Blog post coaching

Sasvim posebna Božićna priča

Tanja Pureta

U ovo blagdansko vrijeme, odlučili smo s vama podijeliti jednu lijepu, inspirativnu priču iz pera naše Tanje. Nadamo se da će vas potaknuti da u novoj godini budete svjesni dobrobiti koju činite drugima, no i one koju trebate činiti i prema samome sebi! Sretne blagdane i uspješnu novu 2012. želi vam Ramiro tim!

Bio jednom jedan čovjek koji je najviše od svega volio usrećivati druge raznim darovima. Kada bi čuo da netko nešto želi, to bi zapamtio i trudio bi se pokloniti mu to u što skorije vrijeme. Uživao je u pronalasku baš te stvari, pa je s velikim interesom i zadovoljstvom prikupljao informacije o njoj, kako bi napravio najbolji odabir.

Ljudi su znali za tu njegovu strast, jer je gotovo svakog bio dotaknuo i ganuo svojom dobrotom, iako se osjećao pomalo nelagodno kad bi ga pohvalili zbog toga. Kad su ga pitali zašto to radi, zapravo nije znao objasniti i jedino što mu je u takvim prilikama dolazilo kao odgovor je – sjaj iznenađenja, veselja i zahvalnosti u očima onoga koji prima poklon. Taj sjaj govorio je više od bilo koje riječi – govorio je o radosti koju primatelj osjeća jer ga je netko čuo i uslišio mu želju i jer je nekome stalo do njega. Taj sjaj bio mu je motivacija da i dalje s još većim žarom prione na usrećivanje drugih ljudi.

Vrijeme Božića je bilo naročito važno za njega, jer je darivanjem želio usrećiti mnoge. Čuo je neke večeri, dok je sjedio ispred toplog kamina, kako kćer spominje da bi baš voljela dobiti crvene rukavice, kako bi se na njima još ljepše isticala snježna gruda. Sin je bio potpuno očaran snježnim pahuljicama koje su lepršale vani čineći snježni pokrivač sve debljim. Sjetio se kako je i sam nekad davno bio očaran snijegom, ali je sada nekako samo prolazio pored njega, misleći na važne obaveze. Ipak, snijeg ga je podsjetio da bi sinu mogao kupiti sanjke, što ga je istog trenutka obradovalo. Poklone za sina i suprugu je već nabavio i još su mu samo ostale crvene rukavice, koje je upravo spazio u izlogu dućana…

Došao je Badnjak i svi su pokloni bili pod borom čekajući trenutak otvaranja na Božićno jutro. I dok su se svi prepustili čarobnom ugođaju iščekivanja Božića uz radosno čavrljanje, igre ili pjevanje pjesmica u toplom i mirisnom domu, on je stalno prelazio očima po poklonima razmišljajući je li svima kupio baš ono što žele, je li odabir mogao biti bolji, je li ih dovoljno jasno čuo i prepoznao prave želje. Onaj sjaj u očima bio mu je vrlo dragocjen i nikako ne bi volio vidjeti ravnodušnost ili, još gore, razočarenje. Do sad je uspijevao u tome, ali hoće li i sutra biti isto?

Stiglo je i Božićno jutro i svi su bili okupljeni pred borom radosno odmatajući svoje poklone. Uzdahnuo je od olakšanja i sreće, jer je u očima svih kojima je kupio poklone vidio upravo ono što je želio vidjeti – sjaj. Dok je razmišljao o tome, propustio je vidjeti da su pod borom ostala još dva neotvorena poklona te da su sve oči uprte u njega u očekivanju da ih otvori. „Ah, niste trebali! Ja sam već prestar za poklone. Ima i pametnijih stvari za uložiti novac. Meni ionako ništa ne treba.“ – govorio je poluglasno dok je prilazio poklonima. Odjednom je oko njega zavladao muk. Onaj veseli žamor jednostavno je nestao. Plašio se i pogledati oko sebe, naslućujući što bi mogao vidjeti. Ipak, podigao je glavu i pogledao drage ljude. Svi su bili razočarani i tužni, bez sjaja u očima.

„Čitavo vrijeme se trudimo da nas primijetiš i veseliš se s nama. Jučer smo ti pjevali, ti si nas odsutno slušao. Mama je napravila tvoj omiljeni kolač koji nisi ni pogledao. Zvali smo te na grudanje i rekao si da ćeš doći, a onda si se zagledao u poklone potpuno zaboravivši na nas. Mislili smo da te zanima što si dobio i jako se veselili današnjem jutru. Sada se čini da ti ni to nije važno. Što je tebi uopće važno? Zar si potpuno zaboravio osjećaj primanja poklona? Zar nam ne dozvoljavaš da dođemo do tebe i da se zajedno veselimo ovom trenutku, pahuljama, kolačima, poklonima? Koliko je zapravo iskreno tvoje uživanje u davanju kada uopće ne znaš uživati u primanju?“ – gotovo je naizust izgovorila kćer dok su joj se suze slijevale niz obraze. „Možeš nam pokloniti čitav svijet i to nam neće značiti ništa ako nam ne pokloniš sebe. Ti si nam važan! Želimo i mi vidjeti sjaj u tvojim očima dok ti poklanjamo pjesmu, osmijeh, kolač ili knjigu. Želimo da uživaš s nama u svakom trenutku, jer je svaki trenutak zajedništva jedan veliki poklon.“

Čovjeku se zaljuljalo tlo pod nogama. Nije znao što se događa, ali su mu kroz glavu prošli svi oni trenutci u kojima je odbijao poklone ili lijepe riječi drugih, uživati u društvu, veseliti se ljepoti rascvalog proljeća, raskošnog ljeta, plodne jeseni ili čarobne zime. Kao da je sve to prolazilo pored njega i on se ničemu nije davao tako da bi pokazao istinsko oduševljenje. Činilo mu se kao da je sam sebi presudio da je njegovo da daje, a ne da prima, zaboravljajući da ako odbija s radošću primati, ne može s pravom radošću niti davati. Kako mu je to postajalo sve jasnije, počeo je i plakati i smijati se istovremeno, u nevjerici koliko je dugo bio na stranputici, ali i u sreći da netko nije odustao od njega te da je ovog Božića dobio najdragocjeniji poklon – sebe samoga.

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.