Kada međuljudski odnosi postanu faktor nezadovoljstva

Naša Tanja je povodom mjeseca zdravlja gostovala u knjižari Hoću knjigu. Donosimo vam nastavak ovog inspirativnog razgovora o zaštiti zdravlja!
Antonia Ćosić: Imamo 50 zaštitnih faktora, 50 priča, svaka je nekako pisana dosta se čini osobno, dosta se čini iskustveno proživljeno. Možete li nam reći jesu li to sve primjeri iz stvarnog života, na koji način ste ih uobličili?
Tanja Pureta: To su sve primjeri iz stvarnog života. Česta su tema upravo međuljudski odnosi. Kad radim coachinge, treninge, kad ljudi dolaze po savjete, najčešće dođu s nekom tom idejom koja je tu napisana. Uvijek su mi to bile ideje u smislu: “Aha, ako netko tako razmišlja, a to ga dovodi do stanja stresa, znači da zaslužuje jednu priču da se opiše zašto ljudi dolaze do takvog razmišljanja, do kojih posljedica to dovodi. Kako bi zapravo trebali početi razmišljati da bi ih to spriječilo u nastajanju stresa.“
Antonia Ćosić: Imate i nagradu Primus, imate priznanje Marulić, Fiat psihologija, imate niz nagrada. Kad vidimo tako puno priznanja, onda možda malo bolje naćulimo uši, pa nas zaintrigira izjava na koju nismo možda navikli. Navikli smo čuti: “Pa možete malo ublažiti stres, znate, možete ga malo smanjiti.” Vi imate jednu radikalnu izjavu: “Mi možemo stres spriječiti.”
Spriječiti stres
Tanja Pureta: Mi možemo spriječiti negativne posljedice stresa. Znači, stres je jedna normalna stvar ako se dogodi izazovna situacija. Naravno da će naš organizam reagirati, tlak će nam se malo dignuti, srce će početi brže kucati, cirkulacija će nam više proraditi, pozornost će nam biti napetija. Zato što je to jedna izazovnija situacija i cijelo tijelo se prilagođava da mi nađemo rješenje. Kad nađemo rješenje, u tom trenutku bi stres trebao biti manji. Tijelo bi se trebalo smiriti, um bi se trebao smiriti i trebali bi se osjećati dobro i sretno što smo našli rješenje. Međutim, to se ne događa.
Prvo, naš mozak je evolucijski nastao davno kad su još ljudi živjeli u spiljama kao jedan primarni mozak. Mi smo zapravo malo razmaženi i ne očekujemo da nam se ikakvi problemi događaju u životu. Znači, naša su očekivanja da kad se probudimo, očekujemo da nam sve prođe glatko i idealno. Čim dođe do prvog problema, prvi problem koji mi ljudi radimo je da kažemo: “Ovo nije normalno, ne mogu vjerovati da se ovo događa, pa kako je moguće da postoji problem? Nemam više živaca.” To je druga stvar koju znamo reći. Uz to, i: „Ajme, tlak mi raste, kap će me strepiti.“ Znači, to su nekakve tri temeljne karakteristike koje nama jako stvaraju stres zbog toga što se svaki puta iznenadimo nad bilo kojim problemom. Kad shvatimo da je cijeli život, cijeli svijet svaki dan sastavljen od krivulje normalnih događaja.
Danas će me dočekati 20% problema
Krivulja normalnih događaja znači da svaki dan možemo očekivati 20% događaja koji su fantastični, 60% prosječnih i 20% problematičnih. Ako to doživimo kao normalno, onda nećemo doživljavati stres nad svakom situacijom koja je drugačija ili nije idealna, nego ćemo reći: “O.K., nije idealno, ali zato imam sve mehanizme i sve načine da ju riješim i ujedno imam puno, puno načina da shvatim da je život dobar i da izvučem snagu iz svih dobrih stvari. Onda se mogu bez problema nositi sa svim stvarima koje su normalno nenormalne, odnosno u normalnim granicama poteškoća.” Bilo da su u pitanju međuljudski odnosi, količina zadataka koju imamo ili nezadovoljstvo sobom.
Znači, sama ideja da kad se ujutro ustanemo, pogledamo u ogledalo i kažemo: “Danas će me sigurno očekivati 20% problema.” I to je normalno. Hoćemo li očekivati 20% super stvari? Jako je važno da ih vidim i da na kraju dana, kad legnem u krevet, zapišem sve lijepe i dobre stvari, jer tako gradim osjećaj postignuća, zahvalnosti, snage, energije, da se drugi dan mogu bez problema nositi s onih 20% neidealnih situacija. Dakle, trebamo upoznati sebe i kad upoznamo sebe, stvarno stres postaje, neću reći prošlost, ali postaje nešto što je normalna stvar i ne odlazi u ekstreme, a pogotovo ne odlazi u sagorijevanje.
Međuljudski odnosi i zašto toleriramo
Antonia Ćosić: Samo ću reći publici da se nadam da smo svi skupa svjesni da je ovo onih 20% fantastičnog dijela našeg dana, pa da uživate skupa s nama! S obzirom na to da se možemo pronaći u ovim pričama, pronalazimo elemente sebe u tome. Jedan kratki primjer, pa ću vas pitati za mišljenje. Međuljudski odnosi ponekad nam zaista stvaraju probleme. Radim u redakciji gdje petnaestero ljudi sjedi u istoj prostoriji i svi užurbano radimo i na zvukove smo već svi oglušili. Međutim, od oluje nam se pokvarila roleta i čekamo popravak. Imamo kolegu koji ne voli danje svjetlo i u zadnje vrijeme je on počeo lijepiti A4 papire po prozorima. Zbog toga ne vidimo grad koji inače vidimo, ne vidimo niti nebo, ne znamo jesu oblaci vani ili ne. Nekako ga baš ne možemo zaustaviti, važniji su nam dobri međuljudski odnosi pa ga puštamo da radi po svome.
Kad god dođem u redakciju, ja sam prvo frustrirana kad ugledam taj prizor. I onda svi skupa dok ga nema, komentiramo: “Bože, zašto to prihvaćamo, zašto mu to toleriramo, zašto mi nismo nešto napravili? Nas je četrnaestero, on je jedan, zašto mu nešto ne kažemo?“ Međuljudski odnosi ponekad znaju biti poljuljkani isključivo zbog jedne osobe. I mi se tako zamaramo s tim umjesto da se zamaramo našim poslom. Koju smo izjavu uzeli, koga smo snimili, tko će ići u dnevnik, tko u emisiju? Koliko često vam ljudi zapravo dođu i najveći faktor nezadovoljstva budu međuljudski odnosi? Umjesto da bude neki poslovni proces, na kraju se bavimo s time što je kolega rekao, kojim tonom je rekao, kako se šefica obratila?
Međuljudski odnosi kao uzrok stresa
Tanja Pureta: U 99% slučajeva uzrok stresa su međuljudski odnosi. Sva istraživanja koja mi imamo pokazuju da ljudi najstresnije doživljavaju upravo odnose s kolegama i odnose s nadređenim. Zašto? Zbog toga što nas nitko nije naučio kako zajednički živjeti. Dobri međuljudski odnosi često se ne ule, ne postoji vodič za njih. Dobili smo puno uputa u djetinjstvu koje nisu uvijek baš idealne, je l’? Dakle, dobili smo upute: “Vrati nazad, budi jači, šuti, povuci se,” ovisno o tome u kakvoj obitelji smo rasli, dakle, od napadačkih do ovih povlačećih.
Malo tko nas je naučio razumjeti uopće kako zajednički živjeti, kako reći da nam nešto odgovara, da nam ne odgovara, koje bitke birati, na koji način uopće postaviti komunikaciju u takvim izazovnim situacijama. Međuljudski odnosi su cijela znanost i jako je važno upravo to, razumjeti sebe i pronaći načina da vidimo kako reći kolegi ili kako reći nešto nadređenom. Najgora stvar je zapravo šutjeti i trpjeti, to mi radimo. Pate naši međuljudski odnosi, patimo i mi. Postoji sto načina, ali najbitnija stvar je pročitati pa razumjeti jer vrlo često ćemo otići ili u svađu ili u povlačenje. Ako znamo prave tehnike, onda malo po malo stvaraju se i dobri međuljudski odnosi.
Realnost je neutralna, mi joj dajemo značenje
Antonia Ćosić: Ja sad razmišljam da li da ovo dijelim po redakciji ili da ostavim baš tom kolegi na stolu, kao da on vidi malo kako bi se trebao ponašati. Zanima me, može li se dogoditi da date dobar savjet nekome tko ga onda krivo primijeni? Znači, recimo, ovom kolegi sada kažemo: “Znaš, moraš postavljati granice,” onda on zalijepi hamer papir na prozor.
Tanja Pureta: Moguće je. Realnost je neutralna, mi joj dajemo značenje. Svatko će iz neke činjenice izvući nešto svoje ili na svoj način. Zato je jako važno da mi, kad nešto kažemo, da kažemo cijelo značenje. Ideja da će netko iz knjige sam shvatiti ono što vi želite da shvati, to se ne događa. Najčešće moramo doslovno, neposredno osobi objasniti zašto je to nama problem i kako bi voljeli da se to riješi, jer osoba možda uopće nema osjećaj da je vama to ikakav problem. Mislim, vi se tu svi grizete, a čovjek vjerojatno misli da svi uživate, misli da vas spašava od sunca, od tko zna čega. Uopće ne vidi da su međuljudski odnosi u redakciji narušeni zbog njega.
Antonia Ćosić: Nisam ja jedina koja se prepoznala u nekim pričama, to je najčešća povratna informacija. Priče kao da su ogledalo. Koliko nam to prepoznavanje može olakšati da ne kucamo, ne zovemo pomoć, već je samo čitanje dovoljno. Ovo je zapravo onaj svijetli primjer jer savjet dolazi od stručne osobe, sama knjiga je stvarno moćan alat.
Kad bolje razumijemo sebe
Tanja Pureta: Da, knjiga može jako pomoći. Prvo, svaka nam priča pomaže da bolje razumijemo sebe. Kad bolje razumijemo sebe, prvo odahnemo i kažemo: „Aha, dobro je, nisam nenormalan za početak.” Drugo:„Vidi, upadam u neke zamke. I drugi upadaju u te zamke i ima rješenja, to su samo zamke, postoje i drugačiji načini.“ Vrlo često ljudi, kad pročitaju ovu knjigu, kažu: “Nisam ni mislila da se može drugačije razmišljati, svi razmišljaju oko mene na takav način.” Možemo se poistovjetiti s drugima, lakše razumjeti i sebe i druge te na taj način i međuljudski odnosi mogu biti bolji. Ideja da se, čitajući knjigu, dobiju ideje kako se može drugačije već olakšava stvari. Osim toga, u knjizi su priče jako poticajne u smislu dizanja energije. Ako se i osjećamo kao ispuhani balon, odnosno energetski iscrpljeni nakon posla ili nakon neke izazovne situacije u kojoj nismo rekli što nas muči, samo čitanje priče nam može napuniti baterije, olakšati i dati snagu da drugi puta drugačije reagiramo. To je već super!
Neka pročitamo nekoliko puta, u jednom trenutku ćemo se i odvažiti drugačije reagirati. To ne znači da knjiga neće potaknuti svađe ili sukobe. Ne znači da će međuljudski odnosi i njihov oporavak biti mačji kašalj. To znači da će knjiga dati ideju da se založimo za sebe, da se borimo za ono što nam je stalo, da se borimo za ono što nam je važno, da to negdje ne zatomimo, nego da shvatimo što nam je važno i da shvatimo da je to nešto što se nitko neće izboriti za nas.
Oni koji se bore, oni i dobiju
Prvo, ljudi oko nas ne čitaju misli i nemaju pojma što je nama važno. Međuljudski odnosi su važini, no ponekad za nas predstavljaju nešto što drugima ne. Znači, ideja je da kažemo, ideja je da se založimo za sebe, da stanemo, da pri tome budemo mirni. Ono što je fantastično, čim se počnemo boriti za nešto, velika je vjerojatnost da ćemo to dobiti. Jer se ljudi uglavnom ne bore, znači, oni koji se bore, oni i dobiju. A drugo, ako i ne dobijemo, bar smo pokušali! Uglavnom ćemo dobiti ili ćemo možda dobiti povratnu informaciju da moramo probati nešto drugo, ali svakako ćemo biti na dobitku.
Najgora je stvar stajati, šutjeti, zadržati status quo, a to je nešto što je baš nit vodilja ovih priča. Nemoj stajati, odvaži se, upotrijebi dio mozga koji je znatiželjan, koji gleda mogućnosti, koji gleda sve što se da napraviti, rješenja. Prestani gledati samo onaj zaštitnički dio mozga koji samo gleda gdje je opasnost, kako se sakriti, jer mi se ne možemo zaštititi tako da se štitimo. Na kraju će se svi naši štitovi se probušiti, ali ako se zaštitimo na način da shvatimo koja je naša snaga i da se možemo nositi s ovim svijetom, to je zapravo najveća zaštita.
Ovaj tekst je drugi dio razgovora obavljenog na predstavljanju knjige “Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja” održanog u knjižari “Hoću knjigu” 13. travnja 2025.
Photo: pexels-uluc-erdem-ersen-266967699-30743742
