Balans privatnog i poslovnog života

Može li se i kako uspostaviti balans poslovnog i privatnog života?

Svaki pojedinac bi trebao težiti životnom balansu, odnosno takvom stanju u kojem se posao i privatni život prirodno isprepliću, a osoba osjeća zadovoljstvo u onome što radi i s kim je, bez obzira na kontekst.

Kada volimo svoj posao, on postaje dio našeg identiteta, a ne samo sredstvo za zaradu. Isto vrijedi i za odnose koji nas, ako su zdravi i podržavajući, osnažuju i u profesionalnom okruženju. Pravi balans ne znači jednaku količinu vremena za poslovni i privatni život, već osjećaj ispunjenosti, svrhe i povezanosti. Takav pristup vodi dugoročnoj dobrobiti, autentičnosti i uspjehu.

Važno je stvoriti život u kojem se ne dijelimo na „poslovnu“ i „privatnu” osobu, već živimo integrirano, u skladu sa svojim vrijednostima. Ljudi koji uspiju povezati ono što rade s onim što jesu te se okružiti ljudima koje poštuju i koji ih podržavaju, osjećaju veću emocionalnu stabilnost, motivaciju i zadovoljstvo. Umjesto da težimo savršenom balansu između dva svijeta, trebamo graditi životni balans u kojem se osjećamo dobro bilo da smo na poslu, kod kuće, s kolegama ili s obitelji.

Uzmimo na primjer umjetnike i kreativce koji se angažiraju na različitim projektima. Oni se mogu unutar tog projekta, povezati s ljudima na 2-3 dana ili koliko god traje projekt. Stvaraju se vrlo, vrlo intenzivne veze koje mogu pomoći ljudima da na ostvare prijateljstva i pomognu si u lakšem proživljavanju tih nekih stvari koje se događaju.

Stvaraju se mreže poznanstava, uvijek se s nekim bolje kliknete. Vi znate koga nazvati, bez obzira što možda niste trenutno na istim projektima. Poznajete neke drage ljude s kojima ostanete bliski bez obzira što ne radite svaki dan s njima. Moguće je, samo što zahtjeva više aktivnosti. U organizaciji vi, hoćete – nećete, uvijek naletite na iste ljude, svidjeli se oni vama ili ne. S nekima vam je super, a s nekima vam možda i nije, ali to je sve ljudski i morate se učiti nositi s tim.

U zadnje vrijeme se puno razgovara o tome treba li skratiti radni tjedan ili ne. Neki Skandinavci su to već napravili, a u ovim dijelovima Europe to još nije slučaj.

Je li skraćeni radni tjedan dobar put i kako to utječe na mentalno zdravlje zaposlenika?

Pitanje mentalnog zdravlja je puno kompleksnije od pojedinačnih rješenja. Ako općenito radna okolina nije dobra, ako se osoba nalazi na pogrešnom radnom mjestu, ako u tih 4 dana radi intenzivno puno, ako doživljava različite vrste stresova i ako se ne zna nositi s njima, onda ni skraćivanje tjedna neće pomoći.

Ljudi bi trebali znati postaviti vlastite ciljeve. I poslovne i osobne. Pronaći način kako da izbalansiraju to vrijeme, da se posvete svemu što im je važno, a onda će se pronaći prava formula i za taj poslovni dio života. Osim toga, radno vrijeme ovisi i o poslovnom modelu poslodavca. Neki si to mogu dozvoliti, neki ne. Jedna trgovina ne može ne raditi cijeli dan osim ako ima toliko puno zaposlenika, da ih rasporedi tako da svi mogu raditi četiri dana u tjednu.

Puno parametara je potrebno promijeniti da bi se moglo prijeći na četverodnevno radno vrijeme. O tome se ne govori na tako jasan način u hrvatskom medijskom prostoru. Nitko poduzetnicima koji su se požurili nije objasnio s čim će se sve suočiti. Postoje neke tvrtke poput radija ili televizije koje ne mogu uvesti kraći radni tjedan jer se od njih očekuje da emitiraju program cijeli dan i noć. I subotom i nedjeljom i praznikom i blagdanom.

Prema nekim statistikama otprilike 70% radnih mjesta nije podložno bilo kakvim fleksibilnostima. Tu je cijeli zdravstveni sustav, banke, policija, škole, puno javnih ustanova, a čak i trgovine. Puno, puno organizacija si ne mogu priuštiti nekakvu fleksibilnost.

Ne mogu si priuštiti ni hibridni rad od kuće zato što su takvi zahtjevi posla. Gdje je to nemoguće? U zdravstvenom sustavu oni imaju smjenski rad. Ili, recimo, kirurzi, koje se zove na poziv. On ne može reći: „Gledajte, sada ne radim ili jesam za dežurstvo, ali sada baš mi je privatno poslovni balans važan“. Ili: „ Ne osjećam se baš dobro ili ja bih sutra radio 4 sata.“ Neke organizacije si jednostavno ne mogu priuštiti niti da razmišljaju o tome.

Neke industrije mogu, ali puno je više njih koji u ovom trenutku zbog način kako je svijet sada organiziran, jednostavno ne mogu podleći tom načinu rada i nije moguće napraviti takav poslovni model.

S druge strane, pojavljuje se pitanje o kojem malo tko priča. Voljela bih da se to na neki način osvijesti. Poslodavci, bez obzira radi li se o javnim ili privatnim poduzećima, moraju zaraditi novac da bi uopće mogli opstati. Da bi mogli nastaviti raditi i da bi mogli zadržati sigurnost radnih mjesta za svoje zaposlenike. Ti isti zaposlenici bi trebali biti svjesni da svojim radom pridonose rezultatu poduzeća. Poslodavac nije bankomat koji će odlučiti nekom dati veću plaću, a da zaposlenici samo trebaju napraviti svoje ako stignu od 8 do 4. Njima ne smije biti svejedno je što se poduzeću događa, važno je da oni imaju sigurnost radnog mjesta. Mora postojati ta povezanost u kojoj zaposlenici rade da poslodavac ostvari svoje poslovne ciljeve jer na taj način zaposlenici paze da svojim obiteljima nose kruh na stol.

Ta povezanost je nešto što zaposlenici često ne vide. Oni sebe doživljavaju kao nekog tko nema tu neposrednu odgovornost, nego je dovoljno da naprave svoj dio posla i odu kući. Bitna je sinergija da se jedni i drugi dobro razumiju, da bi zajednički rade kako bi ostvarili poslovne ciljeve, preživjeli, napredovali te zaradili svima potreban novac.

Zajedničko razumijevanje uloga i odgovornosti stvara povjerenje i motivaciju. Kada zaposlenici shvate da njihov trud direktno utječe na stabilnost i rast poduzeća, razvija se osjećaj pripadnosti i angažiranosti. Poslodavci moraju jasno komunicirati ciljeve, pokazati transparentnost i uključiti zaposlenike u procese donošenja odluka. Takav pristup potiče kulturu suradnje, gdje se uspjeh ne mjeri samo profitom, već i zadovoljstvom i razvojem ljudi. Uspješne organizacije su one u kojima postoji međusobno poštovanje, razumijevanje i zajednička vizija. Samo tada posao postaje više od obveze, a radno mjesto više od lokacije. Što poduzeće bolje stoji trebalo bi biti bolje i zaposlenicima i poslodavcima.

Tekst je dio transkripta HRT emisije Psiholog i ja od 10. ožujka 2025. u kojoj je Tanja Pureta odgovarala na pitanja Ivane Radaljac Krušlin, a cijelu emisiju možete pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=-nLFbKNSiLQ

Photo by Samuel joos: https://www.pexels.com/photo/man-in-black-sweater-walking-on-train-rail-3785059/