Vrijeme je za odmor!

Tanja Pureta

Ljeto je vrijeme kada većina nas odlazi na godišnje odmore, u želji da se odmaknemo od posla i napunimo baterije za predstojeću radnu godinu. No, uspijevamo li to doista? Zašto samo savršeno isplanirana destinacija nije dovoljna za pravi odmor te kako uspješno napuniti baterije pročitajte u nastavku.

Svatko od nas sanja svoj idealni odmor: netko jedva čeka baviti se raznim sportskim aktivnostima, netko želi što više vremena provesti s prijateljima, netko planira duge šetnje po prirodi, a netko izležavanje na suncu. Ovime sam tek započela spisak raznih ljetnih snova, jer bi za njihovo nabrajanje trebalo puno prostora, a mnoge kombinacije ne bih uopće mogla niti domisliti! Jer ljudska mašta je bezgranična, pogotovo kada ima tako primamljivu temu kao što je osmišljavanje idealnog odmora…

Međutim, gotovo za sve ove snove je zajednička želja da se odmaknemo od svakodnevice, koja nas je zapravo i umorila. Nije lako nositi se većinu godine s raznim problemima i pronalaziti načine da ih riješimo. Ili da se pomirimo s onima koje ne možemo riješiti. Teško je to breme koje ostavlja neumoljive tragove na našim dušama, a onda i izvana na licima, kosi, tijelu. I tko ne bi s nestrpljenjem čekao godišnji odmor da sjedne u neko prijevozno sredstvo i poput vjetra odjuri daleko od svega!

Odmičemo li se uistinu od svakodnevice?

Ipak, u svim tim planovima za ostvarenje ljetovanja iz snova zaboravljamo jednu važnu stvar. Ma koliko savršeno isplanirali sve oko nas, u to savršenstvo donosimo – nesavršene sebe. Svi koje volimo su oko nas, a mi, umjesto da uživamo u trenutku, ne možemo se osloboditi misli o raznim problemima iz prošlosti i budućnosti. Ne primjećujemo sve što smo organizirali oko sebe, jer smo usmjereni na unutrašnji bremeniti svijet.

I umjesto da se odmaramo, imamo osjećaj kao da se zapravo nismo niti odmakli dalje od posla, kuće, problema. I nismo. Sve što nas muči smo donijeli sa sobom, jer ne znamo kako to ostaviti kod kuće. Jer, ako prestanemo misliti na sve to, čini nam se kao da će sve krenuti na loše, a mi ćemo biti odgovorni, jer smo to olako prepustili slučaju. Iz nekog razloga mislimo da smo baš mi najpametniji i da bez naše aktivne brige sve propada. Ono što ponekad previđamo je da u želji da sve napravimo brzo i kako treba, možemo proces i usporiti, pa i vratiti nazad. To je kao kad krava da puno mlijeka, pa u jednom nepromišljenom trenutku gurne nogom i prolije cijelu kantu.

Svugdje oko nas samo - problemi

Dodatno, brige koje smo donijeli, kao da se i dalje reflektiraju oko nas – uočavamo ih u svemu što nas okružuje, bez obzira što smo na odmoru. Naime, ako nas npr. muče nesavjesni kolege, uočavamo nesavjestan pristup i u ljudima oko nas, premda takvo njihovo ponašanje nema nikakve veze s nama. Ili, ako nas muče neriješeni obiteljski problemi i ako smo s tim članovima obitelji na odmoru, svako njihovo drugačije mišljenje ili postupak ćemo gledati kroz prizmu tih temeljnih neriješenih pitanja. Drugim riječima, problemi koje smo donijeli u svojoj glavi će svemu oko nas nastavljati davati dramatičnu notu, pa ćemo se i mi stalno osjećati dramatično i kao da nismo na odmoru, što nas može dodatno iscrpljivati.

Odložite čašu!

Možemo li ipak nekako doskočiti tome? I jesu li ti problemi uistinu nešto što ne možemo pustiti, jer ako ih pustimo postat će još teži? Odgovore na ova pitanja daje priča o jednom profesoru koji je pred učenicima držao praznu čašu u ruci, uz pitanje što misle koliko je ona teška i je li mu naporno držati ju u ruci. Učenici su težinu čaše procijenili na otprilike 10 dkg i uz smijeh zaključili da njeno držanje profesoru ne bi trebalo predstavljati ikakav napor. Međutim, profesor ih je pitao bi li mu bilo naporno držati ju nekoliko sati ili čitav dan, na što su se svi složili da svakako bi. Kako je to moguće, kad se cijelo vrijeme radi o istoj laganoj čaši? - nastavio je profesor s propitivanjem. Moguće je, jer se ne radi o čaši, već o Vama. Vi niste stvoreni da dulje vrijeme držite isti teret, jer on vremenom postaje sve teži, pa u jednom trenutku i nemoguć za dalje držanje – odgovorio mu je mudri učenik.

Upravo u tome je smisao odmora. Naš mozak nije stvoren da stalno drži iste probleme, jer im protokom vremena pripisuje težinu koju oni sami po sebi nemaju. Njihovim povremenim puštanjem oni dobivaju realnije dimenzije. Možda se neki od njih i sami riješe, baš zbog toga što smo odmakli svoju pažnju s njih. Nekad je najodgovornije što možemo napraviti i za sebe i za probleme - jednostavno pustiti ih. Kako? Aktivnim usmjeravanjem pažnje na sve ljepote oko nas i uživanjem u njima. Kada ih pustimo u sebe, nećemo više imati mjesta za probleme. A oni, ako se i ne riješe sami, barem ćemo se odmoriti od njih. A po svoj prilici i oni od nas :)

Uživajte punim plućima u odmoru svojih snova!

U ime Ramiro tima

Tanja

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.