Poštovati sebe kroz životne odluke

O tome kako poštovati sebe reći će nam naša Tanja te njene gošće Višnja Tuškan Krupić (SOS Dječje selo Hrvatska) te Deniza Drusany (Crveni nosovi) u petom nastavku predstavljanja knjige “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja”.

Tanja Pureta: Sve što ste ikada htjeli znati o stresu i burnoutu, a niste se usudili pitati, sada je vrijeme. Postavite pitanje bilo kojoj od naših gošći koje imaju fantastičnu strast prema poslu koji rade, a koji je vrlo izazovan. Ili, vezano za knjigu mene kao autorici.

Slušatelj 1: Koju priču je bilo najteže napisati? Koja je bila najstresnija?

Poštovati sebe, ugoditi sebi

Tanja Pureta: Koja je bila najstresnija? Samo malo da pogledam u kazalo. Rekla bih da je to „Zašto nam je tako neugodno govoriti o ugodi?“ Zašto je najstresnija? Zbog toga što je u knjizi puno tema koje mogu zvučati provokativno. Mnogi ljudi mogu gledati cijelu knjigu kao „pila naopako“. Svi uvriježeni stavovi o tome kako život treba izgledati su u njoj baš malo drugačije postavljeni. Prvo, čut ćete ljude da pričaju o ugodi u kontekstu: „Moram nešto napraviti, moram skupa trčati za nekoga, moram otići napraviti nešto za nekoga, moram otići u vikendicu pospremiti ju, moram otići, ne znam, razvoziti djecu i ne znam što još.” 

Cijelo vrijeme radimo nešto za nekoga. Ideja da si dozvolimo reći: „Napraviti ću ručak da bih sebi ugodio, da bih sebi napravila nešto dobro. Idem u vikendicu dva dana odmoriti se. Idem na putovanje zato što mi treba jedno putovanje.” A ne: „Idem na putovanje zato što moram otići na putovanje, zato što me netko potaknuo da moram ići.“ U našoj kulturi je to nekako zabranjeno i kao da ne smiješ ništa raditi za sebe. Ako radiš za drugoga – dobro, ako radiš za sebe – sebičan si. Kako možeš otići sad na put ili kako možeš sad na godišnji ili tako nešto. Ta ideja da će netko to pogrešno shvatiti u smislu nekakvog egoizma, tipa radiš nešto za sebe, nas sputava. Međutim, moraš raditi za sebe. Moraš i poštovati sebe, svoje potrebe i vlastite granice ako želiš dugoročno sačuvati energiju.

Kada naučimo poštovati sebe, tada ugoda prestaje biti nešto zbog čega osjećamo krivnju i postaje sastavni dio života.

Kradljivci naših snova

Druga priča je „Tko su kradljivci vaših snova?“ Isto jedna provokativna priča. Vrlo često ćete vidjeti da imate snove i da hoćete nešto napraviti. No, tko su ljudi koji će vas najčešće odgovarati od vaših snova? Vaši najbliži. Oni će reći: “Jao, nemoj, nemoj otići na ovo radno mjesto, tu ti je sigurno. Nemoj otići, nemoj se preseliti negdje, tko zna kako će tamo biti. Nemoj se, ne znam, rastati, jer tko zna na koga ćeš naletjeti, kako će tvoja djeca, kako će…” Dakle, stalno ćemo čuti: “Joj, nemoj, joj, nemoj, joj, nemoj. Joj, nemoj se u to upuštati, joj, nemoj otići na fakultet, joj, nemoj, tko zna kako će ti biti, tko zna.“ To su naši najbliži. Oni nam žele sve super, ali to što želimo našim najbližima je ujedno i to da mi stalno nekog ograničavamo. Upravo zato trebamo poštovati sebe i vlastite želje, čak i kada se one ne podudaraju s očekivanjima drugih ljudi.

Evo sad imamo zaštitničko roditeljstvo. Djecu mičemo od svih opasnosti u stvarnom svijetu i sve smo ih preselili na uređaje i društvene mreže gdje je opasnost još deset puta gora. Drugim riječima, treba imati povjerenja u sebe i u druge, da moramo živjeti život koji je dostojan života. To nosi i rizike, ali proživjeti život u granicama sigurnosti i granicama udobnosti, a da nismo napravili ono što smo htjeli, mislim da je to najgora stvar. Otići, napraviti nešto, usuditi se, pa makar se izložili nekim rizicima, može nas samo dodatno osnažiti. Važno je poštovati sebe dovoljno da slijedimo vlastite snove, a ne samo tuđe strahove. Tako da, vrlo često znaju reći: “Joj, pa kako možeš reći da su naši bliži kraljici naših snova ili ubojice vaših snova?” Jesu. To je činjenica. Upravo zato moramo poštovati sebe i imati hrabrosti donositi odluke koje su u skladu s našim vrijednostima.

Živjeti punim plućima, dopustiti drugima da žive punim plućima

Svaki put kad smo rekli djetetu: “Joj, nemoj, past ćeš, joj, nemoj, nemoj reći svoje mišljenje, joj, nemoj…” mi smo ga lišili same suštine života, jer suština života je da se živi, da se isprobava. Tako da su to dvije priče koje su meni i najdraže. Zauzeti se za sebe, poštovati sebe, udahnuti punim plućima, reći: “Ja sam taj i ja radim to.” Dozvoliti drugima da udahnu punim plućima, a ne da ih, kad nešto naprave, gledamo kao da su nam nešto uzeli. Tako da, hvala na pitanju, baš sam se raspričala. Još pitanja?

Slušatelj 2: Postoji li škola za crvene nosove? 

Deniza Drusany: Da, jednom kada prođu audiciju i postanu Crveni nosovi, postoji kurikulum koji je jako detaljan i sveobuhvatan. Kurikulum traje tri godine pa i više, nakon čega se certificiraju. U tom kurikulumu imaju puno umjetničkih radionica gdje je poanta izvedene umjetnosti i taj dio vježbaju. Vježbaju svoj Klaunovski karakter, vježbaju statuse, klaun duo. Sve to ima svoje razloge, filozofije kako se što provodi. Prolaze i jako puno predavanja iz psihologije, komunikologije, bolničkih procedura, kako raditi s djecom koja su bolesna. Sad su baš, upravo ovaj tjedan, na nacionalnom kampu i imaju radionicu vezanu uz rad u psihijatrijskim ustanovama s djecom i mladima. Tamo su jer smo vidjeli da im je to posebno izazovno i da je potreban drugačiji pristup. Sada smo na tom dijelu jači. Tako da, da, postoji škola.

Okvir za djelovanje

Slušatelj 3: Vaše organizacije, SOS Selo i Crveni nosovi, baziraju li se na međunarodnom nivou ili su naše? To nije UNICEF ili nešto slično?

Višnja Tuškan Krupić: Mi smo dio federacije SOS Children’s Village International iz Austrije, čije je sjedište u Beču. SOS Dječja sela su prisutna danas u 135 zemalja svijeta. To nije UNICEF, oni su zasebna organizacija.

Deniza Drusany: Mi smo također dio međunarodne organizacije Red Noses International, koje ima u 11 zemalja u Europi. Inače, postoji još dosta klaunovskih organizacija pa smo dio i Europske federacije s drugom 21 organizacijom. Neke države imaju jako puno klaunovskih organizacija. Recimo, začuđujući podatak, Njemačka ima oko 200 različitih klaunovskih organizacija. Tako da, mi smo u Hrvatskoj, dio smo međunarodne organizacije i možemo samostalno djelovati. Međunarodni dio nam daje okvire, standarde i određeni dio edukacije u koji se možemo uključiti. Zajednički razvijamo strategije kuda želimo ići kao organizacija. Naši se klaunovi mogu uključivati i u druge aktivnosti kao što su misije za izbjeglice i azilante unutar Europe, što se posebno provodi u okviru međunarodne organizacije.

Slušateljica 3: Još bih pitala. Klaunovi su početku bili liječnici, a sad su umjetnici?

Deniza Drusany: Ne, ne. Nikada nisu bili liječnici. Možda je zbunjujuće zbog naziva Klaunovi doktori. Sada se odmičemo od tog dijela imena „doktori“. Oni su umjetnici, uvijek bili. Tako je i započelo. Započelo je u Americi kada je Michael Christiansen došao kao klaun umjetnik u bolnicu. Druga struja je Tom Shadyac o kojem je snimljen film “Patch Adams”. On je bio liječnik koji je to radio, ali sve klaunovske organizacije koje danas postoje se baziraju na umjetnosti. U konačnici, poštovati sebe nije egoizam, već nužnost da bi mogli istinski služiti drugima.

Moć samoregulacije

Tanja Pureta: Bez obzira na to što su umjetnici, oni rade jako, jako ozbiljan posao vezan za brže, jednostavnije, lakše iscjeljenje. Ako mogu zamijeniti anesteziju, znate li koliko je to moćna stvar? Znate li koliko je naša psiha jedna strašno moćna stvar? Vi ste htjeli nešto reći? 

Slušateljica 4: Ja sam samo htjela reći da se baš ove vaše organizacije bave time kako pomoći drugima. A vaša knjiga, pretpostavljam, kako pomoći samom sebi? 

Tanja Pureta: I jedno i drugo. Međutim, kako bi se reklo, pomozi sam sebi da možeš pomoći drugima. I jedni i drugi itekako si moraju pomoći sami, odnosno moraju biti u takozvanom reguliranom stanju da bi mogli regulirati druge. Cijela ideja moje knjige je, što god radili, gdje god bili, na poslu, u obitelji, bilo gdje, da se možete samoregulirati. Poštovati sebe znači brinuti o sebi, o svom mentalnom i fizičkom blagostanju. Poštovati sebe znači naučiti kako biti asertivni, kako postavljati granice, a poštovati sebe ujedno znači i naučiti regulirati svoje emocije. Kad ste u samoreguliranom stanju, onda ste mirni. Onda možete mirno donositi odluke. Tada možete poštovati druge, svoju okolinu te poštovati sebe. Možete mirno stati pred druge i samom činjenicom da ste mirni, unosite jedan mir u okolinu, ma koliko ona nemirna bila.

Recimo, postoji jedna stvar koja je jako, jako važna, koju smo učili roditelje kad su bili potresi i kad je bio COVID, ali više zbog potresa. Bilo je jako puno intervencija u kojim su roditelji pitali: “Što da kažem svom djetetu kad me pita hoće li još biti potresa?” U tom trenutku roditelj nije reguliran, pita se kako će dijete ostati mirno. Želi pomoći djetetu te poštovati dijete i njegovu znatiželju te prirodnu želju za odgovorima. Ujedno želi to dijete zaštiti, no i poštovati sebe te svoje vrijednosti, poput istine i iskrenosti. Ako ste vi, a isto tako klaunovi ili SOS mame, u nekom strahu, osjećate bespomoćnost, teško možete pomoći nekom drugom. Nema šanse. Vi morate pomoći sebi da biste mogli pomoći drugome.

Gdje postoji problem, postoji i rješenje

Nijedna SOS mama, nijedan Klaun doktor, nijedna mama, nijedan tata ne može reći da neće biti potresa, da neće biti problema, da neće biti izazova. Jedino što može reći jest: “Bit će sigurno svega. Ono što možemo reći je da smo i ti i ja dovoljno jaki da se uspješno nosimo s time i da ćemo uvijek pronaći rješenje.” E, ta ideja da mi možemo ostati mirni na to i da znamo što god bilo, da uvijek oko nas postoji i rješenje. Gdje god postoji problem, postoji i rješenje – to je upravo ideja ove knjige. Oni koji su u posebnim ulogama, kao roditelji, voditelji, mame, klaunovi itd., oni moraju pronaći rješenje za sebe. Zato što, ako ne pronađu rješenje za sebe, nema šanse da će pronaći rješenje za druge.

Oni su kao svjetionici. Ako su oni svjetionici, onda drugi neće znati zašto su mirniji, ali će se smiriti. To je fantastično. Zato se knjiga odnosi na to. U krajnjoj liniji, svatko isključivo može regulirati sebe, ne možete utjecati na druge. Možeš mu pomoći na način da mu pomogneš da pomogne sebi. Možeš nekome pomoći, ali i dalje poštovati sebe. To je cijela priča. I vi možete isto. Zato je ideja da si s ovom knjigom čovjek sam pomogne, a kad pomognete sebi možete i drugima. To znači uistinu poštovati sebe.To možete vidjeti u svim vjerskim knjigama, pomozi si sam. Ili poštuj druge kao sebe samoga, što znači da morate i poštovati sebe da bi poštovali druge. Jednostavno, jedno bez drugoga ne ide. 

I na kraju, to je jedna od temeljnih poruka koju želimo prenijeti – učiti djecu i odrasle da poštovati sebe nije sebično, već je hrabrost i ljubav prema životu.

Ovaj tekst je peti dio transkripta razgovora obavljenog u knjižari Fraktura 23. travnja 2026

Fotografija: pexels-brett-sayles-1448371