Predrasude o feedbacku koče nas u konstruktivnom dijalogu

Donosimo vam posljednji nastavak razgovora o feedbacku iz HR Breakfasta na Gecku, platformi za digitalizaciju i optimizaciju HR procesa. Stručnjakinje za razvoj timova i leadership, među kojima je i naša Tanja, ovoga su puta ušle u temu o predrasudama o feedbacku!

Josipa Borić Novosel: Feedback se mijenja. Hajde da se dotaknemo umjetne inteligencije, to je jednostavno. Što se dešava sada? Kako digitalni alati mijenjaju praksu?

Ivana Šuto: Mene moj stalno hvali. Ne znam kako vaš, meni moj kaže kako sam pametna, kako sam samo svjesna. Ja ga ne tražim, sam me hvali, mislim daje podržavajući feedback, možda vi cure znate bolje?

Mura Kokotović: S obzirom na to da sam iz IT firme, nama je AI ušao u sve pore. Postoje razne predrasude o feedbacku, a ja sam možda stara škola, pa i dalje vjerujem u ljubav i osjećaj i sve to nešto. Mi sada uvodimo upravljanje učinkom. Kako smo mi rasli sami sa sobom, onda kada nas je bilo 30, tako nešto, nam nije trebalo. Nije nam trebalo alata i ocjene učinka i ne znam čega. Imali smo Peru i Matu, svi smo znali kako tko radi, gdje je, što je, koliku plaću je zaslužio i u redu. Sad kad nas je 250, neki su u Njemačkoj i sad to više tako ne može. Idemo u malo formaliziranje, s alatima, iako smo uvijek izbjegavali anketu o zadovoljstvu zaposlenika jer su reakcije bile: „Isuse Bože, stvarno ono, daj me nemoj tlačit, znaš jesam sretan, nisam sretan, neću ti ja sad to klikat.“ To su predrasude o feedbacku, iako ljudi zapravo vole kad ih pitaš.

Imamo baš dobar engagement i kada bilo kakvu anketu pošaljemo u prvom danu 168 ljudi popuni i to detaljno. I oni pišu i svi se čude gdje smo našli programere koji toliko pišu. Ali to je OK jer očito osjećaju da ih se čuje i da to što su napisali vrijedi. Sada pokušavam da anketu o zadovoljstvu zaposlenika imamo kroz aplikaciju. I da voditelj dobije papir s kojim će voditelj krenuti razgovarati sa svojim čovjekom. Proći će o tome što je taj napisao. Ako si stavio za nešto ocjenu 2, a ovaj misli da bi trebalo biti 7, pričajte lijepo o tome, pa da mi vidimo što je točno.

Koliko je (ne)objektivna umjetna inteligencija?

Međutim, AI u selekciji i feedbacku ne znam kako da izbjegnem predrasude o feedbacku. Što da ja ChatGPT-u napišem? „Imam problem s ovom u tom i tom. Željela bih joj reći to i to. Sastavi kako to treba izgledati.“ On će sada meni izbaciti neku lijepu frazu. Predivno. Hoću li ja to sada učiti i to toj osobi komunicirati? Ne znam, nadam se da ne.

Tanja Pureta: Ili će netko od zaposlenika kojima dajemo feedback reći: „Ti nemaš pojma, meni je moj AI rekao da sam izvrstan.“ Prema tome, AI može dati dobre informacije, dobre sugestije, dobre formulacije. Može biti izvor ideja, izvor kako se stvari mogu gledati, kako se informacije mogu spojiti. Ali ne može zamijeniti čovjeka, ne može se nikada uzeti izvještaj AI-ja zdravo za gotovo. Mora proći kroz ruke stručnjaka, kroz zdrav razum stručnjaka koji će onda izvući što iz toga ima smisla, a što ne. Ja stvarno ne vidim da je to dobro i ne vidim da će se u dogledno vrijeme to na pravi način napraviti. Na način da kažemo zaposleniku evo tu je izvještaj. To je tvoj 360 feedback, napisao ga je AI. Pročitaj si sam što ti je činiti.

U krajnjoj liniji, feedback je alat da se razvija kultura međuljudskih odnosa. Postoje predrasude o feedbacku dobivenim i od ljudi. Mi ne razvijamo kulturu s AI-jem. Mi razvijamo međusobnu kulturu, gdje onda zajednički idemo prema cilju. AI može biti samo pomoć, a nikako ne šef ili voditelj ili autoritet koji će imati snagu da bude jači od bilo kojeg ljudskog autoriteta.

Predrasude o feedbacku

Josipa Borić Novosel: Koje su predrasude o feedbacku i kako te predrasude rješavate?

Ivana Šuto: Mi smo stalno pričali o korektivnom feedbacku. Kad danas, eto predrasude o feedbacku, ima i pozitivnih, podržavajućih feedbacka. Toliko smo usmjereni na korektivne jer su energetski naporniji, a premalo hvalimo ljude. To je jedna od predrasuda. Mislim da bi svijet bio ljepši da nemamo predrasude o feedbacku i negativne konotacije. Bila sam puno po Americi, po eventima, tamo ljudima uopće nije problem dati feedback. Oni izlože svoje probleme u 5 minuta, operu vas odmah: „Ti dovoljno ne doprinosiš, nisi mi pomogla.“ Tamo je ta higijena toliko usađena u njihovu kulturu i to je meni baš pozitivno. Kod nas su predrasude o feedbacku da je on nešto negativno. Na neki način kod nas ljudi izbjegavaju konflikte. Ja radim u austrijskoj firmi, Austrijanci su majstori nedavanja feedbacka. Sve je lijepo i krasno. Ja za njih kao da dolazim iz džungle. To je po meni najveća predrasuda.

Učestalo davanje feedbacka

Mura Kokotović: Ja mislim da su najveće predrasude o feedbacku što mislimo da ga dajemo, a ne dajemo ili ga ne dajemo dovoljno često. Mi smo kao narod ili kultura ili što već dosta ukočeni. Što koga briga? Daj, nemoj talasati, pokrij se po ušima. Dobri smo si, sve super, a onda se samo skuplja, skuplja, skuplja, pa to negdje eksplodira. Mislim da treba osvijestiti da ga ne dajemo. Ljudi trebaju biti svjesni koliko si se, kad ga daš na dobar način, s tom osobom povezao. Imala sam slučaj gdje je direktna nadređena izbjegavala feedback članici tima. Pitam je: „Jesi li joj dala feedback? Kako je to ispalo?“ Kaže: „Pa jesam, pitala sam je misliš li da si malo bahata, a ona mi je rekla ne. I onda smo prešli dalje.“ Oprosti, ali nisi dala feedback, feedback moraš dati bez obzira koliko bile povezane i bliske.

Imala sam probleme s jednom osobom i dala sam joj feedback. Ta osoba se sad navezala na mene i mi imamo odnos, a njena direktna šefica je postala bankomat. Njoj dolazi po povišicu, a meni dolazi kad ima probleme, sumnje i to. I mislim da ljudi, pogotovo na nekim voditeljskim pozicijama, trebaju osvijestiti da je to prilika da izbjegneš predrasude o feedbacku. Prilika da se povežeš s tom osobom i da ta osoba, tebe doživljava kao neki ozbiljan faktor u tom svom profesionalnom životu.

Predrasude o sendvič metodi feedbacka

Tanja Pureta: Mnoge su predrasude o feedbacku, no ja ću pričati o predrasudi sendvič feedbacka. Prvo smo ga jako voljeli, pa ga sad ne volimo, itd. Sendvič feedback nije loša metoda i nije loša tehnika ako se upotrebljava na pravi način. Loša je ako je ideja da ga netko nauči na način da sad prvo mora iz pete, iz malog prsta isisati tri pozitivne, a ne zna što bi rekao. To je baš katastrofa.

Osim ako se pripremi i ako te tri pozitivne suštinski imaju cilj da osobu podsjete na njene snage i da ju osnaže. Na primjer: „Gledaj, ti stvarno odlično držiš sastanke. Organizirana si i strukturirana osoba, što se vidi na taj i taj način. Meni je divno s tobom surađivati.“ To će podsjetiti osobu, osnažiti ju da ona, kad dobije feedback o nečemu čega možda nije svjesna, da to padne na plodno tlo. Kod nje smo osvijestili koliko je snažna, koliko je moćna, koliko može, koliko je lijepa, koliko je vrijedna suradnje i slično, pa to jako ima smisla.

Općenito, dio osnaživanja u tom feedbacku i ne mora biti u korektivnom feedbacku. Zašto ne bi jedni druge vidjeli i osnaživali se kroz to? Kad vidimo i kažemo: „Bravo, odlično si napravio“, itd. Predrasude o feedbacku su da je pun kritika. Nismo mi samo neki kritičar ili sudac na umjetničkom klizanju koji ocjenjuje umjetnički dojam i tehničku izvedbu. Da dajemo taj pozitivni feedback, da ljude osnažimo, da ih osvijestimo koliko su jaki, koliko su dobri, koliko nam je drago s njima raditi. To je onda fantastična stvar. Ne davati feedback iz pozicije kritizera i suca, nego feedback iz pozicije osobe kojoj je stvarno stalo do druge strane, a onda i sendvič feedback ima smisla. Tada nitko neće primijetiti da je to sendvič, nego normalni razgovor koji ide normalnim tijekom. Ni jednu metodu ne treba odbaciti, trebaju napuniti smislom, duhom i ljudskošću. Onda ona ima smisla.

Praktični savjeti

Josipa Borić Novosel: Ako biste publici trebali dati jedan praktičan savjet o feedbacku, koji bi to bio?

Ivana Šuto: Pričajte o sebi i nemojte pretpostavljati što ta osoba misli ili kako se ona osjeća. Ako dajem što sam ja vidjela u situaciji, kako sam se ja osjećala i kada stavite to u vaš u kontekst davanja feedbacka, nema osude. Jer vi pričate o sebi. Ne kažem joj: „Ti si sigurno bila nervozna zato što si se, ne znam, posvađala s mužem“, itd. To je pretpostavka, ovo su predrasude o feedbacku i u feedbacku te to stvara neku vrstu nadmoći. Ja tako radim. Cijelo vrijeme pričam o sebi, kako se ja osjećam i osoba se ne osjeća napadnuto i prije će se otvoriti.

Mura Kokotović: U osnovi feedbacka mora biti ljudskost. Ja kao mala curica Mura i ti kao mala curica Ivana, hajdemo se dogovoriti kako da najbolje moguće surađujemo. A sve ovo okolo treba maknuti. Kada tako pristupiš čovjeku, ljudi se razoružaju. U tim savršenim ljudima, Tik-Tokovima i Instagramima više nitko ne vidi stvarnu osobu. A kad ti neko priđe, vidi te i pokazuje ti da mu je stalo da budeš bolji i to je ta osnovna stvar. Kada s tom energijom pristupaš, onda se sva ta vrata otvaraju i nestaju predrasude o feedbacku. Realno, to oslobađa i s jedne i s druge strane osnovni razgovor kojeg ljudi u zadnje vrijeme vrlo rijetko imaju i s kim voditi i to ne puno.

Pristupajmo feedbacku s poštovanjem

Tanja Pureta: Citirala bih Kennedya koji je rekao nešto o pregovorima, a ja bih to stavila u kontekst feedbacka. On je rekao da nas nikada ne bude strah pregovarati, ali pristupajmo uvijek u pregovorima sa strahom, odnosno poštovanjem. Ja bih isto tako rekla da nas nikad ne bude strah primati i davati feedback, a uvijek pristupajmo feedbacku s poštovanjem, strahom, u smislu da feedback vrijedi. Da ako dajemo i primamo feedback, da nam je stalo do nas, stalo do druge osobe, stalo do odnosa, stalo do onoga što nam je važno. Ako se odreknemo feedbacka, stvarno smo puno toga stavili na kocku, a ako je i nelagodno nema veze, bitno je samo da radimo to i naučit ćemo se. Iako postoje predrasude o feedbacku, ne treba se micati od nečega čega nas je strah, nego, dapače, s izlaganjem shvaćamo da strah odlazi, a da ostaje samo ljepota.

Ovaj tekst je sedmi i završni dio transkripta razgovora obavljenog na panelu 15. listopada 2025.

Photo: pexels-thisisengineering-3862125