Kako se raspliću životni izazovi?

O tome da nam je zdravlje, kako fizičko, tako i mentalno, izuzetno bitno, pisali smo već mnogo puta. Baš kao i tada, i ovoga puta sudjelujemo u promoviranju zdravlja! Naša Tanja gostovala je u knjižari Hoću knjigu povodom mjeseca zdravlja. Nadamo se da ćemo vas ponovno motivirati da brinete o sebi, dok u nastavku budete čitali ovaj razgovor.

Antonia Ćosić: Jako mi je drago da smo se okupili. Pisalo je u najavi da će biti intimna atmosfera, da ćete imati priliku razmisliti malo i možda izvući neku lekciju što je vama potrebno u ovom trenutku, ovisno o tome koji su vaši trenutni životni izazovi. I čini se stvarno da će biti onako intimno, ugodno.

Kad razmislimo, može li u organizacijskoj psihologiji biti stvorena neka ugodna atmosfera, možemo li imati stručnjaka koji će nas voditi za ruku, ali onako da se možemo predati i biti opušteni? Kao na vježbi, znate, kad se vježba onaj sigurni pad, kad znaš da je netko iza tebe i kao moraš se pustiti, znaš da će te dočekati ruke. E, ne mogu to biti baš bilo koje ruke u koje ćeš pasti ili bilo koje ruke koje će te voditi jer životni izazovi znaju biti teški.

Kad govorimo o najboljim stručnjacima u organizacijskoj psihologiji u Hrvatskoj, govorimo onda zasigurno o Ramiru. Kada govorimo o Ramiru, ne možemo ne govoriti o Tanji Pureti koja je, pa, glavno ime za organizacijsku psihologiju, za sve procese koji se događaju u brojnim firmama, a da moramo dokučiti kako ih raspetljati baš kao što se raspliću svi životni izazovi. Ona je upravo alfa i omega kod nas u psihološkom svijetu za to. Molim vas, pozdravimo velikim pljeskom našu Tanju Puretu.

Okupili smo se danas zbog vaše knjige “Zaštitni faktor 50: Za sprječavanje sagorijevanja” i, iako ćemo nešto reći o tome zašto se knjiga zove “Zaštitni faktor 50”, ja ću vas pitati da mi nešto kažete o vašim mislima dok pišete o smislu koji tražimo svi: „Smisao ne bi bio smisao kada bi se u našem životu pojavio neugledan, usputan, odjeven u dronjke. On mora biti blještav, jasan i nedvosmislen.” To ste pisali dok prepričavate situaciju kako je jedna žena tražila smisao. Pa za početak, s obzirom na to da nekako biramo posao da bi bio dio našeg smisla, što za vas taj smisao zapravo znači u ovom kontekstu sprječavanja sagorijevanja?

Smisao je tamo gdje nas srce vuče

Tanja Pureta: Mogu reći što znači smisao u jednoj ovako osobnoj priči. Međutim, generalno gledano, smisao je u svim psihološkim teorijama jedan jako, jako važan aspekt koji se jako puno proučavao. Ne znam jeste li čuli za Viktora Frankla koji je napisao knjigu “U potrazi za smislom”. Smisao je nešto što nas uopće vodi, naša misao vodilja kroz život. Dakle, to je ideja zašto mi uopće postojimo. Jesmo li mi uopće važni? Jesmo li mi tu zbog nekakve posebne misije ili smo, eto, čisto onako nekakvi usputni prolaznici, nešto nebitno? Jesu li naši životni izazovi uzaludni?

Dakle, ako nađemo svoj smisao, a sasvim sigurno nitko na ovu planetu nije došao bez smisla ili besmisleno, samo što, naravno, ljudi često misle da taj smisao mora biti nešto bombastično. A ideja je da je smisao tamo gdje nas srce vuče, tamo gdje imamo osjećaj da stvarno nešto doprinosimo, da nas nekako emocija povezuje. Je li to izrada dobrih kolača ili je to uzgajanje ukrasnog cvijeća ili je to prevoženje djece u autobusu ili je to biti učiteljica, biti graditelj ili je to biti bilo što. Ideja je da što god da radimo, mi možemo raditi sa smislom, tako da nam životni izazovi ne predstavljaju toliko veliki problem. Ili kao što je Churchill rekao: „Ili zavoli ono što radiš ili radi ono što voliš.“

Sami biramo svoj smisao

U svemu postoji smisao, samo što ljudi, kao što je ova moja menadžerica, tražila da joj ja kažem što je njen smisao. Jer da je to nešto jednostavno ona bi ga valjda shvatila. Ona je mislila da je njen smisao morao doći kao nešto posebno, a ne nešto što će se samo ovako provući ispod radara. No životni izazovi ponekad uzrokuju da ne uspijemo obratiti pozornost na smisao.

Vrlo često, zapravo, taj smisao se zna provući ispod radara i zna se dogoditi da ga mi jednostavno ne doživimo. Vrlo često ljudi dožive smisao u poslovima koji su im možda drugi i treći izbor. Evo, bilo je jedno istraživanje gdje su ljudi rekli da je najgora stvar koja im se dogodila u životu da nisu upisali fakultet koji su htjeli. U tom su trenu ovo bili njihovi najveći životni izazovi. I da im je to ujedno i najbolja stvar jer su upisali nešto drugo i shvatili da im tu upravo leži smisao. Prema tome, smisao je nešto što mi odlučujemo da nam je smisao, a ne nešto što će odlučiti da prihvati nas. Smisao je naša odluka.

Antonia Ćosić: Zaštitni faktor 50. Znamo ono osnovno iz dermatologije, kad uzimaš onaj dječji ili uzimaš onaj 20+, to je ona minimalna zaštita. Ali 50 znači da baš paziš, želiš biti siguran na suncu, želiš se zaštititi. Zašto zaštitni faktor 50, kao naslov ove knjige?

Obnavljati zaštitni faktor protiv stresa

Tanja Pureta: Upravo zato što mi u sebi imamo mehanizam koji nas stvarno može zaštititi od svih mogućih stresora i svih mogućih burnouta, i jako je važno na pravi način ga izgraditi. Kroz ovih 50 priča, zove se “Zaštitni faktor 50”, svaka priča kad se pročita malo nam digne zaštitni faktor. Na taj način životni izazovi postaju sve manji i manji problem. Preporuka je da obnavljamo tu zaštitu kao što se svaki dan ponovo moramo namazati. Ako slučajno osjetimo da padamo u stres, u, ne daj Bože, burnout, da se vratimo knjizi i pročitamo pojedinu priču. Makar samo otvorimo i dozvolimo stjecaju okolnosti ili sudbini da nas navede na priču koja nam je u tom trenutku važna. Svaka priča sasvim sigurno diže otpornost prema stresu, a životni izazovi postaju manja prepreka. Kad ih se čita onako jedna za drugom, dakle svaki dan jedna ili može i više, one rade pozitivne stvari, da je velika maksimalna zaštita u igri. Prema tome, topla preporuka kako bi i vaši životni izazovi postali podnošljiviji.

Antonia Ćosić: Znači, ako krenemo čitati i imamo tempo jedne priče po danu, taman prije nego što nam krenu ovi ljetni godišnji koje svi imamo, pročitat ćemo sve priče. Kad smo prošli put razgovarale, pitala sam vas možete li mi reći što točno jest sagorijevanje, definicija sagorijevanja. Zamolit ću vas sada da nas opet podsjetite na one glavne čimbenike i da mi odgovorite postoji li mogućnost da znamo ponešto o sagorijevanju. Mislimo da se to možda nama ne događa, ali prepoznajemo kod kolega, a onda neki simptom kod sebe baš i nismo registrirali na vrijeme?

Jesmo li sami sebi bitni?

Tanja Pureta: Tiho sagorijevanje je najveći problem zato što vrlo često ljudi koji su jako odgovorni, koji jako žele pomagati drugima, koji misle da su vrlo jaki, ujedno misle: “Nisam ja bitan, moram sad pomoći ovome, moram pomoći onome.” Dakle, danas je to neki član obitelji ili neki prijatelj, i tako dalje. Životni izazovi koje oni rješavaju nisu samo njihovi, već pokušavaju riješiti i tuđe. Onda kažu: “Ja sebe mogu staviti u drugi plan jer ja imam više energije od njih, ja u ovom trenutku nisam toliko ugrožen, nisam toliko u potrebi.” Onda se nakupe svi ti životni izazovi i dogodi se jedan trenutak kad shvatimo da smo prešli sve granice i sagorjeli baš zato što sami sebi nismo dugo, dugo, dugo bili bitni. Uvijek su nam neki drugi bili bitniji.

Veliko je pitanje jesu li oni stvarno bitni. Ljudi oko nas su bitni, ali ponekad mi reagiramo i na najbanalnije stvari. Ponekad moramo pustiti druge ljude da biju svoje bitke, da njihovi životni izazovi budu samo njihovi, ne i naši. Da se na neki način sami izbore, a ne da im mi pomažemo. Na taj način sebe znamo i previše opteretiti, a druge ljude maknuti od njihove odgovornosti, što zapravo nikome nije dobro. Prema tome, znati paziti na sebe i, kako kaže Isus, voli druge kao sebe samog, a ne voli drugog više nego od sebe samog. Znači, prvo se pobrini za sebe da bi se uopće mogao pobrinuti za druge.

Životni izazovi mogu dovesti do sagorijevanja

Antonia Ćosić: Koji su to neki od osnovnih faktora koji čine sagorijevanje?

Tanja Pureta: Ima ih nekoliko. Prva stvar koju možemo vidjeti je da počinjemo imati kratki fitilj. Da nas sve počinje jako, jako nervirati. Pukne vezica, imamo osjećaj da smo burno reagirali. Znači, taj kratki fitilj je jedna stvar. Drugo, ono što si nećemo nikad priznati ili prihvatiti. Poteškoće u mentalnom, odnosno kognitivnom funkcioniranju. Imamo osjećaj da se ne možemo koncentrirati, ne možemo pamtiti, brzo zaboravljamo. To su sve neke stvari koje su zapravo simptomi stresa i burnouta. Treće, nedostaje nam energija, nemamo volje ustati iz kreveta, nemamo volje otići negdje. Ono što baš onako je dosta, dosta težak simptom je kad dođemo na posao ili bilo gdje, ne mora biti samo na poslu, ali kad dođemo bilo gdje, imamo osjećaj da smo kao prazne ljušture. Znači, došli smo fizički, ali negdje nam je mozak ostao sa strane. To je baš težak znak da je vrijeme da se ozbiljno zapitamo što ćemo. Znak je to da zastanemo i pogledamo koji su to životni izazovi koji su doveli do toga i kako tada postupiti.

Antonia Ćosić: Kad smo imali promociju knjige prije godinu dana, sjećam se, pročitala sam knjigu prije i onda kad ste nabrojali sve ove faktore, onda sam mislila: “O Bože, sad opet trebam pročitati knjigu. Sad vidim da meni treba pomoć i sad vas slušam i mislim si: Da, da, slijedi mi četvrto čitanje.”

Mentori Z generacije

Zaštitni faktor broj 9: pronađite mentora za važne životne vještine. Koliko zapravo imamo međugeneracijskih, to jest generacijskih razlika? Evo, vidjela sam jedno istraživanje, vi me ispravite ako je to bio neki krivi podatak, da Gen Z baš i nije sklon traženju mentora. Teže prihvaćaju da ih netko mentorira na radnom mjestu. Koliko onda zapravo možda zaštitni faktori mogu varirati od generacije do generacije?

Tanja Pureta: Zaštitni faktori, oni suštinski ne variraju, oni su stvarno univerzalni za sve generacije. Jedino je važno koliko će ljudi brzo prihvatiti da je to stvarno tako. Znači, ovi zaštitni faktori za sprječavanje stresa i sagorijevanja su neuroznanstveno potvrđeni da stvarno funkcioniraju. Znanost je potvrdila da sve te stvari koje tu pišu u obliku jednostavnih, zanimljivih priča stvarno funkcioniraju. Životni izazovi zaista se lakše rješavaju uz pomoć ovih faktora. Pripadnici Gen Z-ja su u nekom trenutku odlučili više vjerovati sami sebi i svojim krugovima, a ne nekom starijem.

Nekad su mladi ljudi tražili uzore u starijim ljudima. Otkad su se pojavile društvene mreže, uzori su se prebacili na one koji imaju više lajkova. I u tom kontekstu, zapravo su uzori postali oni koji su popularniji, a ne oni koji su mudriji ili oni koji mogu ljude zaštititi. Dapače. I u tom kontekstu ja vjerujem da će Gen Z morati u jednom trenutku naći prave mentore koji će ih stvarno zaštititi. Veliko je pitanje mogu li ih oni koji imaju puno lajkova stvarno ih zaštititi od pravih životnih izazova.

Ovaj tekst je prvi dio razgovora obavljenog na predstavljanju knjige “Zaštitni faktor 50 za sprečavanje sagorijevanja” održanog u knjižari “Hoću knjigu” 13. travnja 2025.