Kultura otvorene pogreške

Stiže nam četvrti nastavak predstavljanja knjige “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja” koju je napisala naša Tanja. Njene su gošće Deniza Drusany (Crveni nosevi) i Višnja Tuškan Krupić (SOS Dječje selo Hrvatska).

Tanja Pureta: Ne znam jeste li ste znali, ali piše i u knjizi, da stres ima svoju jednadžbu. Jednadžba doslovno kaže da između dvije komponente postoji znak množenja. Znači ako jedna od komponenata ne postoji, nema ni stresa. Jedna je komponenta doživljaj svijeta jako opasnim mjestom ili neke situacije kao jako, jako opasne. Druga je komponenta vlastiti osjećaj bespomoćnosti da nešto napravimo. Ako ne doživljavamo svijet ili situaciju kao opasnu, bez obzira koliko se osjećamo bespomoćno, nećemo doživjeti stres. Ili, ako doživljavamo svijet kao opasno mjesto, odnosno izazovno, zahtjevno, ali se ne osjećamo bespomoćnima, onda opet nećemo doživjeti stres. 

Međutim, otkud dolazi bespomoćnost? Od preuzimanja odgovornosti za tuđe stvari. Mi ne možemo preuzeti odgovornost za sve. Hoće li neko dijete ozdraviti, hoće li će neko dijete imati sve petice, postati doktor znanosti ili jednostavno odrasti u jednu normalnu osobu ili imati neke izazove ili kako god.

Ono što možemo vidjeti je koja je naša granica odgovornosti. Da mi budemo dobri, da budemo prisutni, da budemo blizu onima koji nas trebaju i da je to već samo po sebi potpuno dovoljno. Ne trebamo još preuzimati odgovornost da napravimo sretni ishod. Dakle, ako smo tu, ako smo mi prisutni, ako vidimo djecu s jedne strane i starije osobe s druge strane. Ako se oni osjećaju se voljeno, doživljeno i viđeno, oni će sve svoje resurse upotrijebiti da dođu tamo gdje trebaju. Ne možemo mi umjesto njih iskrčiti put prema zdravlju ili prema odrasloj dobi. Možemo jednostavno biti prisutni. Možemo im pružiti podršku, biti otvorena srca i naučiti ih tome što je to kultura otvorene pogreške, gdje se greške smatraju prilikom za učenje.

Kultura otvorene pogreške

Ta ideja bivanja prisutnim i pronalaženja smisla samo u tome, čak i kad je najteže, znači znati pustiti i reći: “Okej, to nije moja odgovornost. To je nešto što je iznad mene. Moja odgovornost je da budem tu što god se događalo.” Koliko je to nešto što Klaunovi doktori imaju osviješteno?

Deniza Drusany: To me podsjetilo na dio filozofije Klauna koja je dosta duboka. Oni rade s greškama i manama, imaju svoj karakter. Baš ste bili lijepo rekli kako se profesionalna autentičnost gradi cijeli život. To je upravo to kod Klaunova. Oni cijeli život grade svoj karakter, oni se cijeli život razvijaju, vježbaju. Karakter dolazi iz njih samih. Zašto rade s tim greškama, nespretnostima? Da osvijeste i onom drugom da može biti čovjek, da može pogriješiti. Na taj se način njeguje kultura otvorene pogreške.S druge strane da može i reći: “Okej, ovo sam pogriješio” i nasmijati se i osjećati se osnaženo u nekom dijelu. To sve ide iz njih, oni izvlače sebe, to je uvijek dio karaktera. To je cjeloživotna učionica.

Vrijednost koju pokušavamo provesti i u organizaciji da Klaun može griješiti. To je za nas kultura otvorene pogreške. Nevjerojatno je koliko ljudi mogu ili ne mogu i da li su stvarno spremni priznati grešku. Neće se ništa dogoditi, ali iz grešaka učimo, iz njih gradimo, radimo. Tu je opet ta podijeljena odgovornost. Kultura otvorene pogreške se primjenjuje, dajete joj prostor, a opet je na osobi da to primijeni. Mora postojati jedan konstantan balans koji moramo provoditi. Krenuti iz onog što je stvarno pred nama jer, ako je to dio čovjeka, idemo to uzeti i s tim ćemo raditi. To je kultura otvorene pogreške, upravo to je njena suština. Prihvatiti ljude takve kakvima jesu, dopustiti im da budu ljudi, neidealni, nesavršeni, dopustiti im da uče iz grešaka.

Poštujemo različitost

Tanja Pureta: Fantastično, hvala. Što je sa SOS mamama? Koliko osjećaju dodatnu odgovornost da nešto naprave ili shvaćaju da je sama prisutnost pozitivna i do određene granice dovoljna? 

Višnja Tuškan Krupić: Naše mame su jako osviještene. U samom početku, kad krene jedna žena postati SOS mama, to je proces koji traje dvije godine. To nije trening od tjedan dana. Kultura otvorene pogreške dio je tog procesa, onog koji razumije da svaka greška nosi iskustvo. Ona krene kao mama da vidi uopće kako je to, da živi u selu, da radi u selu kao teta. Je li to okruženje, je li to nešto što stvarno što ona želi i što može. Budimo realni, nakon mjesec dana imate drugačije viđenje tog života u selu nego kad dođete samo dva puta u posjetu. To je dugotrajni proces.

Na početku mlade mame kreću u ono: „Sad ću ja, sad ćemo mi pokrenuti sve živo, okrenuti svijet”, itd. To je ono gdje smo imali u prvim generacijama mama i što ste baš bila spomenuli, Tanja, da,oni moraju imati petice, oni moraju biti ovo, ono. Ne, ne moraju. Ne moraju i što je najbitnije, niti ne mogu. Kako ima nas različitih, ima, naravno, i različite djece. Neki imaju kapaciteta, kao što rekoh. Oni su faks ovako završili, samo trepćući. Dok se neki jedva provuku, što se kaže, i mučimo se s njima da završe srednju školu. Kultura otvorene pogreške ovdje je naš glavni princip. Prihvaćamo da su neka djeca štekaju u jednom području, a u isto vrijeme njeguje njihove talente i ambicije u drugom području. Dopušteno im je učiti iz svake situacije i proživjeti greške i naučiti iz grešaka na svojoj koži. Stvarno dajemo sve od sebe da dobiju svoje zvanje, da mogu u samostalan život. Mame su toga svjesne. Mame su svjesne danas da to nisu samo djeca s plavim okicama, plavim uvojcima kao mali anđeli.

Rad u neizvjesnosti

Djeca dođu sa svojom traumom. Danas imamo toga sve više. Imali smo na početku samo po jednog psihologa u selu, danas imamo po dvoje, uz to socijalnog pedagoga, socijalnog radnika i sve više različitih struka nam treba. Teško je i vrlo zahtjevno kad djeca dolaze s već razvijenim traumama. Trebala su biti ranije izuzeta iz obitelji. Sustav nije na vrijeme reagirao ili je reagirao, ali nije imao gdje smjestiti dijete. Iako nije idealna situacija, čak je i tu važna kultura otvorene pogreške. Kada djeca dođu, makar to bilo i mnogo nakon što su trebala, dajemo sve od sebe da im pružimo maksimalnu podršku, pomoć i toplinu.č Mi smo u potrazi i za kandidatkinjama za SOS mame. Dvije kuće nam sada nisu u funkciji jer su nam mame kandidatkinje sad na školovanju. To je život. Koliko god planirali i odlaske u mirovinu, dogodila su se oboljenja, jedan iznenadan odlazak u inozemstvo i to je već četiri osobe manje, a planirali smo samo dvije. To je nešto što je nepredvidivo, ali što isto se tako može i što uspijevamo prebroditi.

Tanja Pureta: Kad slušam vas, a isto je jedna od tema ove knjige upravo to da svijet nije idealno mjesto. Sasvim sigurno svi to znamo. Međutim, nama kao ljudima je problem zaljubiti se bezrezervno u nešto što nije idealno. Sasvim sigurno postoji jako puno izazova. Kultura otvorene pogreške vrlo je izazovna za prihvatiti. Kao što ste sami rekli – roditeljstvo. Svi misle da je roditeljstvo nešto prekrasno, rozo i svijetloplavo, fantastično i super. No, kad dođu prvi problemi, onda se zapitamo: „Ha, što ćemo sada?“ Kako ćemo sada i dalje ostati privrženi, topli i pozitivni prema nečemu ili prema djeci,  supružnicima i bliskima, a nije idealna situacija? Sjetimo li se na to da se kultura otvorene pogreške treba njegovati i u privatnom životu?

Zaljubiti se u nesavršenstvo

Postoji puno izazova, a da ne zahladimo odnos, ne razočaramo se, nego i dalje gledamo s jednakim očima ljubavi i zaljubljenosti te nesavršene ljude oko nas. E to je suština svega, o tome pričamo kada se spominje kultura otvorene pogreške. Ako ih nastavimo gledati s povjerenjem, s ljubavlju, onda, u krajnjoj liniji, i sebe gledamo s ljubavlju. Sve potiče od toga da sami sebe u nekom trenutku prestanemo voljeti zato što više nismo toliko idealni. Tada ne možemo voljeti ni druge. Kultura otvorene pogreške prožima se kroz ovu knjigu. Ja vas potičem da se zaljubite u neidealni svijet i da ostanete zaljubljeni i u manje idealne odluke i u manje idealne sebe. Kad se ljudi usele u najljepše stanove, vide da 20% stvari nije idealno. Kad izaberu najboljeg partnera, vide da 20% stvari nije idealno. Tako i na svakom najboljem radnom mjestu 20% stvari nije idealno.

Prema tome, treba ostati otvorenog srca i prihvatiti. Treba pred drugima opravdati činjenicu da nešto nije idealno, a da sve vrijedi života i vrijedi ljubavi, i to je nešto što je fantastično. Kultura otvorene pogreške prihvaća sve ono dobro, loše, savršeno, nesavršeno, idealno i neidealno – sve ono ljudski. Višnja, koje su vama priče prirasle srcu i koju bi vi izdvojili kao neku koja vam je digla energiju, motivaciju i potaknula vas da dobijete zaštitni faktor u cijeloj ovoj zanimljivoj priči? Ako vam uopće treba, s obzirom da ste baš strastveno zaštićeni. 

Samoća – usamljenost ili bogatstvo

Višnja Tuškan Krupić: Hvala lijepa. Kao i Denizi, meni je to priča o samoći, kako se susresti sa sobom. Ona mi je potvrdila nešto što govori o meni. Živim sama. Zapravo, živim s kćeri, ali kćer je u prizemlju, dok sam ja na katu. Tako da ja imam svoju tišinu. Imam taj luksuz da imam svoju tišinu, imam svoj mir. Kad dođem doma, mogu si priuštiti to da uzmem knjigu i to je jedno veliko bogatstvo. Taj mir me uči nečemu važno, a to je kultura otvorene pogreške. Prihvaćanje sebe, svojih potreba i želja za slobodno vrijeme bez osuđivanja i nezdrave želje za produktivnosti. Gledam mlađe kolege i kolegice kojima je jako naporno odvesti, dovesti dijete iz škole, hajmo trening, hajmo učenje i sve to. Često im znam reći: „Stanite malo na loptu.” I ja sam imala jednu, dvije aktivnosti, pa bože moj. Nismo svi morali juriti na stotinu njih. Čini mi se da se kultura otvorene pogreške u roditeljstvu treba više spominjati danas jer može pomoći ljudima da se oslobode pritiska vremena i prevelike kontrole.

Današnji život je zahtjevan, apsolutno jest. Na neki način, ono što sam rekla – stres je postao bogatstvo. Isto tako bih rekla da vidim jako puno mladih ljudi da jure, a ako ne jure, kao da nisu u njemu. Kao da ne rade. Ponekad se uhvatim u mislima: “Hm, da li ja nešto krivo radim u tome?” Zato što nisam u stresu? Ne. Jer si napravim raspored, jer stavim prioritete. Mislim da za to trebaju godine. Treba životnog iskustva, životnog soka, da to možete napraviti, da sami sebi priznate: „Okej, ovo nisam, pa loša sreća, danas nisam, sutra ću.“

Ili ću drugi dan. Isto tako, ponekad ću se uvjeriti: “Pogriješila sam.” Jesam. Oprostite, nisam htjela, nije bilo namjerno, jer ako je namjerno, to je druga stvar. Ali, nije namjerno, pomozite mi. Kako da napravim bolje? Jako je bitno da to osvijestimo kod ljudi, da ne možemo svi sve znati.

Ljudski je griješiti, ali da se to otvoreno kaže, a ne sa figom u džepu. Upravo na tome se gradi povjerenje. I to je to, to je u našoj viziji, u našoj misiji. Da se na nas može računati, da smo ljudi od povjerenja. Da se primjenjuje kultura otvorene pogreške, ona koja podržava rast i razvoj temeljen na učenju iz nesavršenog situacija. To su te vrijednosti koje su potrebne da i ljudi i djeca steknu vaše povjerenje. I to je to – tu onda nema kraja.

Ovaj tekst je četvrti dio transkripta razgovora obavljenog u knjižari Fraktura 23. travnja 2026

Fotografija: pexels-mizunokozuki-12903175