena ulažete upravo u to. I odlučite maknuti od sebe sve one nepotrebne brige i aktivnosti koje vam zamagljuju vid i udaljuju od onog što vam je bitno. Jer samo tako ćete osigurati život ispunjen glazbom i živjeti punim plućima, uživajući u onom što jeste i što radite. Nije li upravo to ono čemu svi istinski težimo?
Vještine pregovaranja predstavljaju boljitak sebe i ostalih
Kako vi sami trebate znati svoja ograničenja, tako trebate znati i ograničenja vaših zaposlenika. Vještine pregovaranja ne možete upotrijebiti ako niste asertivni i usmjereni. Ne želite nikome stvoriti situaciju sličnu Julesinoj. Kao menadžer znate što se može dogoditi ako sebe preplavite obavezama i izgubite percepciju o tome što je zapravo važno. Zato trebate vještine pregovaranja razmatrati kao način kako doći do onoga što želite. Ako sami ne razaznate vaše prioritete bit će vam teško precizno odrediti na koje se ciljeve usredotočiti kada je riječ o vašim zaposlenicima. Navedeno prikazuje kako vaše vještine pregovaranja mogu pridonijeti i onima oko vas.
Ništa u životu ne treba imati efekt koji će dovesti do gubitka glazbe u osobama. Ljudi ne trebaju na poslu izgubiti svoju srast. Njihov rad treba biti smislen, očit kroz vidljive rezultate i obilježen napretkom. Trebate ohrabrivati, inspirirati, postavljati svrsishodne zadatke za pojedince. Uz to trebate osigurati da su zaposlenici adekvatno motivirani ali i izazvani. Vi ste ti koji se možete pobrinuti o tome. Možete koristiti sve vama dostupne resurse i doći do cilja. Naravno, prvo se trebate pobrinuti o glazbi u sebi a tek onda o melodiji kod ostalih.
