Antistres program u sprječavanju sagorijevanja

Donosimo vam nastavak razgovora naše Tanje o odmoru, nošenju sa stresom i antistres programima prilikom predstavljanja knjige “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja”. Gošće su Višnja Tuškan Krupić iz SOS Dječjeg sela Hrvatska te Deniza Drusany, izvršna direktorica Crvenih nosova.

Višnja Tuškan Krupić: Mi potičemo naše mame na čitanje kako bi se bolje nosile sa stresom. Čitanje je svojevrsni antistres program. Trebat ću jedan kontingent Vaših knjiga jer je prekrasno napisano, jako je pitko i upravo, kao što ste rekli, napisano razumljivo. To je ono što nam treba. Svi se trude napisati nešto jako znanstveno i to nam isto treba. Da bi nešto bilo korisno, treba biti razumljivo onom tko to čita. Naše mame imaju puno edukacija, treninga, antistres programa. Sad nedavno su naše mame iz Lekenika bile od četvrtka do nedjelje u Gradcu na antistres programu. To je vrijeme za njih. Tamo imaju predavanja kako pomoći sebi, ali prije svega da se odmore, da se odmaknu iz sela, da su u sredini koja je njima komforna zona i gdje se oni mogu napričati, ispričati to što ponekad ne mogu. Iako žive kuća do kuće u selu, naprosto ih svakodnevni život melje. Imaju i osobne mjesečne supervizije. Tu je, ako treba, psihološka pomoć, coaching, dodatni antistres program, što god.

Strašno smo fokusirani i gledamo da prepoznamo probleme svih djelatnika. Ja kažem našim direktorima: „Kad gledate mame, gledajte ih kao svoje supruge.“ Mislim da njihove supruge to ne bi trebale čuti. No, kad zamijetite da nema obojanu kosu, a inače je obojala kosu, da nije kao inače dotjerana ili da odskače od nečega, nešto se događa, pitajte ju zašto. Kad mi odustanemo od sebe, tu postoji neki razlog. Da nam je svega dosta, da ne možemo više. Mi smo tu, želimo dobro našoj djeci i mladima. Ali, prije svega, želimo dobro našim mamama i zaposlenicima koji to sve trebaju iznijeti.

Zanosna produktivnost

Tanja Pureta: Hvala. Dvije, tri su tu zanimljive stvari koje su rečene, koje su baš povezane s knjigom. Međutim, prije nego što se vratim ponovno na knjigu, Deniza, zbog čega Klaunovi doktori biraju biti s djecom koja često imaju teške bolesti i što  što ih potiče da rade svoj plemeniti posao?

Deniza Drusany: Rekla bih da se tu puno stvari preklapa, jer to je posao koji je poziv, to je odabir nečeg što je u knjizi povezano sa smislom života, sa zanosnom produktivnošću. Nas drži misija i oko te misije se okupljamo i na kraju dana se sve vrti oko toga. Kod klaunova, s obzirom na to da su oni umjetnici, mi sad ulazimo u veliku profesionalizaciju. Krenuli smo od nečega što su radili vanjski suradnici i idemo prema određenom stupnju edukacije koji sve više i više raste. U tom procesu profesionalizacije pričamo o dijelu koji nije pokriven formalnom edukacijom. To su umjetnici. Ja sam započela svoju radnu karijeru u SOS dječjem selu kao odgajateljica i po struci sam socijalna pedagoginja. Željela bih tim umjetnicima nekad objasniti da sam i ja bila u takvim situacijama, da ih mogu razumjeti. S druge strane, jedna panelistica mi je rekla: „Da, ali kroz određene struke vi ste educirani za to.” U ovom slučaju niste. Potreban vam je sveobuhvatan antistres program kako biste mogli koračati s osmijehom prema budućnosti, s hrabrosti i zanosom.

Priče koje definiraju osobu

Niste educirani za nošenje sa svime što dolazi. Tu je najprije potrebna osobna snaga, otpornost, volja za time, a onda mi možemo ponuditi edukacije, coachinge i antistres programe. Tu je i Ramiro koji nam je poklonio edukaciju i puno tvrtki koje nam poklanjaju upravo taj dio rada na sebi, supervizije koje nam trebaju. To su stvari bez kojih ne možete raditi, bez kojih se ne da ulagati. Uz to, treba još balansirati to što kao organizacija možete tražiti, a što je na osobi i koliko osoba također mora ulagati i gdje je snaga u osobi. Osvještavati i balansirati, mislim da je prvenstveno to poziv. Ono s čime se suočavaju klaunovi u bolnici je niz emocija. Radost je jedna od njih. Oni moraju katalizirati ono što vide u sobi i pretvoriti u atmosferu. Oni imaju umiruće pacijente u domovima za starije i djecu na onkologiji. To su one priče koje ih definiraju, koje ostaju s njima i zbog kojih onda, na kraju dana, znaju što rade. Kad taj roditelj izađe i kad zahvali u tom zadnjem trenutku života, to je ono što ih definira i što im daje snage. Mi kao organizacija se moramo truditi organizirati to što više na način na koji možemo u ovom našem poslu i pobrinuti se za naše radnike. To često uključuje razne antistres programe jer smo prepoznali njihovu veliku važnost i, prije svega, potrebu.

Posvećenost osobi

Tanja Pureta: I jedna i druga ste rekle jedan jako važan zaštitni faktor protiv stresa i sagorijevanja, a to je posvećenost osobi. Naravno, postoji smisao života. Jedna menadžerica me pitala da joj ja kažem koji joj je smisao života. Za nju je to bilo nešto previše važno da bi ona sama došla do toga i činilo joj se bolje da netko izvana kaže što je njen smisao života. Međutim, smisao života je nešto što mi moramo pronaći, gdje nam srce tuče i gdje nas srce vuče. Ako se može pronaći smisao života u teškim životnim okolnostima gdje smo s osobama za koje znate da im je teško i već su zakinuti u nečemu. Ako im možemo dati poticaj i podršku da lakše i bolje žive svoje trenutke života, da izvuku maksimum iz njega. To je nešto što je velika, velika svrha. Dati si dozvolu i dati svrhu je nešto što je stvarno jako hrabro.

Mnogi ljudi ne žele reći “da” nekoj svrsi života jer ih je strah emocija koje dolaze iza toga. Međutim, kad kažemo ”da” svrsi života, onda se sve emocije koje dođu uz to, i ljutnja i tuga i strah i bol i tako dalje, puno lakše podnose. To je samo po sebi neka vrsta antistres programa. Ako kažemo “ne” svrsi svog života, sve emocije koje su ljutnja, tuga ili strah nas puno više pogađaju. Mi mislimo da smo se ogradili, a one nas puno više lupaju nego kad kažemo nečemu da, onda se one doživljavaju drugačije. Tako da već vaše i SOS mame i Klaunovi doktori imaju protektivni faktor, imaju antistres program u sebi,  jer žive za nešto, imaju tu strast.

Postati i ostati strastveni

Strast je nešto što se ne dogodi, ne rađamo se s njom. Strast je nešto što razvijamo, tako da je važno kako razviti tu strast i na koji način postati i ostati strastveni jer je to nešto što nemamo programirano. No, imamo mogućnost da možemo doći do toga, a to je također jedna stvar koja je jako dobro opisana u knjizi. Koje priče su vama, Deniza, bile dobre za sprječavanje sagorijevanja, odnosno za doživljavanje stresa i burnouta kao nešto što je prevladivo, nešto što nije tako strašno? Koje biste priče preporučili svojim Klaunovima doktorima kao svojevrsni antistres program?

Deniza Drusany: Gledam to kroz dvije prizme. Jedno su priče koje su me podsjetile na ono što Klaun doktor radi u bolnici i kako pomaže djeci i roditeljima, kako on njima omogućava antistres program. Druga prizma je pitanje koje bih priče njima preporučila, a mislim da je to jako individualno. Priča koje je meni bliska je Dobrobit tišine. Priča o tome da uzmemo vrijeme za sebe. Ja sam introvert, radim cijeli dan s ljudima, no ne bih radila nikad drugačiji posao. To je moj poziv, ali me iscrpljuje. Na kraju dana ja znam da moram imati trenutak za sebe u kojem se ja povezujem sa sobom i tada se punim opet za drugi dan. Za mene je to već antistres program ili antistres terapija. Ali dati si dopuštenje za tako nešto je problem.

Antistres program

Danas sam ujutro htjela biti s kćeri, sat vremena prije nego što je krenula kod prijateljice u školu. Probudila sam se s dosta velikom anksioznošću jer je iza mene bilo napetih deset dana. Napetih u smislu puno, puno aktivnosti, tu je lista obaveza koja me još čekaju i ta nervoza koja me boli. Tek kad je kćer otišla sam sjela sa sobom deset minuta, pustila sam sve te emocije i došla sam k sebi. To je bio moj kratki antistres program. Ali ja nisam htjela tih deset minuta oduzeti od njenog vremena. A što sam na kraju napravila? Niti njoj dala potpuno sebe, niti sebi pomogla. Ta riječ dopuštenje mislim da je jako važna. Snaga je u nama i užasno je važno koliko mi treniramo tu snagu i koliko si damo dopuštenja da ju uživamo.

Ova druga prizma, što me je najviše podsjetilo na to što Klaunovi rade, ima tri priče. Zapisala sam si ih: Istina o energiji, Gdje je radost, Sva naša iskustva su pozitivna i Čemu služe bajke. To su priče kroz koje se doslovno može isti taj princip primijeniti što klaun radi u bolnici. On dolazi i nema agendu. Jedini je koji je nema. Svatko ima, doktor, sestra, nešto traži od tebe kao pacijenta, kao i djeteta i roditelja. U ovom trenutku on dolazi i nema nikakav cilj, a na djetetu je izabrati hoće li se uključiti u igru ili neće. Ako neće, to je njegov izbor. On je dobio snagu samim time.

Intenzivan osmijeh

A gdje je još veća ta snaga? Kad dijete koje prolazi kroz neku tešku proceduru i tu proceduru uspije proći bez anestezije. To su osmislile naše kolege u Švicarskoj. Mi imamo program Intenzivan osmijeh koji se bavi upravo tim dijelom. Baš za jednu proceduru ih je bolnica molila da oni zamijene anesteziju. Veliki korak, a ono što se iz toga izrodi, koliko je dijete otpornije kad je sa svojim vlastitim snagama, vlastitim resursima uspjelo nešto doživjeti bez anestezije, imalo je okej iskustvo. Već samo to je svojevrsni antistres program! Djeca koja odu iz bolnice i nemaju strah od bolnice, nego razviju taj jedan faktor otpornosti. A kod roditelja je pak ovaj dio gdje je radost promjena perspektive. Dijete ima spontanu radost što ste baš pričali. A mi odrasli znamo koja je težina situacije. Roditelj dobije priliku promijeniti perspektivu, upiti tu pozitivnu, transformirajuću energiju i biti tu za dijete u jednom novom obliku. To su mi baš bile priče koje potpuno objašnjavaju jednostavnim riječima ono što se događa u pozadini.

Tanja Pureta: Da, to je baš ono fantastično, i dati si dozvolu i dobiti snagu ostati u nekim situacijama koje su onako iznimno teške. Osim toga, vidite kolika je snaga i stvarno jest snaga našeg uma da možete izdržati čak i stvari bez anestezije, da stvari mogu funkcionirati, da ostanu pozitivne emocije. Jer u principu realnost je neutralna, mi joj da dajemo značenje. Ako smo na automatskom pilotu, onda dajemo sva negativna značenja, ako smo na racionalnom, dajemo pozitivna značenja.

Ovaj tekst je drugi dio transkripta razgovora obavljenog u knjižari Fraktura 23. travnja 2026

Fotografija: pexels-olly-789822