Umjetnost nošenja sa stresom

Tanja Pureta: Volim reći da je jako važno, zbog svih koji su došli na vrijeme, da se kreće na vrijeme, a svi koji kasne će se uključiti u nekom trenutku. To je skroz u redu. Obično su ovakva predstavljanja povezana s tim da postoji neki moderator koji onda autora svašta pita. Međutim, predstavljanje ove knjige je napravljeno tako da ću ja, kao autorica, biti ujedno i moderatorica ovoga panela.

Inače, dosta sam panela moderirala. Uvijek imam osjećaj kad god netko drugi moderira, da postoje neke teme koje se možda ne dotaknu na pravi način, a ipak autorica ili autor najbolje zna koje bi još dodatno teme htio reći. Dobar dan ili dobra večer i dobro došli i hvala što ste se odazvali na predstavljanje knjige “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja”. Drago mi je da sam napisala ovu knjigu, jer ja jako volim i cijenim knjige te sam od malena čitala jako, jako puno knjiga. 

O kompleksnim temama na jednostavan način

Knjige su me uistinu obilježile i formirale kao osobu. Mislim da je važno da ljudi koji imaju osjećaj i potrebu da nešto napišu, da je dobro da napišu. To je jedno znanje, mudrost koja se prenosi i koja onda pomaže ljudima u različitim razdobljima života. Dapače, knjige su kao svojevrsna ljekarna: kad vam nešto treba, onda je dobro posegnuti. Čitati o tome što je umjetnost nošenja sa stresom može biti vrlo korisno. Knjiga “Zaštitni faktor 50 za sprječavanje sagorijevanja”. Zašto sam je napisala? Prvo, ja sam psiholog koji voli jako jednostavno govoriti i pričati o kompleksnim temama na vrlo jednostavan način.

Ova knjiga je sastavljena od pedeset priča, tema je umjetnost nošenja sa stresom te svaka ima teorijsku podlogu. To što u njoj ne pišu znanstveni podaci ili članci, ne znači da ne postoji znanstvena podloga. Itekako postoji. Svaka priča ukazuje na to da postoji puno načina kako se možemo nositi i suočiti sa stresom, kako usavršiti umjetnost nošenja sa stresom na znanstveni način. Pisana je vrlo popularno, a iza napisanog stoje podaci koji kažu da stvari tako stvarno stoje.

Ono što je, generalno gledano, za psihologiju jako važno, jest da je sve do 21. stoljeća psihologija bila temeljena na promatranju ljudi. Promatrali smo ljude koji se dobro nose sa stresom, koji se loše nose sa stresom, koji su dobri ili loši komunikatori. Promatrali smo ljude koji njeguju umjetnost nošenja stresom. U 21. stoljeću su sva istraživanja povezana i s magnetskom rezonancom zato što nam je jako važno bilo vidjeti kako mozak funkcionira u raznim situacijama i kako uistinu postići umjetnost nošenja sa stresom. Ono što smo do 21. stoljeća gledali i zaključivali na temelju ponašanja, magnetska nam je rezonanca omogućila da vidimo da to stvarno postoji u mozgu.

Povijest promatranja i proučavanja ljudi

Temelj ove knjige je činjenica da mi imamo dva operativna sustava, dva mozga u našoj glavi. Jedan je onaj evolucijski koji je jako podložan stresu, usmjeren na opasnost, usmjeren na to da cijelo vrijeme težimo protektivnom smislu. Usmjeren je da stalno tražimo što ne valja i da smo sretni ako izbjegnemo problem.

Međutim, postoji drugi dio ili drugi mozak koji je puno više usmjeren na rješenje, na mogućnosti i koji je u puno većoj mogućnosti zaštititi nas od stresa. On je ključan za umjetnost nošenja sa stresom. Upravo je temelj ove knjige da smo generalno, ili kad se rodimo, više na ovom automatskom mozgu i da smo prirodno podložni stresu. Moramo naučiti upaliti i uključiti ovaj drugi mozak i na taj način se nositi sa stresom. Svih 50 priča govori o tome kako osvijestiti da smo na automatskom mozgu koji je podložan stresu i kako se prebaciti na onaj mozak koji nam može pomoći. To nam pomaže da usavršimo umjetnost nošenja sa stresom. Pomaže nam ne samo da se nosimo sa stresom, nego da živimo produktivan život.

U tom kontekstu mi je drago da tih 50 priča mogu pomoći, da se svaka od njih može čitati i prije spavanja ili ako samo otvorite i pogledate. Svaka vam priča može u nekom trenutku dobro doći da razmislite o tome što je za vas umjetnost nošenja sa stresom.

Velika mi je čast i zadovoljstvo predstaviti svoje dvije gošće koje itekako znaju što je to umjetnost nošenja sa stresom.. Ovo je gospođa Višnja Tuškan Krupić, nacionalna direktorica SOS Dječjeg sela Hrvatska. Ja vas molim jedan veliki aplauz za nju. Molim vas da predstavite i sebe i SOS Dječje selo Hrvatska.

Ljubav i briga radnika u SOS dječjim selima

Višnja Tuškan Krupić: Hvala vam lijepa. Dobar dan svima. Prije svega, Tanja hvala lijepa što ste me pozvali danas ovdje da budem s vama.  Ja sam Višnja Tuškan Krupić. Jako sam ponosna što sam prva zaposlenica SOS Dječjeg sela Hrvatska koje je krenulo s radom 1. rujna 1992. Mi brinemo o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi. Imamo dva SOS Dječja sela: Lekenik i Ladimirevci te četiri zajednice mladih. Naša skrb za djecu ne prestaje s njihovom punoljetnošću, nego s njihovim stvarnim osamostaljivanjem.  Da bismo došli do tog cilja, da naša djeca postanu punopravni članovi društva, što bi rekli Amerikanci “ex-pairing citizens”, dug je put.

To je put za koji, svi koji imate djecu znate, vrlo trnovit. U tome veliku ulogu imaju naše SOS mame, naše tete, svi naši stručni suradnici te naši odgajatelji u zajednicama mladih. Tu bih se nadovezala na vašu knjigu jer kod nas je stres veliki faktor. Prije svega, postoji zato što je to vrlo zahtjevan, ne posao, nego životni stil koji vode naše mame. One se emotivno vežu i svaka promjena u njihovim obiteljima, bilo da dijete dolazi ili odlazi, čini jedan stresni faktor. Jako pazimo na to da ih pazimo, ne samo naše mame, nego sve naše “coworkers”. Učimo ih o tome što je umjetnost nošenja sa stresom. Što bi rekla naša predsjednica, gospođa profesorica Marija Katović, da brinemo o njihovom mentalnom zdravlju. To stvarno i činimo, zaista smatramo da je nošenje sa stresom zapravo umjetnost nošenja sa stresom, ali o tome ćemo kasnije više.

Radost je glavna tema Crvenih nosova

Tanja Pureta: Hvala. Moja druga gošća je Deniza Drusany, izvršna direktorica Crvenih nosova. Deniza, predstavite se i vi.

Deniza Drusany: Dobra večer svima. Ja sam Deniza Drusany, izvršna direktorica Crvenih nosova, klaunova doktora, organizacije koja djeluje u Hrvatskoj od 2010. godine. Mi se širimo i sada radimo po cijeloj Hrvatskoj. Naša misija da profesionalni umjetnici odlaze u bolnice djeci kako bi im olakšali dane, unijeli radost i promjene. Sigurno će biti prilike objasniti koji je to posao u pozadini za kojeg mislim da nije baš u potpunosti prepoznat. Ono što se zna jest da je radost jedna velika tema. U knjizi sam prepoznala puno toga u radu klaunova. Uz to, oni prolaze i edukaciju jer kad oni dođu u bolnicu moraju procijeniti situaciju u svakoj sobi te kako mogu pristupiti djetetu. Oni su umjetnici, ali i za njih je važna umjetnost nošenja sa stresom.

Oni idu i u domove za starije gdje smo manje prisutni. Radi se o 13 domova, dok smo prisutni u svim velikim bolnicama po cijeloj Hrvatskoj, a idemo i djeci s teškoćama u razvoju. Program zahtijeva drugačiji pristup, drugačiju edukaciju. To je jedan jako sveobuhvatan program. Sretni smo da nam se pridružuju novi članovi i novi umjetnici koji se educiraju i koji s nama ostaju dosta dugo. Meni je jako drago da ste napisali ovu knjigu, a koju sam pročitala u jednom komadu. Zaista je u njoj opisana umjetnost nošenja sa stresom. Ja bih svakom preporučila da čita jednu po jednu priču jer svaka priča zahtijeva mali rad na sebi. Stvarno je treba dobro prihvatiti i proći kroz sebe. Tu se prepoznaje profesionalno i osobno u radu i mislim da ima toliko toga što može svakom pomoći. Hvala. 

Ono što se ne spominje u ugovoru o radu

Tanja Pureta: Hvala, Deniza. Poslije ćemo se još više vraćati na priče. Obično ljudi bježe od stresa i bježe od teških situacija. Ono što je karakteristično i zajedničko ovim djelatnostima je da se i SOS mame i Klaunovi doktori uistinu suočavaju s djecom koja su u situacijama koje izazivaju veliki stres. Stalni odlazak djece ili izazovne situacije kada trebaju odgovoriti na vrlo zahtjevna pitanja. Klaunovi doktori nalaze se u situaciji u kojoj su djeca teško bolesna i u tom kontekstu treba ostati normalan, a ne samo zaštićen od stresa. Za njih je posebna važna umjetnost nošenja sa stresom. Osjećaju li oni da su stalno u stresu i što ih potiče da ostanu u toj situaciji, da rade takav posao i da unatoč stresu daju svoj maksimum, doprinos i strastveno se hvataju u koštac s takvim izazovnim situacijama? Što je to što motivira SOS mame i sve druge koje rade s djecom da unatoč stresu ostanu i rade takav posao?

Višnja Tuškan Krupić: To je prije svega velika ljubav. Velika ljubav, velika posvećenost njih i svih ostalih naših djelatnika tom poslu. To je ono što ne mogu staviti u ugovor o radu. Da moraju biti posvećene s puno ljubavi i velikog srca. To naprosto naše mame imaju, to imaju naši odgajatelji i odgajateljice, to imaju naši direktori, svi moji suradnici. Imamo jako veliku posvećenost tome. Imamo i ono što mi je svojedobno jedan gospodin objašnjavao kad je tek SOS došao u Hrvatsku. On je rekao: „Gle, drugi natjeravaju profit, a ovdje ti je srce puno jer radiš nešto dobro, jer pomažeš djetetu.“ 

Umjetnost nošenja sa stresom

Taj rizik od stresa je velik zato što su tu apsolutno uključene emocije. Kad dijete u nekom trenutku pita: „Zašto se meni to dogodilo? Zašto ja nemam mamu, tatu? Zašto ja moram biti tu?“ S druge strane, neću zaboraviti na početku kad su nam djeca došla i pitala: „Ja stvarno tu smijem ostati? Neće me nitko odvesti odavde?

To su situacije gdje vam je stvarno jako teško, ali mi učimo, treniramo, educiramo, osvještavamo, ne samo naše mame, naše tete, nego sve osobe kako se s time nositi. Učimo ih umjetnost nošenja sa stresom. Kako sebe zaštititi, kako si osvijestiti: „Aha, ovo je meni jako teško.“ Mislim da je stres postao malo i isforsiran. Svi smo u stresu. Djeca od pet godina su u stresu. To je jako grubo rečeno, ali svi sad govorimo da smo u stresu. Je, no umjetnost je kako se nositi s time. Umjetnost nošenja sa stresom je kako ne biti u stresu. Kako ne gledati sve negativno, nego naprosto pozitivno. Kako si pomoći? Je li to šetnja Maksimirom? Je li to odlazak na Sljeme nedjeljom? Educiramo i podržavamo. Mi tako pomažemo i našim mamama.

Ovaj tekst je prvi dio transkripta razgovora obavljenog u knjižari Fraktura 23. travnja 2026

Fotografija: pexels-ashford-marx-1565533-7150075