Zašto je upravljanje promjenama teško i možemo li uspješno reagirati na promjene?

Tanja Pureta: Dobar dan svima. Jako mi je drago vidjeti vas u tako velikom broju ovdje i imati priliku s vama pričati o jednoj jako važnoj temi. Upravljanje promjenama je tema koja mene jako intrigira gotovo cijelu karijeru. Promjene su, kao što ćete i vidjeti u ovoj prezentaciji, nešto što je svakodnevna činjenica svih nas. Promjene smo mogli uočiti i u ovom slučaju jer sam se ja prije dva tjedna razboljela i morali smo pomaknuti datum za ovaj webinar. Hvala vam svima na strpljenju, na volji i upornosti da čujete više o temi upravljanje promjenama. Promjene i upravljanje promjenama su uistinu jako zanimljiva tema. Kao što možete vidjeti, poduzeće Ramiro ima logo koji je sav dinamičan. Mi se bavimo promjenama, vodimo i pojedince i organizacije u procesu razvoja, od trenutnog do željenog stanja, jer je to težak put koji je važan, koji je uvijek na kraju jako ispunjavajući. Naravno, nije jednostavno kročiti tom stazom, a ako imate pomoć dobrog saveznika, onda je taj put jednostavniji i lakši.

Što su promjene?

Zašto su nam promjene teške i možemo li uspješno reagirati na njih je tema današnje prezentacije. Što su promjene? Promjene su prelazak iz trenutnog u željeno stanje. Promjene trenutnog stanja ponekad se događaju zato što trenutno stanje jednostavno prestane postojati. Tlo se potpuno makne ispod naših nogu i u tom trenutku nema nam druge nego krenuti prema željenom stanju. Naravno, neki se trude ostati u tom specifičnom stanju uma i misliti da će se tlo vratiti. Međutim, ponekad se i dogodi to da trenutno stanje postoji i da nam stvara probleme, da nije adekvatno, da smo ga na neki način prerasli i trebali bi se od njega odmaknuti.

U tim slučajevima situacija je još malo zahtjevnija. Uvjeravamo sebe da nam ta odjeća koju smo prerasli ipak još uvijek nekako stoji pa imamo tendenciju ostati u statusu quo. Međutim u jednom trenutku nastupa upravljanje promjenama! Kad odlučimo izići iz trenutnog i doći do željenoga stanja čeka nas put koji nije niti jednolik niti pravocrtan, ali je iznimno zanimljiv i važno je vidjeti šta nam se događa na tom putu. Put koji nas vodi na upravljanje promjenama može biti težak, ali nam može omogućiti velike napretke u životu.

Ključevi uspjeha za upravljanje promjenama

Kada gledamo promjene u organizaciji postoji ključ njihovog uspjeha. Ne moraju biti promjene samo u organizaciji, mogu biti u bilo kojoj grupi ljudi ili zajednica u kojoj se nalazimo. Sve imaju sličan ključ uspjeha. Ključ uspjeha uvijek je povezan sa dva faktora. Jedan je organizacijski faktor, odnosno neke stvari koje trebamo napraviti unutar sistema ili organizacije, da promjena bude lakša i jednostavnija. Danas to neće biti naš temeljni cilj, mi ćemo se više baviti ovim drugim - ljudskim faktorom. Ako ljudski faktor ne razumijemo na dobar način, do promjena neće doći. Upravljanje promjenama bit će besplodno. Onaj koji je nositelj promjena treba biti svjestan da je promjena jako važna i da je nužno potrebna te potaknuti sve druge ljude oko sebe da uspješno upravljaju promjenama. Ako ne dođemo do vlastitog srca i objasnimo sami sebi da je promjena nešto što je nužno i važno. Ako ne dođemo do srca drugih, onda ćemo teško moći napraviti promjenu.

Temelji Ramira kao poduzeća

Promjene nisu kozmetičke prirode i ako se naprave samo na površini, imaju veliku tendenciju vratiti se na staro mjesto. Tada je također upravljanje promjenama uzaludno. Ja ću nastojati cijelu priču o promjenama koja je iznimno kompleksna, pričati na jedan vrlo jasan, jednostavan i razumljiv način. To je ujedno i sama misija i svrha Ramira kao organizacije. Vjerojatno mnogi nisu čuli za Ramira Bujasa, oni koji su studirali psihologiju su, vjerujem, čuli. Za sve vas ostale, ako ste se zapitali otkud uopće Ramiro i kako je organizacija dobila ime evo kratkog objašnjenja. Dobila je ime po Ramiru Bujasu. On je 20-ih godina prošlog stoljeća doveo psihologiju u Hrvatsku, osnovao je katedru za psihologiju, Odsjek za psihologiju itd. Međutim, nije to najvažnija stvar ili najvažniji razlog ili motiv, zbog čega je poduzeće Ramiro po njemu dobilo ime.

Najvažniji razlog je taj što je Ramiro Bujas, osim što je bio veliki stručnjak i veliki profesor, imao misiju da o zahtjevnim i kompleksnim psihološkim temama priča na jedan jednostavan način. Da ta psihološka znanja približi ljudima kako bi lakše živjeli, lakše radili, uspješnije razumjeli sebe, odnose u kojima se nalaze i slično. On je to radio na način da je dvadesetih godina prošlog stoljeća držao javna predavanja, velika predavanja u Zagrebu koja su bila iznimno posjećena. Ljudi su htjeli saznati što je to novo u psihologiji i kako im psihologija može pomoći u svakodnevnom životu. Tako da ova događanja sa influenserima koji uistinu mogu puno toga zanimljivoga reći nisu neka novost, nego je tako nešto postojalo i u prošlom stoljeću.

Upravljanje promjenama i njegov ljudski faktor

Taj ljudski faktor dugo već zanima ljude i stručnjake. Danas smo, s razvojem neuroznanosti, magnetskom rezonancom dobili mogućnost ući u naše mozgove i vidjeti što se događa kad se suočavamo s promjenom. Na koji način reagiramo, zašto tako reagiramo i možemo li si pomoći? Ili smo jako bespomoćni kao što se ponekad pitamo? Sada imamo uistinu fantastična nova znanja. Možemo vidjeti što se to događa u našim glavama i kako si pomoći i što nam ta znanja koja imamo mogu omogućiti. Jesu li su nam dostupna konkretna rješenja i metode za upravljanje promjenama? Što možemo napraviti da se lakše nosimo sa svakodnevnim izazovima?

Danas ćemo se baviti ljudskim faktorom i istražiti kako da razne stvari, raznih frekvencija i amplituda koje dolaze kod nas nakon što prođu kroz našu glavu, imaju jedan jasan, jednostavan smjer i dovedu nas tamo gdje želimo. Kako reagiramo na promjene? Ne znam znate li, na Amazonu se trenutno nalazi preko 40.000 knjiga koja govore o raznim načinima za upravljanje promjenama. Tako da ako želite ili ako ste se već bavili tom temom, onda sasvim sigurno znate da ste mogli naletjeti na veliku hrpu literature. Međutim, postoji jedna fantastična knjiga koja je vrlo kratka, prevedena je čak i na hrvatski i zove se „Tko je maknuo moj sir?“ ili „Who Moved My Cheese?“. Ona jako lijepo objašnjava kako se nosimo s promjenama. Srećom postoji jedan kratki film, 12 minutni o tome koji prepričava na jedan lijepi način to kako se suočavamo s promjenama, možete ga i sami pronaći na poveznici i pogledati.

Sniff: Prečesto upravljanje promjenama

Radi se o kratkom sažetku knjige, tako da potičem da je i pročitate. Kroz jednu lijepu pričicu je autor pokazao što se događa u nama kad se suočimo s promjenom i kako se različiti karakteri nose s upravljanjem promjenama. Važno je da možemo vidjeti različite načine kako reagiramo na ove promjene. Imamo jednoga miša, Sniffa koji je stalno usmjeren da njuška što je novo, što je drugačije. Naravno, s jedne strane to je jako dobro zato što mogu vidjeti različite prilike i što bi se sve moglo napraviti. S druge strane, ljudi poput Sniffa imaju možda ponekad poteškoće zaustaviti se na jednoj ideji, dati toj ideji šansu. Čim osjete neku novu ideju, imaju potrebu ići dalje. Tako da svaki od ovih načina suočavanja ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Sniff odlično njuši nove ideje, a može imati problema da se odluči i prihvati ih kao takve i dati im šansu da se realiziraju. S time je njegovo upravljanje promjenama narušeno.

Scurry: Upravljanje promjenama bez planiranja

S druge strane imamo Sucrry-ja ili trčkarala koji nije vizionar. Međutim jako brzo prihvaća promjenu, prihvaća novi cilj i odmah kreće u akciju kako bi ga realizirao. Kod njega upravljanje promjenama ne postoji. Dobra stvar je samo kretanja u akciju. Sam način na koji se suočavamo i ta aktivnost nas lišava stresa i straha. S druge strane, ako ne planiramo, osmislimo što bi se sve trebalo napraviti korak po korak, nego samo krenemo samouvjereno, dogodit će se da ćemo se zabiti u brojne prepreke koje smo mogli predvidjeti, mogli isplanirati, mogli se pripremiti. Nije isto ako samo odete na Mount Everest ili kada napravite plan i vidite unaprijed od kojih se dijelova uspon sastoji, gdje stati, što ponijeti, kada se odmarati, što bi se moglo dogoditi i kako preduhitriti velike probleme.

Nije uvijek idealno učiti sve na vlastitim greškama i zabijati se u svaku prepreku. Nekad je dobro i važno za uspješno upravljanje promjenama imati plan. Da bi bili dobri u planiranju ili upravljanju promjenama, trebamo imati jako dobru viziju ili osjetiti što se novo događa, prihvatiti neku konkretnu viziju koja nam se čini dobra za naše rješenje i napraviti konkretan plan aktivnosti.

Howe i Hem: procesiranje pojave promjena

Onda u priči imamo jedan ljudski mali lik, Howe. On voli postignuća. Kad nešto dobije on jako voli uživati u tome. Kada se dogodi neka promjena u smislu kada nestane nešto za što je emotivno vezan, onda to gleda kao na gubitak. Treba mu vrijeme da prežali taj gubitak, da se nosi s tim emocijama, dok ne shvati da mora krenuti dalje u akciju. On kreće u akciju i uči iz novih iskustava, uči iz te avanture i izlazi iz svake akcije sve čvršći, sve snažniji i sve odgovorniji. Upravljanje promjenama kod njega je na posljetku uspješno.

Četvrti lik je Hem. On je osoba koja voli stabilnost, koja voli strukturu, koja voli sigurnost, koja ima osjećaj da kad nešto izgradi, da se to nikad ne bi trebalo promijeniti. Doživljava promjenu kao veliku nepravdu i kao nešto što se oduzima njemu direktno i teško se suočava s gubitkom. Upravljanje promjenama za njega uopće ne postoji, jer on ne želi promjene. Takvo uvjerenje može biti jako problematično, jer kad se dogodi promjena, onda karakteri tipa Hem mogu ostati u fazi žalovanja i ne odustati od postojećeg stanja, premda ga jednostavno više nema, jer bi za njih to značilo odustati od samog života.

Promjene su neizbježne ali i teške

Vjerujem da ste vi već sami u glavi pokušali negdje vidjeti gdje bi sebe stavili. Mali broj nas je isključivo jedan lik. Imamo neke karakteristike svih likova, nekih više, nekih manje. Dobro je malo osvijestiti koji je naš dominantan lik i koje su nam snage, a koje bi snage mogli dobiti od drugih likova. To trebamo napraviti kako bi bili još spremniji za prilagodbe i na pravi način reagirali na promjene. Čak od vremena antike se zna da su promjene jedina stalna stvar na koju možemo računati. Prošlo je puno vremena od tada, a i dalje se jako čudimo tim promjenama i mislimo da su nešto što je neobično. Da je stalnost nešto na što bi trebali računati. Što više i što prije prihvatimo da nije tako, situacija može biti jako dobra i krenuti u našu korist.

Zašto nam je promjena tako teška? Činjenica je ta da jednostavno reagiramo kroz automatski pilot, a zbog toga je upravljanje promjenama otežano. Bez obzira što živimo u kompleksnom svijetu i što imamo fantastične sposobnosti i potencijale zahvaljujući kojima smo napravili čudesna postignuća, najčešće u svakodnevnom životu reagiramo automatski na većinu stvari koje nam se događaju. Tako možemo osvijestiti da svako jutro radimo vrlo slične stvari. Na sličan način ili sličnim obrascima ustajemo, dođemo na posao, krećemo u aktivnosti. Netko pozdravi sve svoje kolege, netko ide i napravi si kavu. Rutine su nam slične.

Promjene aktiviraju emocije

Uvijek na sličan način reagiramo. Kad se dogodi neka promjena imamo detektor razlika koji cijelo vrijeme radi. Kao da imamo jednu malu antenu koja gleda što ne valja oko nas, odnosno što je drugačije. U našem automatskom pilotu postoji slika svijeta koja se nama čini idealnom i upravo takva kakva treba biti. Mi s tom slikom možemo automatski hodati po svijetu. Ako naša antena ili detektor razlika uoči da nešto ne valja, da nečega nema ili da je nešto drugačije, onda nam se zna dogoditi da nam se javi naša tvornica emocija, amigdala, koja reagira s ljutnjom, strahom ili tugom. Upravljanje promjenama u tom trenutku nam nije ni na kraj pameti.

Zamislimo situaciju da idemo na posao i da na cesti, za koju smo sasvim sigurni i želimo i očekujemo da nas dovede do posla, ispred sebe vidimo znak „Stop radovi na cesti“. U tom trenutku, ako ste iskreni, svi ćete potvrditi da vam se ože javiti ljutnja i svakojake rečenice prohujati u glavom: „Jesu li oni normalni? Što je sad ovo? Kakvi su sad tu radovi? Sad su našli raditi, itd.“ S druge strane, ako ne rade onda: „Kakvo je to vodstvo? Ništa se ne radi“. Tako imamo razloge za ljutnju, naročito ako se dogodi nešto što ne očekujemo. Može se javiti strah: „Ajme, neću stići na posao, propast će mi dogovor“. Može se javiti tuga: „To se samo meni događa“. To je samosažaljenje koje znamo imati i znamo vrlo često reagirati s emocijama.

Promjene pokreću paniku

Mogu nam se javiti misli „Ovo nije normalno, ne mogu vjerovati da se ovo događa, nemam više živaca za to, zar nije bilo dovoljno promjena u mome životu? Kad će to više prestati? Jesam li ja svoju količinu promjena i poteškoća odradio karmički ili na bilo koji način? Hoće li konačno početi život kakav mislim da treba biti?“. Naravno, ako nemamo više živaca, onda osjetimo da nam raste tlak i onda kažemo „Ajme, i tijelo mi jako loše reagira, srce lupa, kap će me strefiti. Strašno!“ Imamo katastrofične misli, tijelo uvijek reagira na misli i osjećamo se vrlo katastrofično. Neki mogu doživjeti čak i napadaj panike. Ovakvo stanje nije optimalno za upravljanje promjenama.

Zatočeni u automatskim reakcijama

Ne želimo ni razmotriti prihvaćanje i upravljanje promjenama kao rješenje. Očekujemo da se ta prepreka promijeni, odnosno da se makne. Pitamo detektor razlika je li se nešto promijenilo u okolini? Hoće li se ti radovi nekim čudom maknuti? Detektor kaže ne. Radovi i dalje postoje, a mi pitamo automatskog pilota: „Što ćeš napraviti?“ On kaže da bi išao naprijed, jer je on automatski pilot. Ima samo automatske reakcija, automatska ponašanja i naravno, s obzirom na to da se ne može naprijed, javlja se još veća ljutnja, još veći strah, još veća tuga. Tako se znamo kao hrčak cijelo vrijeme vrtjeti između misli, emocija i situacije koja nam nije adekvatna. Silno želimo da se nešto promijeni izvana, osjećamo prepreku jako velikom, a iznutra se osjećamo bespomoćnima da neke stvari promijenimo i napravimo.

Mislimo da nemamo drugih rješenja, nego ići jednim prije zacrtanim smjerom. To je nešto što se događa prirodno. Tako smo prirodno napravljeni. Na automatski način reagiramo skoro uvijek. Tako je priroda napravila jer evolucija ima cilj da nam štedi energiju, osigura da imamo najmanju potrošnju energije, a dio mozga koji je automatski pilot troši jako malu količinu - samo 4% naše bazalne energije. Naravno da je priroda htjela da imamo dobar aparat u mozgu koji nam omogućuje funkcioniranje u brojnim situacijama koje nisu neobične, ili drugačije, ili koje nisu povezane s promjenama. I s time se prilično dobro snalazimo sve do trenutka dok se ne dogodi promjena.

Upravljanje promjenama s kreativnim pilotom

Međutim, u današnjem svijetu su ti trenuci sve češći, sve brojniji, a postojeći način funkcioniranja, koji je priroda jako lijepo zamislila, više jednostavno ne može egzistirati. Vrijeme je da svjesno pronađemo način da aktiviramo sve naše bogate potencijale koje koristimo samo ponekad. Bez obzira na to što imamo tako sjajne potencijale ili cijeli kreativni pilot u našoj glavi, mi ga ne upotrebljavamo jer nam je najčešće uključen automatski pilot. Ideja i cilj upravljanja promjenama, ideja i cilj daljnjeg evolucijskog razvoja naše svijesti i našeg načina funkcioniranja je da postanemo kompetentniji, da postanemo bolji, da bolje odgovaramo na izazove svakodnevnog svijeta. Cilj je upravo da napravimo to da naš kreativni pilot bude nešto što je dominantno uključeno gotovo cijeli dan.

To je nešto što nam omogućuje da se jako lijepo i dobro nosimo s promjenama. Ne samo da se nosimo s promjenama, nego da uživamo u promjenama i da živimo najbolji mogući, smisleni i svjesni život kakav možemo. Upravljanje promjenama nije bauk. Cilj je da na ovom predavanju dobijete neke savjete i sugestije kako krenuti tim putem i kako stvarno uživati.

Faze suočavanja s promjenama

Ako ste se ikada suočili s nekom promjenom i reagirali sa šokom, nevjericom, poricanjem u smislu: „Nije se ništa dogodilo, to mi se samo čini da je nestalo trenutno stanje. Vjerojatno će sve biti i dalje u redu“. Prema Kübler-Ross krivulji možemo vidjeti da nije sve u redu te da su se ipak dogodile neke promjene, a onda tu dolazi i ljutnja.

Znamo čak i pregovarati s nekima za koje smatramo da su nam izazvali promjenu: „Možete li nam mogli vratiti postojeće stanje?“ Kada se naše stanje ne vrati doživljavamo tugu jer se počinjemo suočavati s tim da više nema postojećeg stanja te da moramo krenuti dalje. Dogodi se tuga te u jednom trenutku dolazi prihvaćanje stanja: „O.K., dogodilo se što se dogodilo, idemo vidjeti što se tu da napraviti, koji su nam novi elementi, mogu li i s time svakodnevno živjeti.“ Ovdje kreće upravljanje promjenama kada pokušajima i pogreškama dolazimo do novih znanja. U jednom trenutku nam se počne sviđati i integrira se novo ponašanje koje pomaže da se nosimo s novom situacijom. Sasvim sigurno svi prolazimo kroz ove faze, ovisno o tome koliko je jaka promjena, koliko je nagla, intenzivna.

Za upravljanje promjenama važno je poznavati sebe

Važno je razumjeti sebe, razumjeti druge i pronaći način kako da što lakše prođemo kroz te faze. Nije normalno ako negdje zastanemo na nekoj od faza i ostanemo trajno smrznuti u njoj. Najgora je opcija ne procesirati sve te silne emocije, ne spoznati da je došlo do promjene, ne prihvatiti što se dogodilo i naposljetku odustati od sebe ili cijele situacije. Najvažnije je razumjeti što se događa, zašto se događa i onda pronaći način kako da što brže izađemo iz te situacije. Kako kaže jedna izreka: „Najveći problem nas ljudi je to što imamo mozak.“ U mozgu imamo fantastične kapacitete koji bi mogli svašta raditi, ali sprječavaju nas u prihvaćanju promjena i svih raznolikosti koje nam život pruža. Sprječavaju naše emocije i uvjerenja. Zbog njih, upravljanje promjenama postaje sve teže.

Ljudi su kao lukovice. Naša okolina vidi samo naš vanjski sloj i naše ponašanje. Kroz to ponašanje mi komuniciramo s okolinom, komuniciramo sve što se događa unutar nas. Imamo znanja i vještine koja nam omogućuju učinkovitu komunikaciju. Hoće li se ta znanja i vještine pojaviti u ponašanju ovisi o našim vrijednostima i uvjerenjima.

Ograničenje ili osnaženje? Kakva je priroda vaših uvjerenja?

Uvjerenja mogu biti osnažujuća, ona mogu poticati upravljanje promjenama. Nešto što nas potiče da se ponašamo dobro, kvalitetno, konstruktivno i u skladu sa zahtjevima situacija. Mogu biti ograničavajuća i onda nas sprječavaju da prihvatimo nešto što nam možda ne odgovara. Sprečava nas da prihvatimo neke prilike koje bi mogli iskoristiti, ali jednostavno ne možemo. Također, ta uvjerenja mogu biti vezana za nas same, u smislu da mi nešto možemo ili ne možemo. Mogu biti vezana i za okolinu, da li je okolina prijateljska prema nama ili ne.

Zamislimo da imamo vozačku dozvolu i da znamo voziti auto, međutim ne sjedamo u auto i to se ponašanje ne vidi u našoj okolini. Vrlo često je razlog tome da imamo neko ograničavajuća uvjerenja o sebi, naprimjer da se ne znamo dobro snalaziti u okolini. Ili da nismo još dovoljno spretni u svim mogućim situacijama te se teško možemo nositi s kompleksnijim situacijama kad treba brzo odlučiti. Tada se radije niti ne izlažemo činjenici da sjedamo u auto. S druge strane, mi možemo u sebi misliti da sve to radimo jako dobro, a da je okolina nesigurna. Da ne vjerujemo drugim vozačima koji su na cesti i to nam se čini malo prerizično. Stoga, bez obzira na naša znanja i sposobnosti, ne želimo sjesti za volan. Ponekad nas može ograničiti uvjerenje o sebi, a ponekad nas može ograničiti uvjerenje o okolini.

Upravljanje promjenama kreće iz djetinjstva

S druge strane imamo i osnažujuća uvjerenja i o sebi i o drugima, to su ona po koja idemo. Ono što je najveći problem je to da vrlo često nismo ni svjesni koliko imamo ograničavajućih uvjerenja i o sebi i drugima. Jedna od važnih stvari koje uopće trebamo napraviti kada odrastemo i kad postanemo samostalni i odgovorni je vidjeti što smo u dubokim slojevima lukovice ponijeli iz djetinjstva i mladosti u kontekstu uvjerenja. Jesu li ona nešto što nas osnažuje ili nešto što nas ograničava? Zamislite samo koliko ste puta čuli od svojih roditelja: „Pazi, nemoj! Past ćeš! Ti to ne možeš! Pusti jačeg!“ ili slično. Tako nešto sasvim sigurno stvara određena ograničavajuća uvjerenja o tome što mi možemo ili što ne možemo.

Ako nas roditelji ograničavaju vrlo vjerojatno ćemo to spremiti u ograničavajuće uvjerenje. Upravljanje promjenama će se činiti kao nešto što mi jednostavno ne možemo svladati. Roditelji bi u osnovi trebali po samoj svojoj karakteristici, vjerovati nam i osnaživati nas. Ako oni to nisu, kad odrastemo nećemo si dopustiti ući u neke situacije i nećemo znati zašto, a to je nešto što je jako važno osvijestiti. Postoje i osnažujuća uvjerenja i dobra vijest je da mi možemo sva naša ograničavajuća uvjerenja u odrasloj dobi prepoznati i izvaditi iz cijelog sistema i zamijeniti ih onima koja su bolja, učinkovitija, konstruktivnija. Onima koja nam omogućuju da se lakše nosimo sa životom i da živimo život punim plućima.

Upravljanje promjenama kroz tri koraka

Svaka dobra self-help psihološka prezentacija u literaturi ima 3 koraka. Tako je i ova prezentacija napravljena da dobijete 3 koraka kako da se konkretno nosite sa situacijama promjena, kako da vam upravljanje promjena bude uspješno, bez obzira kakve promjene bile. Prvi korak je upravljanje svojim uvjerenjima. Navest ću određena uvjerenja koja postoje i koja su detektirana tijekom godina. Psiholozi su otkrili da su vrlo čvrsta i da se nalaze u nama. Nekih ćete biti svjesni, nekih ćete biti manje svjesni i vidjet ćete koliko naša uvjerenja nemaju smisla. Imaju i jako malo veze s realnošću. Imaju jako malo veze s činjenicama i istinom. Drugim riječima, ponekad vjerujemo u nešto što je stvarno nevjerojatno i to nam jako škodi i onemogućava upravljanje promjenama. Cilj ovoga je da vam pokažem da postoje uvjerenja koja su osnažujuća i istinita i točna te da je dobro zamijeniti ona ograničavajuća, neistinita i netočna.

Nećete uvijek imati sve što imate sada

Prvo uvjerenje koje imamo je to da nešto što smo dobili ili stekli doživljavamo kao nešto što je naše i što nam pripada te kako se ništa se ne smije dogoditi s time. Sve što bi se dogodilo s time u nama budi neku emociju. Smatramo da to nije pravedno i stvara nam snažan osjećaj nepravde. Sve što imam je moje, ja sam to stekao, zaslužio i nije pravedno da ostanem bez toga. Uz takvo uvjerenje, upravljanje promjenama ne postoji.

Ono što je problematično u ovom uvjerenju je kad ostanemo bez nečega možemo jako loše reagirati i ostati zakopani u fazi emocija bez da prihvatimo novo činjenično stanje. Problem je tim veći jer mi, ne samo da smatramo svojim neke materijalne stvari, nego i osobe koje su s nama - moj suprug, moje dijete, moj prijatelj, moj posao, moji kolege. To doživimo kao nešto što možemo staviti u škrinjicu i ne moramo posvećivati posebnu pažnju. Suprug je potpisao na vjenčanju da je moj suprug ili djeca su moja, rodila sam ih, ili prijatelji su moji. Kad se dogodi bilo kakva promjena u tom odnosu, bez obzira što ne ulažemo bilo što u taj odnos, doživljavamo to kao izdaju.

Cijenite ljude oko vas

Zato je jako važno da ne uzimamo ljude koji nas okružuju zdravo za gotovo. Da ih ne doživljavamo kao nekoga tko će stalno biti tu i ljutimo se ako odu. Ljudi oko nas su tu svjesno, dobrovoljno, zahvaljujući sudbini i dobrim životnim prilikama. Došli su na naš životni put i zajedno s njima ga dijelimo. Potrebno je biti svjestan i svakodnevno zahvalan što ih imaš te im posvećivati svoju pažnju, ulagati vrijeme, energiju i novac u odnose, karijeru, zdravlje i sve ono što nam je dragocjeno. Važno je imati svjestan odnos sa time što nam je važno, jer ako nečemu ne posvećujemo svjesnu pažnju, vrlo je moguće da će to otići od nas. Upravljanje promjenama znači upravljanje odnosima u našim životima. Mi ćemo se čuditi, činit će nam se naglo, trenutačno i kao da se dogodilo preko noći, ali nije.

Odnosi se ne raspadaju sami od sebe

Ništa se ne događa preko noći. Veliki period zanemarivanja je bio potreban prije nego se dogodilo udaljavanje i prije nego se dogodio taj „rez“. Puno stvari je moglo utjecati na održavanje odnosa. Mi smo kao oni uljuljkani ljudi iz naše priče „Tko mi je maknuo sir?“ - očekivali smo da će na stanici uvijek biti sira i iznenadili smo se da je došlo do promjena. Nismo gledali da li se tu događaju promjene, je li netko zadovoljan, je li netko nezadovoljan, posvećujemo li pažnju ili ne posvećujemo, trebamo li napraviti nešto novo?

Za nas je ograničavajuće uvjerenje da doživljavamo nešto zdravo za gotovo. Ako nešto cijenimo, onda ćemo mu posvećivati aktivnu pažnju. Upravo u tom kontekstu trebamo biti svjesni da svi koji su s nama, su s nama svojevoljno i da imaju svako pravo otići ili ostati s nama. U principu svaki dan oni biraju iznova ostati s nama. Ne ostaju zbog ugovora koji su davno sklopili, nego jer oni to žele. Upravljanje promjenama jedino je moguće kada smo promjena svjesni. Odabir da smo s nekim je naš svakodnevni svjesni odabir.

Ljudi nisu usmjereni protiv vas

Drugo uvjerenje koje imamo je „Oni to meni namjerno rade“. Sve što se događa kod nas doživljavamo osobno. Ako nam ode zaposlenik, ako nam klijent ne produži ugovor ili ode, ako član obitelji odluči živjeti drugačije ili izvan naše obiteljske slike ili ako izgubimo posao imamo osjećaj da to nije naša greška, premda možda tome nismo posvećivali pažnju, nego da nas netko namjerno želi povrijediti i osiromašiti, omalovažiti i naštetiti nam na bilo koji način.

Vrlo loše i vrlo pogrešno uvjerenje, jer naravno svi s kojima smo u odnosu imaju pravo birati hoće li nastaviti s nama ili s nekim drugim, a mi uvijek trebamo biti dovoljno atraktivniji u svakom smislu riječi. Najviše ćemo biti atraktivni s drugim ljudima i najviše ćemo ih poticati da s nama ostanu ako mi njima posvećujemo pažnju, ako vide da su oni nama važni i mi ćemo biti njima važni. Iako se ne čini da je upravljanje promjenama u ovakvim situacijama bitno, ono je od iznimne važnosti.

Vaš trud je cijenjen

Ako ljudi vide da ih mi tretiramo kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi i zdravo za gotovo, onda je velika vjerojatnost da će do gubitka doći i prije nego što mislimo. Ako damo maksimalnu pažnju i ipak se dogodi odlazak, onda barem znamo da smo dali sve od sebe. Jednostavno to trebamo prihvatiti kao dio nužnih i neminovnih životnih promjena. Upravljanje promjenama može doći i u obliku prihvaćanja postojanja promjene. Ipak, kada je riječ o odnosima, upravljanje promjenama mora biti proaktivno kako bi se ti odnosi održali.

Ako mi damo sve od sebe, onda umanjujemo vjerojatnost da ono što nam je stvarno važno ode. Osim naravno nakon prirodnih gubitaka, ali i u tom trenutku ćemo biti svjesni i sigurni da smo živjeli punim plućima s tim ljudima oko sebe, da smo međusobno dali najviše što smo mogli i da u tom trenutku uistinu možemo reći da nam je ta osoba poklonila prekrasan dio svakodnevnice života sebe i mi njoj. To je nešto što se isplatilo doživjeti, makar i gubitak bio bolan. Dapače, to je samo dokaz smo jako puno voljeli i dokaz da živimo punim plućima.

Okolina se ne može popraviti sama od sebe

Treće uvjerenje imamo da je okolina ta koja nam je izazvala kaos u životu, pa je red da okolina i riješi taj kaos, ja neću napraviti ništa. Za gubitak okrivljavamo okolinu. Upravljanje promjenama stavljamo na nekoga drugog. Očekujemo da se netko osvijesti i urazumi - da netko tko je odlučio kupiti naše poduzeće odustane od toga, sa se osoba koja je naš klijent i više ne želi raditi s nama, vrati, zaposlenik koji ne želi više raditi kod nas dođe i shvati koliko mu je bilo dobro kod nas, itd. Ako se slučajno to ne dogodi, onda ostajemo u ljutnji i tuzi. Cijelo vrijeme nastojimo kriviti one za koje mislimo da su napravili tu situaciju i želimo da ih peče savjest i da ih bude sram. To je nešto što je također loše uvjerenje.

Osnažujuće uvjerenje bilo bi da je mala vjerojatnost da će se nešto vratiti. Uglavnom to nema veze s nama. Nekad ima i možemo iz toga donijeti zaključak jesmo li mi nešto napravili, jesmo li možda nekoga tretirali zdravo za gotovo. To nam može biti pravi primjer kako da sve što imamo trenutno tretiramo s drugačijom pažnjom. Zato trebamo prihvatiti novu situaciju, pronaći novi smisao u njoj i primijeniti svoje vještine za upravljanje promjenama. Kada se opirem sebi, činim jako puno sa svojim lošim emocijama. Moji bližnji sasvim sigurno nisu baš najsretniji kad me vide u ljutnji, tuzi, osjećaju bespomoćnosti, osjećaju malodušnosti. Nismo više dobri nikome. Tako da i oni koji su ostali oko nas nemaju velike koristi od nas. Samo povećavamo vjerojatnost da napravimo još veću katastrofu, umjesto da jednostavno krenemo dalje.

Život je pun prilika

Imamo također uvjerenje koje se zove: „Samo jednom“. Samo jednom se ljubi, samo je jedna ljubav prava, više nijedna, ako ona ode, gotovo je. Samo je jedan dom, sve drugo je samo imitacija. Samo je jedan pravi prijatelj, svi drugi su površniji. Samo je jedna prava prilika, ako sad to ne iskoristim, više nikad neće doći. Samo je jedan pravi posao. To je bila ljubav mog života i više nikad neću voljeti. Ja vjerujem da ste već mnogi napustili to uvjerenje. Iako se slično zna još čuti kod mlađih ljudi. Srećom, iskustvo nam često zna pokazati da postoje mnoge mogućnosti. Svako iskustvo je drugačije. Upravljanje promjenama ne mora dovesti do savršenog rješenja, ali može jednako obogaćivati naš život i dati mu smisao, zato treba biti otvoren za nove mogućnosti.

Ono što je jako važno znati je da smo svaki posao koji smo imali ili koji imamo uživali na drugačiji način. S raznim prijateljima, različitim slojevitim odnosima i svaki puta je nešto drugačije. Što više novih prilika imamo tim se više obogaćujemo. Nije jednostavno kada nešto što jako volimo ili do čega nam je jako stalo, iz bilo kojeg razloga nestane iz našeg života. Ali to ne znači da više nema ničega i da trebamo odustati od toga da nam u budućnosti bude jednako lijepo ili još ljepše. Time ne izdajemo nikoga, dapače, time samo možemo činiti odu životu i svima onima koji su nas voljeli da dobiju čak i dodatno opravdanje i priznanje da su voljeli „pravu facu“.

Prihvaćanje promjena je znak hrabrosti

Također postoji uvjerenje da je prihvaćanje promjene i upravljanje promjenama znak slabosti. Može nam se vrtjeti misao da će mi se okolina, ako prihvatim novu situaciju, smijati, misliti da sam gubitnik, slabić beskičmenjak. Tako nešto se pogotovo zna događati na poslu. Primjerice, ako nam dođe novi šef, trebamo prihvatiti novi softver, novu aplikaciju, dolazi novi način rada ili novi kolega, sve kolege su u otporu, a ja odlučim biti taj ili ta koja će se prihvatiti učenja novog softvera ili dati dobrodošlicu novome voditelju, dati mu priliku. Drugi u poduzeću mogu to doživjeti kao izraz slabosti. „Ajme, evo gubitnik, odustao je slabić, ne pruža otpor.“

Međutim, upravo je obrnuto. Opiranje i guranje glave u pijesak je znak slabosti, dok je prihvaćanje nove situacije i upravljanje promjenama znak svjesnog, odgovornog i zrelog ponašanja. Ponekad se zna dogoditi da se neki suoče sa određenim bolestima ili poteškoćama. Gurati glavu u pijesak i reći da to jednostavno ne postoji je uistinu znak slabosti. Sagledati situaciju i reći „Što sada? Kako sada?“ Zasukati rukave i reći: „Idemo vidjeti koji su novi parametri i idemo vidjeti šta se da napraviti.“ To je hrabro ponašanje. Ustrajati u postojećoj situaciji nije hrabro ponašanje. Vidite koliko često nama naša okolina daje pogrešne smjernice i pogrešne parametre. Govore nam: „Nećeš valjda odustati? Nećeš valjda kapitulirati? Kakav si ti to čovjek?“ Kada je situacija nova, jedino što možemo napraviti je prilagoditi se.

Promjena nije gubitak autentičnosti

Također, slično zna biti i uvjerenje o tome da je prihvaćanje promjene gubitak autentičnosti i izdaja naših ljudi i vrijednosti. Ako promijenim ponašanje, okolina će misliti da sam odustao od sebe, da više nisam autentičan, više me neće cijeniti. Opiranje promijeni i neupravljanje promjenama kako bi naši bližnji koji se ne žele promijeniti dobili opravdanje za svoje opiranje je izdaja i naše i njihove dobrobiti.

Popuštanje nerazumnim željama nije empatija. Često se zna dogoditi da se od nas zahtijeva da napravimo nešto za osobu kako ona to ne bi morala učiti i usvojiti. Prihvaćanje toga da udovoljavamo željama koje potiču osobu da ostane u statusu quo koji ne postoji, onemogućuje razvoj te osobe. Mi te ljude ne gledamo kao odrasle, odgovorne osobe koje se trebaju promijeniti, koje imaju dužnosti i šansu se promijeniti. Nego izlazimo u susret željama koje su neostvarive. Ne postoji takva realnost. Upravljanje promjenama se mora naučiti. Iluzorno dajemo ljudima osjećaj da im možemo zadržati svijet kakav vole ili na kakav su naučili ili kakav bi željeli, a to je prevelika odgovornost za nas i nešto što nitko ne bi trebao sebi staviti na leđa. Treba donositi ispravne odluke, a to je prihvatiti činjenice i naučiti se nosi s time.

Napravite ono što je ispravno, čak kada je bolno

Jedina autentičnost koju trebamo svi imati je autentičnost temeljena na činjenju onoga što je ispravno, a ne onoga što se nekome sviđa. Kakva god bila situacija, autentično je stati i reći to je tako. Sjetite se Churchilla koji je rekao: „Borit ćemo se, pred nama je teško vrijeme, borit ćemo se na kopnu, na moru, svugdje u zraku i jedini nam je cilj pobjeda jer bez pobjede nema života. Ne mogu vas obraniti od svega što nas čeka. Mogu vam obećati krv, znoj i suze. Mogu vam obećati da će biti teško, ali mogu vam obećati da ćemo dati svi sve od sebe da se izborimo i to je jedino što možemo obećati i sebi i drugima.“

Ne možemo obećati status quo, ne možemo obećati staro stanje, ne možemo obećati da se nikad neće dogoditi nešto loše. Možemo obećati svima da ćemo zajedno s njima dati sve od sebe da u svakoj situaciji pronađemo rješenje. To je nešto što možemo obećati. To je upravljanje promjenama. Također možemo obećati da ćemo napraviti ispravnu stvar. Primjerice, kad se osoba razboli i treba dobiti injekcije pita se može li bez injekcija. Naravno da može bez injekcija, međutim to smanjuje vjerojatnost brzog oporavka i oporavka uopće. Odluke ponekad mogu ili moraju biti bolne, ali one su ispravne za zdravlje i za dobrobit. Ponekad su odluke takve, ali dovode do cilja kojeg želimo ostvariti.

Upravljanje promjenama neće vam naškoditi

Možemo imati uvjerenje da će nam promjena naškoditi. Nakon promjene ćeš možda izaći ranjen, mislit ćeš da nikada više neće biti sve isto kao prije, izgubit ćeš puno živaca i slično. Međutim, jako je važno da bi mogli uopće izazvati to ograničavajuće uvjerenje podsjetiti se kakvi smo do sada bili. Važno je i dobro za nas da se sjetimo naše povijesti. Primijetimo i kažemo: „Toliko toga sam već napravila, toliko toga sam već uspjela i svaka poteškoća i sve što se dogodilo je dovelo do toga da budem osoba kakva sam danas. Upravljanje promjenama nije mi strano, zbog svih mojih znanja, vještina i kompetencija. Da nije bilo promjena, sasvim sigurno se ne bih izgradila u osobu koja je sada ovdje.“ Najbolji dijamant je onaj koji se brusi i koji dozvoljava brušenje jer postaje sve sjajniji.

Greške nisu odraz nekompetentnosti

Također postoji veliki strah da će promjena svima pokazati moju nekompetentnost. Na primjer, na svom smo poslu usvojili sva znanja koja nam pomažu da automatski radimo posao, nosimo se s klijentima, pružamo usluge kakve očekuju i slično. Kad dođemo na novi posao, odjedanput moramo prijeći na novi način rada, na nove klijente, tržišta, ili jednostavno na novu poziciju. Primjerice, poziciju voditelja koja više ne uključuje toliko stručnosti i onoga u čemu smo vješti, nego nas potiče da donosimo odluke o kojima ne znamo puno niti znamo kako ih donijeti, prikupiti informacije, koga pitati. Imamo strah da će nas ljudi omalovažavati. Ako želimo nekog pitati za savjet, ako donesemo pogrešnu odluku, ako napravimo grešku, da će ljudi reći: „Bio je dobar stručnjak, a vidi ga sada vrlo je loš voditelj“.

Upravljanje promjenama kroz upravljanje greškama

Suštinski, ovdje se javlja još jedno pogrešno uvjerenje. Jako je važno znati da se kompetentnost i ekspertiza ne vide u onome koliko brzo i automatski radimo stvari koje već jako dobro poznajemo. Naša kompetentnost i ekspertiza se vide u situacijama u kojima se mi suočavamo s novim, nepoznatim, kompleksnim izazovima. One se vide kroz način na koji se mi suočavamo, kakav je naš stav, kakav je naš pristup. Kakve su naše sposobnosti prihvaćanja novih situacija i dijeljenje očekivanja sa okolinom. Komunikacija u kojoj ćete reći: „Ljudi, vrlo vjerojatno će biti pogrešnih odluka i grešaka, ali to je normalna stvar“.

Kod suočavanja sa novim i kompleksnim aktivnostima greške su povratna informacija koje nam daju vrijedne uvide o tome što možda nije dobro napraviti, a što je dobro napraviti. Najgora je stvar držati se starih obrazaca iz automatskog pilota koje od nas traže da reagiramo automatski na nove i kompleksne situacije. To je najgori oblik reakcije. Također je loše da uopće ne reagiramo, da ne donosimo odluke, da puštamo druge da donose odluke. Trebamo situaciju prihvatiti i zasukati rukave. Drugima trebamo reći da su na novoj poziciji greške normalna stvar dok ne steknemo znanja i vještine u novim uvjetima. Tako nešto bi trebalo svima osvijestiti jer iz grešaka se uči. Jedini koji nije griješio je onaj koji nije nikad ništa probao.

Katastorofiziranje je neprijatelj napretka

Naravno, postoji uvijek crvić sumnje koji kaže: „Neću uspjeti“. On nas često zna zadržavati od kretanja u promjene. Međutim. tu se znaju događati razna katastrofiziranja u glavi. Pronađemo 100 razloga i argumenata zbog čega ne bi krenuli u nešto jer sigurno nećemo uspjeti. Sigurno ćemo napraviti još goru situaciju, upravljanje promjenama jednostavno nije za nas. Ako pitamo šefa za povišicu ili ako našem kolegi kažemo neku povratnu informaciju, bojimo se da ćemo napraviti trajno, nepromjenjivo loše stanje. Ako kažemo klijentu da želimo odgoditi rok ili da želimo drugačiji oblik odnosa, imamo osjećaj da će nas odbaciti.

Navedeno uvjerenje je vrlo pogrešno. Najčešće, ako aktivno pričamo o tome što nam je problem i izražavamo svoja očekivanja, velika je vjerojatnost da ćemo dobiti upravo ono po što smo išli. Zato se u takvim situacijama uvijek treba pitati čega nas je najviše strah. Primjerice, mislim da će mi šef dati otkaz ako ću pričati o nekom problemu na poslu. Koliko je vjerojatno da će mi moj šef dati otkaz ako mu ukažem na problem, ako mu kažem ne ili neko svoje očekivanje? Radi se o maloj vjerojatnosti.

Budite neustrašivi

U krajnjoj liniji dobro je pitati: „Što bih napravila da me nije strah?“ Navedeno pitanje nas može jako potaknuti da napravimo nešto što je ispravno. Ono u što smo se sigurno svi već milijun puta uvjerili je da je realnost uvijek manje strašna od negativnih očekivanja. U našoj glavi sve izgleda milijun puta gore, a kad se odvažimo i napravimo nešto, u principu smo uvijek sretni i zadovoljni krajnjim ishodom jer gotovo uvijek ispadne čak i bolje nego što smo mislili. Upravljanje promjenama dovodi do uspjeha. Mark Twain ima jednu dobru poslovicu na tu temu koja kaže: „U životu sam se nauživao velike količine strahova, sva sreća je da je 99% strahova bilo samo u mojoj glavi“. Prema tome, jako je važno znati da to što mi sebi u glavi složimo, to nam niti jedna realna promjena neće stvoriti i jako je važno to imati stalno na umu.

Nemojte biti žrtva svoje okoline

Također, možda vi mislite da ćete uspjeti, ali ste se suočili s negativnom okolinom. Okolinom koja kaže „Nemoj, ne idi u to, to ti je rizično, drži se ti prokušanog, šuti, nemoj reći svoje mišljenje, nemoj tražiti, pusti, neka samo ide, neka se drugi iskušavaju, ne moraš biti taj.“, itd. Vrlo često to dolazi od naših najbližih. To znači da su naši najbliži često naši najveći saboteri. Iz ljubavi i potrebe da nas zaštite, oni znaju napraviti to da mi u jednom trenutku jednostavno odustanemo od života. Kažemo: „Ok, dobro, ne smijem, ne mogu, neću. Najpametnije mi je držati se svoja četiri zida, zatvorit sve rolete da me nitko ne vidi, ne čuje i ne izlagati se nikakvom riziku“. Takav život nije koristan, niti je itko zaslužio takav život. Život je da sretni, nasmijani, umazani od prašine sa brojnim sitnim ranicama, nasmiješeni pogledamo u sunce i kažemo: „Baš je bilo dobro, sve što god da smo radili. Prema tome trebam živjeti punim plućima“.

U principu, jedino ako živimo punim plućima i ako vjerujemo u sebe ćemo se najviše zaštiti od života. Ako smo stalno u strahovima, stalno mislimo što će nam se dogoditi i ponašamo se zaštitnički nećemo napredovati. Strah ima tendenciju da se proširi svugdje i nećemo moći kontrolirati sve moguće situacije koje će nam se dogoditi. Negdje ćemo sigurno naletjeti na nešto što nismo iskontrolirali i onda će nam se dogoditi puno gore stvari nego da smo živjeli punim plućima. Samopouzdani, svjesni i odgovorni minimiziramo sve moguće poteškoće, a one koje dođu smatramo normalnima. Manje su te poteškoće od onih koje nam se mogu dogoditi ako nastojimo zatvoriti sva vrata i prozore, i spriječiti ulazak svih mogućih nedaća u naše odaje.

Vjerujte u sebe i promijenite se

Također, postoji nešto što smo znali čuti i od drugih, a i sami od sebe. Čuli smo da vjera u cilj nije bitna, treba biti objektivan, realan, a vjera daje lažnu nadu. Primjerice: „Nemoj vjerovati, samo ćeš se lažno ponadati, na kraju će ti biti još veće razočaranje.“ i slično. Vjera da je moguće pronaći novi sir, sir je kao metafora za bilo što što nam je važno u životu, je iznimno bitna. Vjera da ćemo ga sigurno pronaći i da možemo zamisliti svoj dolazak do novog sira i radost koju ćemo imati kad dođemo do njega. Imaginacija, vizija koju imamo ispred sebe, uvjerenost da imamo pravo očekivati i tražiti ono što je najbolje. Da imamo pravo tražiti i ići prema nečemu što je najbolje daje veliku snagu, veliku motivaciju, veliku energiju.

Uistinu ćemo onda sve pronaći, istražiti sve moguće informacije i činjenice koje su nam bitne i napraviti plan koji će nam omogućiti da se ponašamo na pravi način. Nećemo nerealno i neobjektivno ići u cijelu priču. Ako nemamo vjere, onda će nam svaka aktivnost biti jako teška, svaki pokret će nam biti kao da imamo olovo u rukama ili nogama, jer će nam se činiti besmisleno što to uopće radimo kad nemamo vjere da ćemo uspjeti. Vjera u uspjeh, vjera u sebe i vjera u ljude oko nas - tri vjere koje bi svako od nas trebao imati. Trebali bi ih imati 24 sata dnevno, 365 dana u godini jer bez njih ne možemo uspjeti, s njima možemo napraviti uistinu svašta.

Prepreke nisu znak pogrešnog puta

Deseto uvjerenje je: „Prepreke na putu do cilja su znak da sam odabrala pogrešan put i da nisam ni trebala krenuti“. Kažemo da idemo u poduzetničke vode. Svi naši bližnji kažu: „ Nemoj, sigurno ćeš pogriješiti, sigurno nećeš uspjeti. Jesi li vidjela statistiku koliko njih nije uspjelo.“ Mi se ipak osnažimo i kažemo: „Nema veze što okolina priča.“ Krenemo i naletimo na prvu prepreku. Što nam se prvo dogodi u glavi? Kažemo: „Imali su pravo, nisam ni trebao krenuti. Da je to moj put, da na njemu piše moje ime, da je to moja sudbina, sigurno ne bi bilo nikakvih prepreka, nego bi bio ravan kao autoput.“ Ovo uvjerenje ne može biti pogrešnije. Svaki put ima svoje prepreke, a to je potpuno normalno.

Ponekad, kad krenemo neistraženim stazama možemo zalutati na stranputicu i vidjeti da vodi nikuda. Onda se možemo vratiti nazad. Može ponekad biti prepreka ispred nas koju jednostavno moramo maknuti i pronaći neko rješenje. To je normalno. Prepreke nisu nešto što je kontra nas. Ne treba ih shvaćati osobno. Ne treba shvaćati to kao znak da nismo na dobrom putu. Treba ih samo shvaćati kao nešto potpuno normalno, potpuno očekivano i znati da ih možemo bez problema riješiti. Ako moramo malo razmišljati, to samo znači da ćemo biti još kompetentniji, da ćemo steći nova znanja i vještine i još više uživati u cilju. Kad nešto lako dobijemo, onda nam nije toliko privlačno, a kad se namučimo osjećamo se jako kompetentno, jako naraslo i možemo s još većim osjećajem zasluge uživati u onome što smo dobili.

Put do uspjeha isprepleten je razvojem

Također, možemo misliti kao neki od nas nestrpljivih: „ Put do cilja će dugo trajati.“ Na tom putu ću potrošiti vrijeme i namučit se. Zašto uopće krenuti kad će to trajati? Zašto krenuti na fakultet koji traje 4-5 godina? Zašto krenuti na neku edukaciju koja traje dugo? Zašto će krenuti u izgradnju stana, kuće, bilo čega kad to traje dugo? Upravljanje promjenama nije uopće toliko korisno kada promjene tako dugo traju. Jako važno imati na umu da nije cilj jedina stvar po koju idemo na putu. Sto puta smo to već pročitali. Stvarno nas čeka niz prekrasnih stvari, među-etapa koje mogu biti svaka za sebe svoj cilj. One mogu biti jako poticajne, mogu nam dati jako veliku energiju, jako puno poticaja za druženja s onima s kojima zajednički nešto radimo i gradimo. Imamo puno prilika da nešto naučimo o sebi, nešto naučimo za sebe, neka nova znanja i vještine i šansu da uistinu postanemo još kompetentniji za suočavanje sa svim mogućim životnim veseljima i prilikama.

Putovi su život, a nisu samo ciljevi. Možemo biti sretni, međutim, opet ide novi put. Život je put, život nije cilj. Na putu je važno da izaberemo cilj koji će nam napraviti put u kojem ćemo rasti, razvijati se, uživati, naučiti nešto novo - to je onda prava stvar. Učenje o tome kako svladati upravljanje promjenama dio je tog puta.

Aktiviranje kreativnog pilota

Osim automatskog pilota postoji tzv. kreativni pilot. Do njega ne možete doći automatski. Ako će nam se koji uključiti ujutro, onda je to onaj automatski. Kreativni zahtjeva svjesni switch i svjesno upravljanje promjenama. Ako uđemo u sobu, vrlo je vjerojatno da će nas dočekati mrak. Moramo u tom trenutku upaliti svjetlo da bi vidjeli nešto. Slično tome, ako dođemo negdje po defaultu, uvijek ćemo reagirati automatskim pilotom. Da bi se upalio kreativni pilot, trebamo ga znati upaliti. Kako palimo kreativni pilot? Postoje iznimno jednostavni načini. Prve načine smo prošli, a to je da prihvatimo ovih 11 uvjerenja.

Svaki puta kad mislimo s tim osnažujućim uvjerenjima koje smo prošli, automatski nam se generira energija, generira se optimizam, samopouzdanje i smisao. Naš mozak i naša tvornica emocija drugačije reagiraju kad pričamo ograničavajuća uvjerenja sami sebi i kad sami sebi govorimo osnažujuća uvjerenja. Upravljanje promjenama odmah postane lakše. Jedno od temeljnih osnažujućih uvjerenja koje bi nam se trebalo javiti u svakoj novoj, nepoznatoj situaciji je: „Sve što se događa je realno i očekivano“.

Sve što se događa je realno i očekivano

Ja sam imala nedavno grupu kojoj sam pričala o stresu. Polaznike tog treninga o stresu sam pitala koje im se stresne situacije događaju. Oni su svašta navodili u smislu novih iznenadnih zadataka koje im se dogode, veliku količinu posla, raznih konflikata i slično. Naravno, na njih su reagirali stresno. Govorili su: „Joj to nije normalno“ itd. Onda sam ih pitala:

-         „Koliko vam se to često događa, je li svaki dan?“

-         „ Događa se često“

-         „Koliko vam se to događa često tjedno.“

-         „Često“.

-         „Je li onda to normalno ili nenormalno?“

-         „Sad kad tako kažete, to je nešto što je očekivano.“

Jedna stvar je što nešto nije fer ili što postoje stvari koje mi doživljavamo da nisu fer, da nisu pravedne zbog ograničavajućih uvjerenja. S druge strane, činjenica da se događaju promjene, razni konflikti ili da je velika količina posla nešto što je realno i očekivano. Kako ćemo mi reagirati na to što ćemo uzeti kao prioritete? Kome ćemo reći da? Kome ćemo reći ne? Kakva će biti naša reakcija? To je nešto što možemo prilagoditi. Ljutiti se na nešto zato što uopće dolazi je totalno besmisleno jer situacije će dolaziti, a mi ćemo odlučiti što ćemo napraviti. Mi smo oni koji upravljamo svojim odlukama i oni kojima je bitno pravilno upravljanje promjenama.

Živci se ne troše promjenama, oni se jačaju

Sve što se događa realno je i očekivano. Živci su nakon svakog izazova sve jači. Nije činjenica da nam se živci tijekom života troše. To je velika besmislica i nešto što jednostavno nije točno. Što smo više rješenja postigli, što više situacija koje su zahtjevne riješili u životu, to su nam živci jači. To se vidi na magnetskoj rezonanci. Živci su kao mišići, što ih više vježbamo, oni su snažniji.

Mi radimo paradoks sebi u glavi na način da nakon svakog uspješnog pothvata, kad nešto napravimo, postignemo, riješimo problem, kažemo: „Nemam više živaca.“ Izašli ste iz teretane i nakon jednog dobrog treninga i rekli „Ajme, nemam više mišića“. Doslovno je identična stvar. Svaki puta kad riješimo problem, nama su živci sve jači. Naša okolina nam je prenijela urbanu legendu da na početku života dobijemo jednu veliku čašu živaca iz koje pijemo. Kako mi to pijemo, ona nestaje i onda oko tridesete godine života možemo reći: „Sad više nemam živaca, što je bilo bilo je, a sad me pustite na miru. Ne moram više ništa raditi do kraja života“. Što smo riješili više problema, to smo snažniji. Upravljanje promjenama neće nas oslabiti, već će nas učiniti otpornijima.

Tijelo nas priprema na upravljanje promjenama

Nadalje, treća stvar je kad nam srce kuca snažno, u nekim situacijama promjene, kad osjetimo da nam se tlak diže, tijelo vidi da se nešto događa i čini nas spremnima da odgovorimo. Tijelo normalno reagira, nećemo dobiti srčani ili moždani udar. Dapače, tijelo samo pumpa krv u mozak, u mišiće i daje nam mogućnost da budemo efikasniji, brže reagiramo, brže donosimo odluke i na taj način bolje reagiramo na bilo kakvu novu i nepoznatu situaciju. Tijelo nam pomaže, živci su nam sve jači i imamo sve kapacitete da bez problema rješavamo sve moguće promjene koje nam se događaju. Moramo mijenjati puno naših stvarno pogrešnih i netočnih uvjerenja koje smo stekli tijekom života.

Važno je pogledati istini u oči i važno je prihvatiti činjenice koje nas osnažuju jer su takve. Živimo u pogrešnim uvjerenjima, netko nas je uvjerio da smo slabi, to je apsolutno daleko od istine. Ne može biti dalje. Prema tome, kad kažemo sami sebi da je sve što se događa realno i očekivano, da su živci sve jači, da tijelo zdravo reagira, to je nešto što nam daje veliku snagu i automatski nastavlja u taj kreativni pilot koji nam daje mogućnost da vidimo puno prilika i puno rješenja i da se osjećamo jako dobro te da nam upravljanje promjenama bude mačji kašalj.

Budite prisutni u svojim životnim ulogama

Jednako tako nam daje i osjećaj svrhe. Ako prema onome što radimo imamo osjećaj svrhe i smisla bit će nam lakše raditi. Primjerice, u životnim ulogama, ako ih ne doživljavamo kao teret, nešto što je nametnuto, nešto što je dolina suza i čista muka i gubitak energije. Ako ih doživljavamo punim plućima onda ćemo se osjećati dobro. Upravljanje promjenama bit će vam jako lagano. Svi ste sigurno čuli za mindfulness. Živjeti u trenutku, osjećati se dobro u svim ulogama, doživjeti ljude i situacije oko nas kao nešto što nam je blagoslov i dar, gdje možemo biti prisutni te svaki trenutak doživjeti smisleno i svrhovito, proživjeti i učiniti čarobnim. Ne trebamo trenutku u kojem smo trenutno razmišljati o prošlosti, o budućnosti, o tome kako je to sve teret ili prisila. Bivanje s ljudima oko nas, rad na poslu koji volimo, to je nešto prekrasno.

Nađite svoje mjesto pod suncem

S druge strane, ako netko kaže: „Ali ja ne volim sve posao“, onda se opet treba sjetiti našeg dobrog Churchilla koji kaže: „Ili radi posao koji voliš ili zavoli posao koji radiš“. Najgora stvar koju možemo napraviti je biti negdje, a ne biti. Odnosno biti negdje tijelom, a ne biti srcem, dušom, duhom, mozgom. To je nešto što stvara jako veliki nagon za odustajanje. Stoga, ili budimo gdje jesmo ili napustimo to mjesto. Ako se odlučimo biti na nekom mjestu gdje ćemo biti potpuno prisutni trebamo znati da ne postoji jedno idealno mjesto.

U svakoj situaciji postoji 20% stvari koje su fantastične, 20% stvari koje nam nikako ne odgovaraju i 60% stvari na koje se moramo naučiti, gdje se trebamo međusobno komunikacijom prilagođavati. Ne postoje idealna mjesta, postoje samo naša odluka da neko mjesto prisvojimo, da kažemo to je naše mjesto ja ću njemu dati svoj maksimum i tretirat ću ga kao najveću blagodat koju imam. Bilo neko mjesto odabrano ili nametnuto, ono ima potencijal da nam omogući sve što nam treba. Zato je važno znati kako uzeti stvari u svoje ruke i usvojiti upravljanje promjenama.

Upravljanje promjenama kroz prizmu emocija

Također, jako važna stvar vezana uz upravljanje promjenama, osim tih uvjerenja, je razumijevanje emocija. Jako je važno razumjeti kako dolazi do emocija i što napravit s emocijama i ima li mjesta emocijama u poslu. Općenito nas emocije strašno zbunjuju. Kad čuju da postoji tvornica emocija amigdala, neki bi ju voljeli kirurški odstraniti kako im ona ne bi radila probleme. Da lijepo žive bez emocija jer smatraju da im samo emocije stvaraju probleme. Naravno, ne postoji način kako ih odstraniti. Emocije su jako važne. Emocije su pokretač za upravljanje promjenama. Emocije su energija, emocije nam daju energiju za život i jako je važno dobro ih razumjeti. Bilo bi dobro naučiti kako se emocije javljaju i što raditi s njima.

Negativne interpretacije stvaraju negativne emocije

Primjerice, zamislite jednu situaciju u kojoj vam kolega daje povratnu informaciju o nekom ponašanju. Recimo da u toj povratnoj informaciji kolega ukazuje na neko ponašanje koje bi trebalo promijeniti. Mi u tom trenutku informacije interpretiramo. Javljaju nam se misli u glavi o tome što smo doživjeli. Interpretacija može biti automatska. Već znate i sami da su automatske interpretacije većinom negativne. One polaze iz automatskog pilota koji voli katastrofizirati.

Ako je interpretacija negativna ili destruktivna mi ćemo pomisliti: „Što on to meni govori? Kako se usuđuje? Meni daje takvu povratnu informaciju? Zna li on tko sam ja? Kako može omalovažiti moju stručnost? Je li se on nikad pogledao u ogledalo?“ Kada nam se takve misli vrte po glavi sigurno će dovesti do emocija ljutnje, straha ili tuge. Velika je vjerojatnost da će ta trenutačna emocija prevladati i ocrtati taj trenutak. Ona će se vidjeti u našoj neverbalnoj komunikaciji, facijalnoj ekspresiji, u tome kako smo prekrižili ruke ili otišli par koraka unazad. Čak ćemo možda i krenuti u kontranapad. Naše ponašanje neće biti pod našom kontrolom, time će i upravljanje promjenama biti puno teže.

Pozitivne interpretacije osnažuju naše akcije

S druge strane, možemo imati osnažujuću interpretaciju. Ako smatramo da nam kolega želi dati poklon u obliku povratne informacije i osvijestiti nam neka naša nesvjesna ponašanja, možemo biti zahvalni kolegi. On nam je omogućio da se više ne ponašamo na manje efikasan, manje dobar, manje poželjan način te da prihvatimo nešto što je učinkovitije. Reći ćemo: „Ajme kolega, hvala. Nisam znala da kada prezentiram ne smijem imati leđa okrenuta publici. Hvala ti što si mi rekao, od sada pa na dalje neću više okretati leđa publici.“ Navedeno bi bila osnažujuća misao koja nam u trenutku stvara dobru emociju zahvalnosti i sreće.

Bit ćemo zahvalni što ćemo od sada praviti dobre prezentacije. Naravno, uvijek nam je malo nelagodno kada dobijemo takvu povratnu informaciju jer se sjetimo svih prošlih situacija u kojima smo možda napravili neku grešku. Ipak, ona nam može biti izvor velike nade i sreće. Od sada ćemo uvijek napraviti ono što je ispravno, naše ponašanje će biti pozitivno, a postoji mogućnost izgradnje dobrog odnosa s kolegom. Važno je znati da ne postoje dobre i loše situacije već postoje situacije. Dio će ljudi na njih reagirati konstruktivno, a dio će ljudi reagirati destruktivno. Ovdje nastupa upravljanje promjenama. Neki će ljudi u tim situacijama vidjeti krizu, a neki će u njima vidjeti priliku. Čak i strašno teške situacije neće svi doživjeti na isti način. Upravljanje promjenama omogućava nam da upravljamo našom reakcijom i interpretiramo situacije na različite načine.

Upravljanje promjenama znači upravljanje emocijama

Drugim riječima, realnost je neutralna, a mi joj dajemo značenje. Zato je jako važno da joj damo svjesno značenje sa svjesnim uvjerenjima koja su osnažujuća. Na taj način ćemo imati i osnažujuću emociju koja će nam dati pozitivnu motivaciju i potaknuti nas na konstruktivno ponašanje. Međutim, čak i ako situaciju doživimo težom i javi nam se neka neugodna emocija ne moramo odmah reagirati. Naravno, to je potpuno normalno. Može se dogoditi da se ponekad naljutimo, rastužimo, da nas nečega bude strah kada čujemo. To su sve normalne situacije i te emocije su u redu i daju nam do znanja da nam je do nečega stalo, da nešto nije onako kako bismo htjeli da bude. Normalno je da se emocije jave. Ono što je jako važno razlikovati je to da emocija nije ponašanje.

Odnosno, emocija se ne mora i ne smije odmah pretočiti u ponašanje. Ponašanje je komunikacija, a emocija je informacija koju nama naš mozak, naša amigdala daje. Želi nam dati signal da možda o nečemu trebamo promisliti. Recimo, situacija kad nam dođe šef i da još deseti zadatak, a ne zna da mi već imamo devet zadataka. Onda u toj situaciji naravno da nam se može javiti emocija ljutnje ili tuge ili straha. Hoćemo li to stići? Kako nam može šef dati još jedan zadatak. Emocija je zaštitnička, ona traži od nas da shvatimo situaciju u kojoj se nalazimo i da onda odlučimo kako ćemo reagirati na tu situaciju.

Stanite i saznajte što vam emocija govori

Najgora stvar je u tom trenutku izraziti ljutnju, a bez da smo objasnili što se događa. Primjerice, ako se ljutimo ili prihvatimo zadatke i napravimo sebi burnout iako znamo da nećemo stići sve obaviti. Sve navedeno su loše reakcije i loša ponašanja koja su se izrodila iz emocije. Emociju treba razumjeti i treba iz nje iščitati informacije koje nam pruža. Emocije nam trebaju biti pomoć za upravljanje promjenama. Informacija je: „Čuj Tanja, moraš stati na loptu, moraš reći šefu da imaš već devet zadataka jer nećeš stići napraviti taj novi koji ti je zadao. To je odgovorno i prema tebi i prema tvoj okolini.“ U tom trenutku ja neću izraziti svoju ljutnju prema šefu, nego ću reći okej, razmislit ću malo ako mi u tom trenutku i nije jasno.

Ili ću možda u tom trenutku reći da mogu sve odraditi, ali ipak i postoji trenutak iza toga kad ja mogu pokucat šefu na vrata i reći: „Šefe, ja sam malo razmislila i vidjela sam da si mi dao zadatak koji ja ipak ne mogu prihvatiti. Mislila sam da mogu, ali sad kad sam pogledala kalendar, ja ga ne mogu prihvatiti. Možemo zajednički razmotriti možda da drugi zadatak maknemo s liste ili da ti ja predložim svoju listu prioriteta.“ Kada stanem i razmislim, iz emocija koje su se manifestirale kao ljutnja, tuga ili strah mogu izvući informaciju. Mogu saznati s kim trebam komunicirati i što mu trebam prenijeti. Tek onda se odlučujem za ponašanje i nastavljam dalje.

Ponašanje je odluka, emocija je normalna

Prema tome, ne mora ponašanje slijediti odmah nakon doživljavanja emocije. Nije autentična situacija kada mi odmah kreiramo ponašanje na emociju. Normalno je osjećati kako god se mi osjećali, ali trebamo pronaći način kako da se što lakše nosimo s tim emocijama, kako da iz njih dobijemo informaciju i kako da osmislimo ponašanje koje će uslijediti.

Emocija je informacija, a ponašanje je odluka. Između emocija i ponašanja treba stajati razdoblje u kojem dozvoljavamo da se emocija malo razradi i proradi, da se dobije potrebna informacija i da se napravi korak dalje. Kad se ponašamo, mi uvijek komuniciramo i trebamo biti svjesni da će nas naša komunikacija dovesti do cilja ili suprotno. Ako nas dovede do cilja, onda super, a ako nas ne dovede do cilja to znači da smo nešto u komunikaciji napravili pogrešno. To ne bi trebali smatrati nikakvim problemom nego povratnom informacijom da drugi put naša komunikacija bude učinkovitija. Emocije su normalne, a ponašanje je odluka. Upravljanje promjenama označava svjesnost svojih emocija i njihovo upotrebljavanje u našu korist.

Za upravljanje promjenama potrebna je psihološka sigurnost

Treći korak za upravljanje promjenama je jako važan za sve ljude koji rade u organizacijama, pogotovo ako su na vodećim pozicijama. Ujedno je važan korak i za svakoga tko živi u bilo kakvoj zajednici, obitelji ili društvu s prijateljima. Iznimno je važno kreirati psihološki sigurnu okolinu u kojoj se ljudi osnažuju za hrabar i proaktivni odnos prema promjenama. Jako je važno da svima počnemo otvarati oči da postoje uvjerenja koja su apsolutno pogrešna. Primjerice, da su nam živci sve slabiji, da su promjene nešto što se ne smije događati, nešto što nije normalno, da sve što imamo treba ostati uz nas. Umjesto da shvatimo da svi imaju dobru volju svjesno odlučiti svaki dan hoće li biti s nama ili neće bez obzira na to što mi smatramo da zaslužujemo njihovu prisutnost.

Sve ove stvari o kojima smo pričali u smislu uvjerenja koja bi se trebala potaknuti i prihvatiti u našoj okolini s ciljem osnaživanja potiču psihološku sigurnost. Psihološki sigurna okolina omogućuje da ljudi prihvate promjenu. Ne osjećaju se slabo zbog nje, prihvaćaju i shvaćaju da će jedno vrijeme sigurno griješiti. Greške su dobrodošle, emocije su dobrodošle. Upravljanje promjenama je olakšano. U redu je reći koje su vam brige, želje i ideje jer se kroz tu zajedničku komunikaciju najlakše može doći do zajedničkog rješenja. Najgora je stvar kad ljudi šute i stavljaju stvari pod tepih i kad se sve čini normalno, a ništa nije normalno. Usmjeravanje na rješenje, a ne na okrivljavanje, ne na problem je potrebno za upravljanje promjenama.

Osnažujte sebe i ostale za napredak

Uvježbavanje konstruktivnih ponašanja je nešto što stvara atmosferu u kojoj ljudi nemaju strah nego osjećaju osnaženje. Smatraju da je sve što im se događa izazov, znaju da će biti podržani od okoline. Znaju da će dobiti realnu i objektivnu povratnu informaciju u smislu ovo baš nije bilo nešto super, ali možemo probati nešto drugo ili nešto treće. Neće se osjećati loše ako su pogriješili, ako su probali i bit će nagrađeni i tretirani s poštovanjem i povjerenjem baš zato što su probali i baš zato što su bili proaktivni i usmjerili se pozitivno. U takvim situacijama ljudi mogu uistinu rasti i ne zastati, kao što bi zastali na Kübler-Rossovoj krivulji, u stanju ljutnje, tuge ili straha. U takvim situacijama upravljanje promjenama je samo dio života.

Kad kreiramo takva očekivanja, kad ljude osvještavamo što mogu, kad im omogućujemo da pogledaju stvari na drugi način, oni uspješnije ulaze u upravljanje promjenama. Treba ostale motivirati da okrenu pilu koja je sada naopačke, da ju okrenu na pravi način i da shvate koje su sve stvari koje ih osnažuju. Onda uistinu stvaramo sebi, svima oko nas i cijelom svijetu preduvjete za pravo, aktivno suočavanje s promjenama punim plućima. Promjene su stalne, upravljanje promjenama samo je dio njihovog postojanja.

Dvije žabice – dvije perspektive gledanja na promjene

Želim vam za kraj ispričati priču o dvije žabice koje su upale u vrhnje. Kada su upale u vrhnje, počele su tonuti u tu meku ljepljivu tekućinu jer su se osjećale kao da su u živom blatu. Što god su radile, samo su sve više tonule. U toj situaciji, jedna od žabica se okrenula drugoj i rekla: „Ne isplati se tu ništa napraviti, nemam nikakve mogućnosti da ostanem živa. Ne želim se izmučiti prije nego što odustanem jer će to mučenje biti uzaludno.“ Žabica se onda prepustila i potonula u vrhnje i naravno njen život je imao nesretan ishod.

Ova druga je rekla: „ Ovo nema nikakvog smisla. Vjerojatno se ništa neće dogoditi. Mala je vjerojatnost da će me itko spasiti iz ove situacije, ali ja ne mogu jednostavno potonuti, ja ću mahati nožicama dok god imam snage, do zadnjeg daha. To mi je puno bolje nego da se jednostavno prepustim, tako će mi biti lakše.“ Ona je mahala nožicama i pokazalo se da je u jednom trenutku osjetila ispod sebe jednu čvrstu i stabilnu strukturu. Naime, od tog mahanja je iz vrhnja napravila putar. Jednostavno je napravila toliko putra da se samo otklizala do ruba, izašla van i spasila se od takve situacije. Ona je odlučila da će upravljati svojim životom bez obzira na posljedice. Upravljanje promjenama znači aktivno sudjelovanje u životu.

Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu

Jako je važno truditi se. Isplati se vjerovati u uspjeh i boriti se do zadnjeg daha. Čuda se događaju onima koji su hrabri, samopouzdani i ustrajni. Naravno, ono što je jako važna stvar: nemojte očekivati da se drugi trebaju promijeniti, nemojte čekati da tek kad se nešto oko nas promjeni, da ćemo se i mi promijeniti. Da bi vidjeli promjenu, da bi potaknuli promjenu, ostvarili promjenu - trebamo sami biti promjena. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Ako želiš da se netko prema tebi ponaša na određeni način, ti se prvi počni tako ponašati i čudo će se jednostavno dogoditi. Upravljanje promjenama u našem životu ovisi samo o nama i nama najviše ide u korist.

Hvala vam lijepa na praćenju, tu je kraj webinara vezan za ljudski faktor koji je bitan za upravljanje promjenama. Ja vas potičem da razmislite o tome što smo danas pričali. Pogledajte sve stvari koje vam se događaju s drugim očima. Nadam se da ćete vidjeti da ste puno snažniji nego što mislite. Svaki put kad čujete sami sebe da pričate automatski i upotrebljavajte ograničavajuća uvjerenja, zamijenite ih osnažujućima jer ćete na taj način povećati vjerojatnost da stvari budu dobre i da napravite maksimum iz tih promjena. Nadam se da će u vašim životima sve biti puno bolje nego što ste mislili i da ćete uspjeti ostvariti i svoje najsmjelije snove. Hvala.

Upravljanje promjenama u poduzećima

Višnja Mrakovičić Supek: Hvala Tanja! Hvala puno na prezentaciji i na podijeljenim informacijama. Ja bih sve naše polaznike pozvala da pitanja postave kroz chat ili ćemo im omogućiti da se jave uživo. Dok naši sudionici smišljaju pitanja, obavještavam vas da ćete svi dobiti link na na današnji webinar i na video koji smo pogledali na početku webinara. Htjela sam Tanju za kraj pitati, s obzirom na iskustvo iz organizacijske psihologije i činjenicu da je posao Ramira uglavnom vezan s pravnim subjektima i poduzećima. Kakvo je to iskustvo i kako ti vidiš da se upravljanje promjenama mijenja u poduzećima?

Nakon što su ljudi aktivno uključeni u neke treninge, u neke edukacije, mijenjaju li se? Vidimo da je to sve češće tema koju poduzeća žele provoditi u svojim sustavima. Mislim da se jako puno počelo pričati nakon korone, kad su promjene bile prisutne i toliko su nas zatekle da nismo znali kako se s njima nositi. Cijeli taj princip da se zaposlenici educiraju na ovu temu je ostao vrlo prisutan. Vidimo to kod naših klijenata u svakodnevnoj komunikaciji. Možeš li s nama podijeliti kakva je reakcija u timovima, među zaposlenicima? Kakvo je iskustvo u manjim i većima poduzećima? Koliko je potrebno da bi se promjene vidjele ili kako ljudi uopće reagiraju na to?

Treninzi za uspješno upravljanje promjenama

Tanja Pureta: Odlično pitanje. Jako puno poduzeća se mijenja pogotovo sad nakon Covida i nakon potresa. Općenito promjena postaje trend zadnjih desetak godina. Kako su poduzeća osvijestila da su promjene stalne, traže treninge. Oni su stvarno jako učinkoviti te preporučujem napraviti trening za voditelje i za zaposlenike. Treba napraviti trening u dva smjera. Jedan je smjer ovaj o kojem smo danas pričali. Osvještavanje onoga što se događa. Definiranje onoga što je normalno, a što nije, koje su reakcije prema promjeni normalne, a koje bi nas trebale zabrinuti. Što je sve ispravno. Trebaju li se prihvatiti promjene ili njima opirati. Je li okolina ta koja me potiče da ostanem u starom stanju ili je ispravan moj osjećaj da ipak trebam krenuti prema novome.

Ovakvi treninzi daju ljudima jednu vrstu osvještavanja, a i dozvole da se počnu ponašati onako kako i osjećaju da trebaju. Mnogi osjećaju da se žele promijeniti, ali ih je strah okoline. Što će okolina misliti o njima. S druge strane, jednako tako su važni treninzi na kojima voditeljima i menadžerima objašnjavamo kroz koje sve faze organizacija ide tijekom promjene: odmrzavanje, promjena, ponovno zamrzavanje. Objašnjavamo kako pristupiti ljudima, što mogu očekivati od svake faze, zašto je važno uključivati ljude, zašto je važno pitati ih za mišljenje, zašto je važno pitati ih za mišljenje već na početku promjene. Što oni vide kao prilike ili prijetnje i što oni vide kao mogućnosti da se promjene? 

Zajedničkim snagama do uspjeha

Voditelji se jako se iznenade kad vide da njihovi ljudi žele isto što i oni, ali ako ta promjena dođe odozgo, onda to ljudi odbijaju kao nešto što nije njihovo. Ako ih se pita, ako nakon toga slijedi promjena, ako su oni uključeni cijelo vrijeme. Ako imaju mogućnost davati svoja mišljenja, davati svoj feedback na konstruktivan način onda promjene uspijevaju. Promjene su nešto što je prekrasno, omogućavaju organizacijama da stvarno ostvare vrhunske ciljeve. Ljudi su beskrajno veliki potencijali i kapital kad uključe mozak i kad daju svoja srca. To mogu samo kada ih poslodavac tretira s poštovanjem i povjerenjem, onda su čuda moguća. Stvara se velika sinergija koja stvara izvrsne uspjehe. Bez tih znanja teško je moguće da će upravljanje promjenama biti uspješno. Takva znanja se ne uče nigdje, a bez njih ostajemo u ograničavajućim uvjerenjima koja nas stavljaju u vrlo lošu poziciju. Prema tome, znanje oslobađa.

Dodatna edukacija za upravljanje promjenama

Višnja Mrakovičić Supek: Hvala, Tanja. Vidim da nemamo pitanja. Ja sam dobila pitanje vezano za literaturu koju bi preporučila organizacijska psihologinja za upravljanje promjenama. Možda nam sada možeš reći ili ako nam želiš dostaviti naknadno?

Tanja Pureta: Mogu vam preporučiti neke knjige. Kurt Levinov model upravljanja promjenama je dobar. Generalno nisam naišla na knjigu koja tako sveobuhvatno priča i o ljudskom i organizacijskom faktoru kod upravljanja promjenama. Puno su češće knjige koje su usmjerene na organizaciju. Ljudski faktor se više povezuje sa nekim knjigama o soft skillovima. Dobra knjiga je recimo „7 navika uspješnih ljudi“. Dobra knjiga je Golemanova „Emocionalna inteligencija“. Dakle, i u poslu i općenito, emocionalna inteligencija. To su baš knjige koje jako dobro opisuju naše kompetencije, kako ih steći i kako nam mogu pomoći. Ovo je sve relevantno za upravljanje promjenama. To su preporuke knjiga, a mogu eventualno još nešto i dopisati ako se sjetim.

Međutim, ovo predavanje je nastalo kao skup brojnih pročitanih knjiga i teorije i prakse, tako da vjerujem da se i na njega može ponekad usmjeriti. Pogotovo sad u doba kad je nova godina tek počela, kad slijede nove odluke. Vjerujem da će promjena ovih uvjerenja jako pomoći ljudima da odu iz postojećeg stanja koje nije prestalo, ali koje nije dovoljno odgovarajuće. Da se usmjere i dobiju dovoljnu motivaciju da postignu nešto više i bolje. Da se drže odluka koji su odlučili, koje smatraju dobrima za sebe. Nadam se da će vam upravljanje promjenama biti lakše.

Višnja Mrakovičić Supek: Odlično, hvala Tanja. S obzirom da nemamo dodatna pitanja, još jednom bih Tanji zahvalila. Zahvalila bi svima vama koji ste danas bili s nama na ovom webinaru.

Tanja Pureta: Hvala svima još jednom!