S osmijehom prema budućnosti

U nastavku vam donosimo treći dio predstavljanja knjige “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja”. Tanjine gošće su Višnja Tuškan Krupić (SOS Dječje selo Hrvatska) te Deniza Drusany (Crveni nosevi).

Tanja Pureta: Višnja, imate iskustva da djeca koja su već u startu bez roditelja, zbog cijelog sustava SOS Dječjeg sela, kažu da su njihova iskustva pozitivna. Smatraju da su maksimalno izvukla iz tog iskustva, da cijelu tu situaciju doživljavaju kao priliku i mogućnost, nešto što ih je dodatno izgradilo. Osjećaju dodatnu zahvalnost i idu s osmijehom prema budućnosti. Kako djeca gledaju na svoje SOS mame i na cijelu tu priču? 

Višnja Tuškan Krupić: Da, ima sto ljudi, sto ćudi. Međutim, naša iskustva su prije svega puno, puno pozitivnija. Mogu s ponosom reći da mi danas imamo oko pedesetero unučadi. Na početku su nas novinari pitali što vam je najveći uspjeh, je li to da završe fakultet? Rekli smo ne. Naš cilj je da prekinemo taj vražji krug, kako ga nazivamo. Naša djeca dolaze k nama s anamnezom da su i njihovi roditelji, čak i djedovi i bake, bili u sustavu socijalne skrbi. Tj., bili su praćeni jer je postojala neka disfunkcionalnost u obitelji. Na kraju su djeca morala biti izuzeta i biti kod nas. Želimo postići da ova djeca odrastaju s osmijehom prema budućnosti. Mi ih želimo osnažiti, a ne im samo pružiti ruku. Da budu samostalni, da rade sve, da osnuju obitelj, imaju svoju djecu i brinu o njima. Da njihova djeca ne postanu naša djeca – to je za nas najveći uspjeh.

S osmijehom prema budućnosti

Pored toga mogu reći da imamo i doktora znanosti, doktoricu znanosti i financija, koja živi u Frankfurtu. Imamo djevojku koja se udala, sretno živi, ima dvoje djece u Španjolskoj. Ovi naši ovdje. Baš je sreća kad ih se sretne u gradu ili kada dođu sa svojim partnerom, suprugom ili supružnikom, s djecom na naše božićne domjenke. Uvijek ih pozivamo. Mame ih redovito pozivaju kad imaju rođendan pa ih dođe po dvadeset u kuću, tako da jedva stanu. Ovi trenuci nam pomažu da nastavimo s osmijehom prema budućnosti jer znamo da smo odradili vraški dobar posao. To su jako pozitivni trenuci i to su oni trenuci za dušu. Ne samo za tu SOS mamu, za tetu koja pomaže u obitelji, nego za sve nas. Na tome se svi hranimo, da sve to ima itekako smisla – da se sve može popraviti.

Ne možemo sve nepravde ovog svijeta odmaknuti, ali da možemo vratiti taj osmijeh djetetu na lice, da mu možemo udahnuti ljubav prema životu. Da je život, kakav god da je, ponekad opak i nepravedan, ali da je divan. Da gleda sa srećom, s osmijehom prema budućnosti.

Trenuci koji se ne zaboravljaju

Naravno da je bilo u biološkim obiteljima nesretnih trenutaka i naše djece koja nisu baš bila tako sretna, koja kažu da im nije baš bilo lijepo Nažalost, nismo uspjeli postići da svi gledaju s osmijehom prema budućnosti. Imamo i tu stranu priče kao i u životu. Mnogi kažu: “hvala, da nisam bio/bila u SOS-u, ništa, ne bih nikada ovo postigla.” To su ti trenuci koje ja neću zaboraviti. To su trenuci kada gledam s osmijehom prema budućnosti. Meni je nekad znalo doći da sam se pitala što mi to treba. Onda mi je znala kolegica koja je sad u mirovini, bila je direktorica financija, reći: „Višnja, odi u selo. Odi u selo, odi malo, vidi zašto to radimo.“ Onda dođete u selo.

Ja sam danas bila u Lekeniku. Prekrasan sunčani dan, djeca idu iz škole, sretni, veseli, tamo se igraju. Čini se da koračaju s osmijehom prema budućnosti. To je baš hrana za dušu. Ne samo za naše mame, naše tete, odgajatelje, nego za sve kolegice i kolege koji to radimo.

Tanja Pureta: Rekli ste da, bez obzira što su djeca često generacijski iz disfunkcionalnih obitelji, drugačiji pristup može promijeniti mentalni sklop. Dakle, ne postoji samo varijanta da nas određuju prve tri godine života te ako se u prve tri nešto dogodi, da smo onda obilježeni za cijeli život. Ili, ako genetski ili psiho-socioekonomski nismo obilježeni, krug se može prekinuti u bilo kojem trenutku i to je snaga našeg pravog ljudskog uma. Uma koji može napraviti puno toga za nas i za bilo koga drugoga. Ideja je gledati 20% stvari koje nisu dobre ili se usmjeriti na stvari koje jesu dobre. Stvar je perspektive koju mi biramo. Smisla nema oko nas, smisao je u nama i mi ga onda dijelimo oko nas da stvar bolje funkcionira. Mi možemo odabrati ići kroz život s osmijehom prema budućnosti.

Nosite li svoje probleme na odmor

Super mi se sviđa ova vaša priča kad ste rekli da dajete vašim SOS mamama mogućnost odmora. Vjerojatno onda dajete i konkretne upute kako da se odmore. Ponekad idemo i preko svih granica. Deniza je rekla da se odmara u tišini. Vrlo često ljudi kad odu na odmor ponesu sve svoje probleme sa sobom. Ideja odvajanja ili prepuštanja odmoru je nešto što je jako, jako važno. Ima jedna zanimljiva priča o toj temi. Kad držimo praznu čašu, naravno da nam na početku nije teška, ali ako ju držimo tri, četiri dana, bi li nam bila teška? Čaša je prazna i ona je cijelo vrijeme prazna. Međutim, činjenica je da ju mi držimo cijelo vrijeme. Ne možemo čak ni najlakšu stvar dulje vrijeme držati. A kamoli neke teške stvari i teška vremena koja jesu uzrok burnouta.

Međutim, rekla bih da u pomagačkim profesijama ima manje burnouta nego u nekim drugim profesijama. Čak i kod Klaunova doktora teško možemo vidjeti da kažu: „Pregorio sam, izgorio sam i ne vidim više smisla u svom poslu.“

Deniza Drusany: Pa da ne vide smisao u poslu, mislim da teško, to ne. Određeni zamor svakako postoji, to se vidi. Uvijek je pitanje koliko to možeš dugo raditi i koliko to možeš u kontinuitetu raditi. Ti jesi tamo, stvarno upijaš energiju, izbacuješ energiju i na kraju dana to je sve prošlo kroz tebe. Za to svakako treba snage gledati s osmijehom prema budućnosti i odmah naći balansnu obranu. To je teško.

Klaunovi u mirovini

Mi smo mlada profesija koja sada postoji 40 godina. Puno se priča što je s Klaunovima koji idu u mirovinu ili kad se uopće ide u mirovinu. Mi pričamo stvarno o profesiji, o karijeri i mi smo ti koji ju grade i koji ćemo tek vidjeti što je sve moguće. Vidimo veliki porast profesionalizacije, veliki porast cijelog tog pokreta u Europi i u svijetu.

Mi puno radimo na standardima. Što znači standardi? Jedni se odnose na kvalitetu onog što donosiš na teren i što donosiš korisnicima. Sad moramo razvijati i druge standarde, pa tako i jako dobar sustav i mehanizam zaštite ljudi. Tako da, da, odmor je svakako potreban da bismo mogli gledati s osmijehom prema budućnosti i kako bismo to omogućili i djeci. Kako tko koristi odmor? Ne možete mu uvijek propisati. Ima ljudi koji se ne mogu odvojiti. Pitanje je i kapaciteta. Pričali smo o našim divnim ljudima koji rade na prikupljanju sredstava, u fundraisingu. Oni rade s jako puno žara, a imaju jako puno stresa zbog rokova. Oni imaju i druge stvari, odgovorni su za to što i kako prezentirati i za održivost misije. Rekla bih da je njima teže odvojiti se od posla, od mailova, odvojiti se kada je trenutak za odmor, a naročito nastaviti s osmijehom prema budućnosti.

Dozvola za odmor i uživanje

Tanja Pureta: Da, mi sami sebi vrlo često ne damo pravo da se odmorimo i često znamo reći da postoje ljudi koji su preodgovorni i neodgovorni. Ovi koji su preodgovorni cijelo vrijeme misle: „Pa mogu još malo, pa mogu još malo, pa mogu još jedan korak, bit će vremena za odmor, pa joj, ne mogu sad stati.“ To je nešto što ovako važne udruge moraju znati prepoznati i napraviti mehanizam da se kaže: „Sad se lijepo izvolite ići odmoriti jer vrč ide na vodu dok se ne razbije i ne možemo previše izdržati.” Važan je balans u cijeloj priči kako bismo nastavili ići s osmijehom prema budućnosti. Ideja da si dozvolimo uopće i uživati i odmoriti je jako, jako važna. Imaju li SOS mame godišnji?

Višnja Tuškan Krupić: Naravno da imaju godišnji odmor. Naše SOS mame su zaposlenice kao svaka zaposlenica u Republici Hrvatskoj, samo što je to malo drugačije. To nije osmosatno radno vrijeme, nego mama sama raspoređuje svoj radni dan. Ona ima jedan dan tjedno pravo otići iz sela. One si ponekad to spoje pa to bude dva, tri dana po odmoru. Dulje ne bude jer je to onda stresni faktor za djecu. Kako mame nema svakih mjesec dana po tjedan dana. Mame imaju slobodne dane, imaju godišnji odmor, imaju fond od 14 dana koji mogu koristiti kada više ne rade s osmijehom prema budućnosti i kada osjete: „Ja više ne mogu.” I ne samo kada one same osjete.

Ne možemo ljude cijediti kao krpu

Mi ne brinemo samo o našoj djeci. Naš slogan je „Brižan dom za svako dijete.” Mi brinemo i odgovornost je i tražim od svakog suradnika da brine o sebi. Isto tako je moja odgovornost i odgovornost svakog suradnika, prije svega direktora u timu, da brinu o svojim suradnicima. Bez toga ne možemo. Ne možemo ljude ocijediti kao krpu i onda baciti, što se danas, nažalost, radi. Ljudi postaju potrošna roba, ali to nije ljudskost. Ako mi brinemo o najranjivijima, o djeci, mi smo za njih i primjer. Oni gledaju kako se mi ponašamo pa tako onda rade i oni. Moramo paziti jedni na druge kako bismo gledati s osmijehom prema budućnosti.

Ja jako isto pazim na svoje. Gledam i znam obiteljske situacije i pomognem. Isto tako kažem: “Ostanite doma ako vam je dijete bolesno.” Vi niste onda tu. Ne možete se koncentrirati ako ne znate tko će vam biti s djetetom, ima li temperaturu ili neki problem. Odnosi se i na suradnike u uredu, a pogotovo na fundraising suradnike koji su pod strašnim stresom. Jesu. Jer nema tog mehanizma, nije sigurno da će se prikupiti novac za program, projekt ili za budžet koji smo si odredili. Moramo to raditi, moramo svi zajedno gledati s osmijehom prema budućnosti. Prije svega, da živimo naše vrijednosti, znači da brinemo o djeci, o mladima, da brinemo o sebi. Da razvijemo samosvijest da nije grehota, tj. nije netko neznalica ili manje vrijedan ako kaže: „Ja ne mogu, ja ne znam.” Nego, dapače, uputi ga gdje može doći do informacije, kako mu možemo pomoći. Tako jedino možemo opstati i koračati s osmijehom prema budućnosti.

Ovaj tekst je treći dio transkripta razgovora obavljenog u knjižari Fraktura 23. travnja 2026

Fotografija: pexels-ron-lach-10341447