Blog post coaching

Priča o lekciji (iz bazena) na koju me život podsjetio

Ponekad je najvažnije što trebamo učiniti, što god radili i s kojim god se izazovom susreli, probuditi svoje srce i rasplamsati unutarnju vatru.

Četvrtak, 29. kolovoza, 20.01 h

Uvod

Približava se rok za predaju nove Ramiro Tajne uspjeha. Razmišljam kako mi je i ovaj put cilj pisati iz srca tuđim srcima. Ne želim samo napisati tekst, već želim ono uzbuđenje kad, nakon objave, iščekujem komentare, jer negdje u sebi osjećam i nadam se potvrdi da sam svojim riječima uspjela dotaknuti nešto važno, u čemu će se i drugi pronaći. Znate onaj osjećaj kad vam je jako stalo biti odličan u onom što volite i što vam je važno…

S druge strane, svjesna sam da je, kad se nečim bavimo, nemoguće uvijek postići svoj maksimum. Nekad jednostavno nije naš dan ili se zbog objektivnih razloga ne stignemo kvalitetno posvetiti zadatku, pa se naučimo osjećati dobro i s onim što smatramo „dovoljnim“. Naravno, ako ću biti iskrena prema sebi, ponekad je to samo „dovoljan“ izgovor za situacije kad previše odgađam ili se nisam dovoljno potrudila. Ali ni od takvih situacija ne treba raditi dramu. I to je ljudski. Ipak, „dovoljno“ ne ostavlja baš najbolji okus u ustima. Zato i u današnje pisanje krećem sa željom da ovaj tekst bude puno više od „dovoljnog“.

No, vratimo se na trenutak malo u prošlost

Zaplet

U prošloj i počekom ove godine, napisala sam seriju članaka kojima sam bila jako zadovoljna, a i od čitatelja sam dobivala super povratne informacije. I onda, sasvim nenadano, kad sam mislila da počinjem s lakoćom stvarati tekstove koji potiču i izazivaju pozitivne reakcije, u meni se stvorila kao neka praznina. Stiže rok za predaju novog članka, a inspiracije nema. O čemu pisati? Vrijeme leti, moram smisliti neku temu, i…... izvlačim nešto, gotovo pa na silu, koristim stare ideje, te pišem jedan od onih „dovoljnih“ članaka. Rok sam možda zadovoljila, no – ne i sebe. A i vanjske reakcije su nekako bile mlake.

Sljedećih nekoliko mjeseci nižu se novi rokovi, a priča ostaje ista. Motivacija sve više pada, usavršavam vještinu odgađanja do majstorstva i počinjem se navikavati na situaciju gdje u zadnji trenutak sklepam nešto što se čini „dovoljnim“. Uspješno koristim sve svoje obrambene mehanizme, brzo potiskujem i relativiziram cijelu stvar, bližnjima (i bez da me išta pitaju o tome :) ) objašnjavam kako je sasvim normalno da mi ponestaje inspiracije i želje za pisanjem, te da su to uobičajene faze. Naravno, time samo tješim sebe, nadajući se da će netko izgovoriti rečenicu – pa nemoj više pisati, odmori, pričekaj novi nalet inspiracije, nemoj na silu...

I onda dođe trenutak, novi rok, kad više nisam u panici što napisati, niti sam frustrirana zbog toga što mi ne ide, već postajem ravnodušna. Ne ide pa ne ide. Zašto forsirati? Da, uživala sam u pisanju. Da, to mi je bio jedan od važnih načina kako se ostvarujem. Da, govorili su mi da mi super ide i da sam sa svakim novim tekstom sve bolja. No, ulaskom u začarani krug manjka inspiracije, lošijeg rezultata i posljedično nedostatka motivacije, jedno jutro sam se probudila i jednostavno odlučila – danas nema članka. Najtužnije je bilo to što je, nakon nekoliko mjeseci provlačenja s „dovoljnim“ člancima, postalo lako odustati.

Ipak, počeo se približavati novi rok kojem ovaj put nisam mogla reći ne – već tradicionalna mjesečna Ramiro Tajna uspjeha. Unatoč tome što sam na neki način odustala od „pisanja iz srca“, u meni se probudila želja da prelomim i vratim se natrag. Odlučno sam počela razmišljati o temi i više od tjedan dana unaprijed. Inspiracija će već doći, nadala sam se. Naravno, već vjerojatno i predviđate što se dogodilo – počinjem odgađati. Odgađam nadajući se da će mi „prava tema“ odjednom sinuti. „Prava tema“ koju će slijediti nalet inspiracije pa buđenje motivacije i onda – akcija. Ali ništa. Dani prolaze i ništa se ne događa.

Vrhunac

Četvrtak je, 29. kolovoza, dolazim kući s posla. To je to – večeras trebam završiti tekst. Rok je pred vratima. Nešto moram napisati. Hoću li to opet napraviti površno i još se više udaljiti od želje da inspiriram svojim pričama, ili će se ipak dogoditi neko čudo?

Čudo? Hm… sati prolaze, a čuda nema. Teme i dalje nema, inspiracije nema, motivacije ne da nema, nego sam potpuno demotivirana. No, u tom trenutku shvatim da postoji još nešto. Na raspolaganju mi je preostalo ono što je najviše pod mojom direktnom kontrolom - akcija. Mogu jednostavno započeti.

Krećem pisati.

I nisam sigurna kuda me ta akcija vodi. Nemam jasan osjećaj jesam li na dobrom putu. Ne znam hoće li to biti trenutak ponovnog buđenja kojem se već mjesecima nadam. No, učili su me i toliko puta sam ja drugima izgovorila rečenicu – akcija rađa motivaciju! Kad nedostaje motivacije, jedan od najboljih načina kako ju potaknuti je početi djelovati, makar i bez onog poleta i snage koji nas inače nose k uspjehu. A to je lekcija koju sam naučila još prije puno godina.

Rasplet

Kao mlađa, svaki dan sam godinama provodila sate u bazenu, uživala u treninzima plivanja s mono-perajom i postizala sasvim solidne rezultate. No, istovremeno, često sam se osjećala nezadovoljno i frustrirano kad bi mi postalo teško tijekom treninga. U tim trenucima bih počela kalkulirati, čuvati snagu, ili bih od umora i boli jednostavno odustajala i krenula se „povlačiti“ po bazenu. Tad mi je trener otkrio tajnu koju neću nikad zaboraviti. Rekao je – kad ti je najteže, kad izgubiš potpuno motivaciju, kad te tijelo najviše boli i imaš osjećaj da više nemaš ni trunku snage, to je trenutak kad treba najviše stisnuti. Pritom, to se ne događa spontano, već je rezultat svjesnog truda i voljnog upravljanja svojim tijelom. No, ako se uspiješ pokrenuti onda kad je najlakše stati, otvorit će ti se potpuno nov prostor skrivene energije i snage, za koji nisi ni znala da nosiš u sebi.

I bio je u pravu. Bili su to najteži trenuci treninga, ali nakon njih bi uslijedio proboj nečeg što je minutu prije izgledalo potpuno nemoguće, a užitak u plivanju bi narastao do svog maksimuma – osjećala sam kao da letim kroz vodu.

I tako sam u četvrtak, 28. kolovoza, u 20.01 h, bez inspiracije i motivacije, shvatila da je došao trenutak kad treba najviše stisnuti i voljno krenuti u akciju, iako se to možda unaprijed čini kao izgubljena bitka. Odlučno (iako nerado) sam maknula sve ometače – Internet, televiziju, hranu, mobitel, teku u kojoj inače razrađujem ideje, i sjela za laptop. S obzirom da i dalje nisam imala temu, zaključila sam da je najmudrije krenuti razrađivati prvu misao koja mi padne na pamet. Možda da počnem pisati o sebi i onome što me muči, razmišljala sam. Valjda ću o tome imati nešto suvislo za sročiti. A možda se i netko od vas pronađe u ovoj priči. I možda vas potakne na razmišljanje o sebi, te na pokušaj dolaska do onih skrivenih potencijala koje svatko od nas nosi u sebi, a otkriva ih kao najveće blago tek u trenutcima krajnje muke. Već to je bila sasvim dovoljna misao da mi se krene buditi ono uzbuđenje koje je mjesecima izostajalo.

Četvrtak, 29. kolovoza, 22.31 h

Epilog

I? Jesam li uspjela dotaknuti Vaše srce? Ako i nisam, ponovo sam dotaknula svoje i probudila ga. Ponekad je upravo to ono najvažnije što trebamo učiniti, što god radili i s kojim god se izazovom susreli.

Rasplamsati unutarnju vatru, postizati rezultate i napredovati je poprilično lako kad nam sve ide od ruke. No, svoj pravi potencijal često otkrijemo tek onda kad smo se uspjeli pokrenuti, iako smo bili zapeli. Ako tada stisnemo, izdržimo i krenemo u akciju, imajući povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, čeka nas neizmjerna nagrada – još bolji i snažniji mi, koji s užitkom letimo kroz život. Iskušano metodom vlastite kože. U bazenu i na suhom :).

U ime Ramiro tima,

Martina

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.