Blog post coaching

Što je hrabrije: ostati ili otići?

Tanja Pureta

Kad situacija krene po zlu na nama je da odlučimo hoćemo li ostati ili otići. Pitanje je za što je od tog dvoje potrebna veća hrabrost i imamo li je dovoljno.

Kada sam prije nešto više od 11 godina odlučila pokrenuti vlastito poduzeće, najčešći komentar koji sam pritom čula bio je: To je stvarno hrabro. Napuštaš dobar posao u dobroj tvrtki i odlaziš u nepoznato. Ja bih isto to voljela, ali nemam hrabrosti. Ovdje mi je loše, ali sam se već naučila na situaciju i znam kako u njoj preživjeti. Zato za mene odlazak – ipak ne dolazi u obzir. Poslije sam od mnogih, koji su se odlučili na neku značajniju promjenu u životu – bilo da se radi o zaplovljavanju po vodama privatnog poduzetništva ili o nečemu drugome, kao npr. o promjeni profesije ili nastavku školovanja - čula da su i njih proglasili hrabrima.

Naravno, svima je prešutno jasno da ljudi, kada u tom kontekstu nekoga proglase hrabrim, zapravo suštinski misle na svojevrsnu nepromišljenost, jer je po njima odlazak uvijek povezan s gubitkom sigurnosti. Naime, negdje duboko u sebi smatraju da mudar čovjek uvijek bira sigurna rješenja i na to logično nadovezuju da je najsigurnije ostati u poznatoj situaciji. Jer ako odemo, moramo sve ispočetka i pitanje je hoćemo li uspjeti.

Je li stvarno sigurnije ostati?

Međutim, postavlja se pitanje je li stvarno sigurnije i lakše ostati u postojećoj situaciji, ma koliko nezadovoljavajuća bila, ili otići u potragu za nečim boljim? Prvi razlog onih koji se odlučuju za ostanak jest – da im je postojeća situacija poznata i da je zato predvidljivija nego odlazak u neku nepoznatu, u kojoj tko zna što ih čeka. Međutim, taj argument, ma koliko se naizgled činio čvrstim, zapravo uopće ne stoji. Naime, i postojeća se situacija stalno mijenja i to u pravilu ne u našu korist, tako da se stalno trebamo prilagođavati na nove okolnosti. Npr. u tvrtki u kojoj radimo dobijemo premještaj na manje atraktivno mjesto, ili nam se poveća opseg posla, ili dobijemo lošijeg šefa, ili nam odu dobri kolege, ili nam se smanji plaća, ili se naš odjel ukine, itd. Sve ove opcije su u današnje vrijeme toliko česte da ih zapravo možemo opisati kao svakodnevicu. Nažalost, bez obzira na ove očite dokaze, postojeću situaciju i dalje mnogi doživljavaju sigurnijom, više prijateljskom i, što je najvažnije, više pod njihovim utjecajem nego što bi to bila neka nova.

Jesmo li se stvarno naučili na postojeću situaciju?

Drugi razlog je da smo se na postojeću situaciju već naučili. Možda nam se tako i može činiti, ali je li se naše tijelo stvarno naučilo na svakodnevni stres, grč u želucu te osjećaj nepravde i besmisla? A ako smo i naučili nositi se sa stresom tako da se jednostavno emocionalno i/ili intelektualno isključimo iz situacije, koliko je mudra odluka da dobar dio svog života zaboravimo na sebe i čekamo da prođe vrijeme? Koliko ima smisla da odustanemo od pravog življenja vlastitog života, koji je jedinstven i neponovljiv dar, i da se ograničimo samo na puko preživljavanje? Je li taj prividni osjećaj sigurnosti i kontrole dovoljno velika naknada za to?

Jesmo li stvarno puno uložili u situaciju?

Mnogi kažu – puno smo uložili u postojeću situaciju i ne možemo iz nje samo tako otići. Ovaj argument je dosta čest, jer osjećaj da smo se u nešto ugradili, jezičac vage u odlučivanju lako prebaci na stranu ostanka. Naime, nadamo da će se taj naš ulog, ako uložimo još samo malo strpljenja, ipak isplatiti. Ono što je pogrešno u ovom argumentu jest naše mišljenje da mi sebe ugrađujemo u situaciju, jer na taj način stavljamo situaciju ispred sebe. Počinjemo živjeti radi opstanka situacije, a ne radi vlastite dobrobiti. Istina je upravo suprotna: ne ugrađujemo se mi u nešto, već se nešto ugrađuje u nas. Sve što smo dali i postigli, svako naše učenje iz pogrešaka, svaka naša nova ideja ili konkretno ostvarenje, samo nam je omogućilo da u budućnosti sve to možemo napraviti još brže i bolje. Drugim riječima, to nije izašlo iz nas, već je u nama ostavilo temelj za gradnju još veće dobrobiti. Zato i možemo bez straha i s punim povjerenjem ostaviti iza nas nešto što smo napravili u trenutku kada je to za nas imalo smisla. Sada, kada više nema smisla, vrijeme je za nove gradnje. O tome mi je najbolju pouku dao upravo moj otac, u trenutku kada sam nakon dvije godine završenog pravnog fakulteta odlučila upisati psihologiju. Mislila sam da će me odgovarati od te ideje, jer sam na pravu već bila došla na pola puta do cilja, dok sam na psihologiji tek trebala krenuti ispočetka. Na moje veliko iznenađenje, on mi je rekao sljedeće: Niti jedna minuta provedena na pravu nije izgubljena. Sve što si tamo naučila pomoći će ti da još bolje svladaš područje psihologije. Nastaviti s pravom samo zato što si došla do pola puta je najlošiji izbor, jer u njemu više nije tvoje srce. Tek to dovelo do puno izgubljenih godina. Sapienti sat.

Što ako ne uspijemo?

Također, mnogi će reći da je odlazak ipak najgora opcija, jer što ako ne uspijemo na putu kojim smo naumili poći. Pritom većina zazire i od zamišljanja tog najlošijeg ishoda, tako da se on pretvara u velikog bauka, kojeg pod svaku cijenu treba izbjeći. Međutim, ukoliko se stvarno prisilimo i zamislimo najlošiji ishod, on u pravilu gubi sve svoje prijeteće karakteristike i postaje samo još jedna od onih manje ugodnih situacija, koje ionako rješavamo svakodnevno. Štoviše, na putu prema onome što želimo, takve nas situacije samo dodatno izgrađuju i učvršćuju, dok nas u postojećoj lošoj situaciji, one dodatno iscrpljuju.

I zato… razvijmo jedra!

I zato bi bilo vrijeme da postavimo logiku na pravi način i kažemo da je ludost ostati u lošoj situaciji, jer je upravo ona za nas krajnje nepovoljna i nesigurna, a mudrost uzeti stvari u svoje ruke i krenuti aktivno u izgradnju kvalitetnijeg života. Drugim riječima, bolje je razviti jedra i upravljati brodicom prema željenom cilju, nego se bespomoćno prepustiti morskim strujama da one odluče što će s njom. Naime, najveća vjerojatnost je da će ju u jednom trenutku razbiti o hridi. S druge strane, prvi izbor donosi puno sunčanih jutara i prekrasnih zalazaka. Naravno, i oluje su neizbježne, ali njih možemo lakše prebroditi kad imamo osjećaj smisla u glavi i slobode u srcu.

Uživajte u životu punim jedrima!

U ime Ramiro tima

Tanja

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.