Blog post coaching

Zašto nam je ponekad teško reći "ne"

Ramiro

Reći ne kad je to potrebno izaziva puno pozitivnih pomaka u nošenju sa svakodnevnim problemima pa je važno naučiti kada reći - ne. Iako se čini proturječno, stres koji osjetimo u takvim prilikama je pozitivniji od nošenja s posljedicama naše šutnje.

Kad kažete „da“ drugima, pobrinite se da ne govorite „ne“ sebi.
Paulo Coelho

Svi se nekad nalazimo u situaciji kad nas već i sama pomisao gledanja u vlastiti poslovni i osobni kalendar jednostavno užasava. Znamo da nas tamo čeka ogroman broj zakazanih sastanaka i raznih drugih obveza, i to nerijetko u tolikoj mjeri da bi ih mogli sve izvršiti jedino da se kloniramo. I kao da to nije dovoljno, navečer dogovaramo i druženje s prijateljicom, s kojom se nismo vidjeli već nekoliko tjedana, te s kojom „baš moramo“ prokomentirati neku važnu situaciju. Da stvar bude još kompleksnija, znamo da u cijeloj priči nedostaje vrijeme za obitelj, kućanske poslove, vježbanje, jednostavan odmor pred televizorom ili uz knjigu, spavanje i još puno toga.

Pogled na takav kalendar navodi nas da si opet obećamo kako nam se to više neće dogoditi. Čujemo se kako si govorimo: „Sljedeći put kad mi kolega dođe na vrata i zamoli me da mu pomognem oko izrade tablice, jednostavno ću mu reći: „Ne, imam puno zadataka za obaviti, žao mi je!“, jer i on i ja znamo da ju i sam može napraviti vrlo dobro. Ili, pak, kad me klijent na sljedećem sastanku zamoli da napravim još jedan izvještaj, jednostavno ću reći: „Ne mislim da Vam treba još i taj izvještaj, jer njime ne dobivate ništa više u odnosu na one već dogovorene.“

No umjesto toga, obično se dogodi da navedene scenarije odigramo jedino u svojoj glavi, istovremeno predbacujući sebi dok govorimo: „Da. Može. Nema problema. Odmah. Evo za nekoliko trenutaka.“.

„Ne“ kao zabranjena riječ

Iako smo nezadovoljni nakon što kažemo da jer rastežemo do krajnjih granica svoje mogućnosti, sposobnosti i (ponekad) emocionalnu stabilnost, ipak nastavljamo i dalje govoriti isti taj da. Dapače čini nam se da naš ne nikad neće imati takvu čvrstinu kao to naše entuzijastično da. Kako to da, i kad kažemo ne, to više zvuči kao dopuštenje da nas se, uz malo truda, nagovori na pristanak?

Postoji mnogo teorija koje to objašnjavaju, a problem možda najbolje ilustrira povratak u doba kada smo odrastali. Sigurno se sjećate situacija kad su vam vaši roditelji ili osobe koje ste smatrali autoritetom strogo rekli da ne smijete reći ne odraslima, odnosno da morate poslušati i napraviti ono što se od vas traži. Tako ste, iako vam se vjerojatno to i nije dalo, čistili oluke, kosili travu, uređivali prostor, pomagali mlađem bratu ili sestri sa zadaćom i sl. I to je u redu, jer smo se na taj način naučili disciplini i vrijednosti pomaganja, no istodobno smo naučili i da moramo raditi sve što nam drugi kažu, bez puno propitivanja i prosvjedovanja. Odnosno, kako je to slavni slogan Nike-a slikovito prenio: „Just do it“. Isto tako, vjerojatno smo u istom tom procesu razvili i uvjerenje da ćemo, ukoliko kažemo da na sve te aktivnosti, u očima svojih roditelja izgledati odraslo i odgovorno, pa će nas možda napokon početi shvaćati ozbiljno i, primjerice, dopustiti nam da se vratimo kući iza ponoći. Proces se nastavio i na fakultetu, kada smo potpuno samostalno počeli preuzimali raznorazne dodatne obveze na sebe, poput pomaganja kolegi oko seminara, mada nas nije tražio za pomoć. Slično se nastavilo i na poslu…

Što nam se,zapravo, dogodilo?

Mi cijeli svoj život razvijamo uvjerenja o sebi i svijetu – sukladno našim pozitivnim ili negativnim iskustvima. Uvjerenja su poput sante leda – očituju se u našem ponašanju na vrhu, no zapravo se nalaze ispod površine mora. Nekad su toliko duboko da ih uopće nismo svjesni, premda itekako utječu na nas, Tako primjerice, naše ponašanje u kojem prihvaćamo nove zadatke mada nam kalendar već puca po šavovima, može proizlaziti iz uvjerenja da, ukoliko nešto odbijemo, druga strana nas više neće prihvaćati kao vrijednu osobu.

Postoji cijeli niz naših potreba i želja, te uz njih povezanih uvjerenja, koja nam odmažu u izricanju jednog čvrstog ne, kao npr.:

Želja da ugodimo drugima – „Što će ljudi misliti o meni ako odbijem neki zadatak?; Znam da će biti zadovoljni ukoliko ga obavim.“
Strah od konflikta – „Ukoliko ne pristanem, moguće je da ćemo se posvađati, a to sigurno ne želim.“
Strah da nekoga ne povrijedimo – „Ukoliko ne dođem na taj sastanak, znam da će šef biti razočaran, a to ne želim.“
Pretjerana poslušnost – „On je šef, dakle moj automatski odgovor na bilo koji njegov zahtjev mora biti da.“
Krivnja – „Ukoliko to ne učinim, osjećat ću se jako sebično i loše. “
Međuovisnost – „Nekad u budućnosti bi i meni moglo nešto zatrebati. Ta osoba bi isto učinila za mene.“
Osjećaj obveze – „Moram to učiniti… Trebam to obaviti… Dugujem im…“
Osjećaj moći – „Ako kažem ne, kolege/šef će misliti da nisam sposoban/sposobna ostvariti zadani cilj.; Ako to učinim za njega, onda će on meni dugovati uslugu.“

Po cijenu čega?

Ljudski je imati potrebu vidjeti sebe kao dobru osobu, koja mari za druge, želi pomoći i dati doprinos. Istodobno, želimo se (i trebamo) brinuti za svoje potrebe i želje. Međutim, kada kažemo da nečemu što suštinski ne želimo ili znamo da nema smisla, zapravo plaćamo visoku cijenu. Osjećamo veliku razinu stresa, nezadovoljni smo, gubimo energiju, zamjeramo i sebi (što smo pristali na nešto što ne želimo) i drugima (jer su nas stavili u takvu nezahvalnu situaciju), što sve povratno utječe na razinu našeg samopouzdanja.

Suprotno tome, kad kažemo da, i zaista to i mislimo, onda gledamo tu obvezu kao izazov, a ne kao nešto nametnuto. Tada usmjeravamo svu svoju energiju u njeno izvršavanje bez obzira na moguće zapreke, što neminovno povećava i našu motivaciju i kreativnost.

Lako, može svatko

I iako nam se ponekad čini da bi bilo najbolje postati osoba koja će za sve i svašta govoriti ne, samo da drugi vide kako je to kad nismo dostupni, ključ uspjeha zapravo leži u pronalaženju balansa, kako u svemu, tako i u ovom području. Drugim riječima, potrebno je pronaći način kako da zadovoljimo svoje želje i potrebe, a istodobno pomognemo i drugima da zadovolje svoje.

Da bismo znali kada reći da, a kada ne, moramo se zapravo zapitati sljedeće: „Za što u ovome trenutku stvarno želim imati dovoljno vremena?“ „Što ću time postići?“ „Koliko mi pritom ostaje vremena za pomaganje drugima?“ „Jesu li zahtjevi drugih osoba prema meni stvarno opravdani?“ „Pomažem li im uistinu svojim sudjelovanjem ili bi bilo bolje za sve da odbijem suradnju?“ „Kojim argumentima ću potkrijepiti svoj stav?“

Odgovaranjem na ova pitanja možemo odlično detektirati svoje vrijednosti i potrebe, kao i stvarnu opravdanost zahtjeva koji se stavljaju pred nas. Tako uvijek možemo uskladiti naše ponašanje s prioritetima i vrijednostima koje su nam važne, što je preduvjet da živimo najbolje što možemo i za sebe i za druge. Ti prioriteti i vrijednosti su uvijek u nama, samo ponekad, zbog intenzivnog bavljenja brojnim svakodnevnim zadacima, izgubimo doticaj s njima, pa onda teško razabiremo kada i zašto reći da, a kada ne. Sad kad znamo gdje je kompas, važno je samo prilikom odlučivanja ne ispuštati ga iz ruku :).

Vaš Ramiro tim

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.