Saznajte kako ne dopustiti da nam pojava poteškoća postane znak kako nismo na pravom mjestu.

Postoje rečenice, na prvi pogled vrlo razumljive, čak i banalne, koje se zalijepe za misli i ne puštaju vas sve dok  ne otkrijete svu mudrost koju kriju u sebi. Tako je za blagdanskim ručkom u Ramiru, naša kolovođica Tanja rekla jednu takvu: "Kad god niste sigurni što trebate napraviti, samo recite – STALO MI JE – i vaše srce će odmah znati što vam je činiti". I njome je pokrenula lavinu misli.

Dok razmišljam o godini iza sebe, preplavi me veselje, ali ponekad i sjeta. S jedne strane sam upoznala mnogo predivnih ljudi – pozitivnih, dragih, vrijednih i sposobnih. Ne pamtim trening ili radionicu gdje nisam uživala u dobroj atmosferi koju smo kreirali. S druge strane, mnogi susreti bili su obilježeni i na prvi pogled neprimjetnom, ali vrlo podmuklom silom, koja kao da je sve kočila kako bi punim plućima iskoristili priliku da zajedno otkrivamo, učimo i rastemo.

Podmukla sila koja nas koči  

Iako većina ljudi s kojima sam se susretala najčešće nije bila potpuno nezadovoljna, ne mogu se oteti dojmu da se prečesto pojavljivala misao da bi zapravo radije bili negdje drugdje, radili nešto drugo, bili netko drugi.

Na primjer, na pitanje zašto radite to što radite, redovito je izostajao strastveni nastup zaljubljenika koji priča o istinskoj vrijednosti posla kojim se bavi. Najčešći odgovori su bili poput: Izabralo me na to radno mjestoIgrom slučaja sam tu došla, a bilo je i manje suptilnih, iz kojih je progovaralo snažnije nezadovoljstvo i osjećaj nepripadanja, kao npr. Da mogu birati, bavio bih se sasvim nečim drugim. Osjećaj smisla i povezanosti s vlastitim profesionalnim djelovanjem kao da je isčeznuo. Samim time nestao je i žar. Pritom, najtužnije od svega bio je sveprisutan osjećaj bespomoćnosti da je išta moguće promijeniti.  

Takve situacije nisu bile rezervirane samo za poslovni kontekst. Susretala sam se i s osobama koje nisu bile u potpunosti zadovoljne svojim privatnim životom. Osjećali su potrebu za promjenom, ali su se i nerijetko vraćali na dilemu jesu li uistinu pokušali sve da spase postojeću situaciju, što ih je sprječavalo da odu iz nje. I u ovom slučaju osjećaj smislenosti je bio sve manji, dojam bespomoćnosti sve veći, a konkretne akcije i pravog uzimanja stvari u svoje ruke – niotkuda.  

Začarani krug  

Nažalost, u takvim situacijama, kako bismo zaštitili sebe od stalnog osjećaja frustracije i, na kraju krajeva, osjećaja da nismo dovoljno sposobni nositi se s vlastitim izazovima, u jednom trenutku se počinje javljati obrambeni mehanizam – distanciranje. Distanciranje od onog tko smo, gdje smo, s kim smo i što radimo, u smislu - ako mi nije previše stalo, neću ni biti previše razočaran. Pa kreće životarenje.  

Trudimo se odgovorno obaviti svoje obveze, ali bez preuzimanja rizika i istinski proaktivnog djelovanja. Radimo sve kako bi izbjegli uzburkavanje postojeće situacije. Prestajemo reagirati na ono što smatramo neispravnim. Zadržavamo odnose u postojećim okvirima, da ih ne bi pogoršali. I tako dalje, i tako dalje. I, ako nas netko pita zašto se bavimo onime čime se bavimo, ili zašto ostajemo u situaciji u kojoj se nalazimo, tražimo dovoljno dobre i prihvatljive razloge koji će (prije svega nama samima) opravdati status quo. Međutim, to su samo to – dovoljno dobri razlozi, koji u sebi istovremeno ne nose žar, niti smisao i duboki osjećaj da je upravo to ono što trebamo, želimo i odabiremo biti i raditi. Samim time izostaje i bilo kakva pokretačka energija. Odabralo me je. Dogodilo se. Nisam zadovoljna, ali nisam ni nezadovoljna.  

Nažalost, posljedice su vrlo brzo vidljive. Osjećaj praznine. Čangrizavost. Iscrpljenost. Stalno maštanje o nečemu/nekome drugom. Neiskorištene prilike (koje je netko drugi iskoristio). Ljutnja. Osjećaj demoraliziranosti. Manjak bliskosti sa drugima. Problemi sa zdravljem. Slobodno sami nastavite niz.  

Gdje je zapravo problem?  

Ponekad smo imali sreće, te smo sa srcem ušli u neki posao ili odnos, vjerujući da je upravo to naš put. Ponekad smo možda učinili nešto što nam se u tom trenutku činilo praktičnim, iako to nije bio naš prvi izbor. Nažalost, nekad u nuždi ili neznanju odaberemo i ono što uistinu nije najbolje za nas. No, kakva god nas je odluka dovela do onog gdje smo i s kim smo danas, čini se da često zaboravljamo je da je „ljepota u očima promatrača“. Kao i svrha. A oboje nerijetko bivaju zamagljeni pogrešnim očekivanjem da, ukoliko je nešto smisleno, automatski je i idealno. I obratno. Čim nešto nije idealno, samim time nije ni smisleno.  

Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Problemi su neizbježni. I, iako mislimo da smo toga svjesni, u praksi (pre)lako dopuštamo da nam pojava poteškoća postane znak kako nismo na pravom mjestu. Samim time prestajemo biti povezani s osjećajem svrhe s kojim smo krenuli na naše putovanje, ili propuštamo ugledati mogućnosti koje se kriju i u situacijama u kojima smo se našli spletom okolnosti, a ne promišljenim odabirom. Posljedično, iz dana u dan sve više gubimo elan, a često i volju da se uspješno uhvatimo u koštac sa svim izazovima, zbog čega se i počinjemo osjećati bespomoćno i malo.  

Stalo mi je!  

Učinimo sebi najveću moguću uslugu te prestanimo očekivati da bi nešto trebalo biti idealno. Također, osvijestimo da svrha i ljepota onog što radimo ili s kim jesmo u velikoj mjeri ovise o nama. Da bismo uistinu otkrili sve što možemo kroz neki odnos i djelovanje postići, i da bismo pritom uživali, mi smo ti koji se trebamo neprestano podsjećati, ili otkriti vrijednost puta kojeg smo, u suštini, ipak odabrali. Drugim riječima, dokle god donosimo odluku ostati u nekoj situaciji, naša odgovornost je biti strastveni sudionik vlastite priče te uložiti svo svoje znanje, kreativnost, upornost i strpljenje u izgradnju svega što je moguće i što želimo napraviti. I, ne, nećemo odustati od sebe ako sa srcem prihvatimo i manje idealne izbore i one koji su nam se činili potpuno nespojivi s nama – time ćemo samo otkriti da smo puno bogatiji od onoga što smo mislili o sebi i da možemo uživati u puno većem broju stvari nego što nam se činilo dok smo se osjećali malo i bespomoćno.  

Kao što je Tanja rekla, glasno recimo STALO MI JE, i naše srce će odmah prepoznati što nam je činiti. Najveći dokaz da smo na pravom putu bit će ozarena lica naših najbližih (suradnika, članova obitelji) te, najvažnije, vlastiti osjećaj da nismo propustili ni trenutak. Jer svaki put kad kažemo STALO MI JE situaciji u kojoj se nalazimo, prije svega smo to rekli – samima sebi.  

Novu godinu ispunjenu zanosom te pogledom usmjerenim na smisao i sve prilike koje vam život nudi, u ime cijelog Ramiro tima želi vam,  

Martina   

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.