Gostovanje psihologice Tanje Purete u emisiji Kod nas doma otvorilo je pitanje koje seže daleko izvan jedne škole i fiskaliziranog računa. U razgovoru s Ivom Šulentić i Emilom Pavićem raspravlja se o tome kako pretjerani formalizam i rigidna pravila mogu ugušiti dječju kreativnost, poduzetnički duh i osjećaj zajedništva. Pureta pritom ističe da društvo gubi smisao kad brani procedure, a ne svrhu, te da je rješenje u dijalogu, suradnji i zajedničkom traženju smislenih rješenja umjesto u kažnjavanju i strahu.
Iva Šulentić: Dobar vam dan, draga Tanja i Emile! Za početak, idemo sada komentirati anketu, molim vas. Tanja, evo Tanja Vi prvi.
Tanja Pureta: U svakom slučaju, iz ankete se vidi da ljudi nemaju jedinstveni stav. Svatko nastupa iz svojih cipela i danas to i jest problem. U principu ne postoji pravilo struke, ne sluša se struka i ne razmišlja se o tome što je cilj, što je svrha i što bi zajednički trebalo napraviti u nekim situacijama. Jer nisu svi propisi jednako valjani za sve situacije. I tu je uistinu jako važno da struke surađuju i da vide što je ispravno u nekoj situaciji napraviti. U suprotnom će dolaziti upravo do toga da svako iz svojih cipela priča što je ispravno, a onda ćemo imati društvo velikih svađa i podjela.
Sukob pravila i zdravog razuma
Iva Šulentić: E to ćemo malo prokopati dublje jer tu već vidim nekoliko potpitanja. Ako je ispravno, ako se prate zakoni, onda je propis jedan jedini onda mora biti fiskalizirani račun. No prije toga Emile Vaš komentar.
Emil Pavić: Slažem se s Tanjom, stvarno je to sjajno artikulirala. Da, čini mi se kao da se na djeci vježbaju strogi propisi koji su, uzgred rečeno, super stvari. Ja nemam ništa protiv toga. Računi se trebaju izdavati. Mi izdajemo račune, imamo vlastite tvrtke, Tanja i ja, ali na djeci to nije dobro vježbati zato što im se šalje potpuno kriva poruka.
Poruka djeci treba biti da se bave poduzetništvom, a kako će se stvoriti zakonski okvir, to je na odraslima, a ne da se prijavljuje škola, pa djeca. Da ravnateljica ima problema. To treba sustavno urediti. Ako škola želi prodavati tako nešto na nekakvom sajmu, zašto se to ne bi uredilo kao posebna kategorija? To se može napraviti. Uostalom, to nisu milijunski prometi. Znam da se to tolerira u praksi do nekih određenih iznosa itd. Međutim, to nije uređeno područje, pa ajmo ga za početak urediti. Ako smo mogli na tržnice staviti fiskalne blagajne, ja mislim da ne bi bio problem da se škole mogu registrirati kao neke udruge koje mogu ući u fiskalizaciju itd. One će, za potrebe sajmova ili općenito, za potrebe djece koja izrađuju nešto da stvore sebi sliku o vrijednosti novca, da kasnije otvaraju firme, da investiraju. To je sve jako važno. To je, recimo, ja bih to nazvao osnovnom financijskom pismenošću.
Branitelji vrijednosti ili branitelji svrhe?
Iva Šulentić: Super je ovo rečeno i hvala najljepše. Dakle, u ovom slučaju vidimo da je fiskalizacija formalizam koji guši našu djecu i zapravo ih zatire već u korijenu ako žele postati poduzetnicima. Ali s druge strane, čak i u ovom okviru u kakvom jest, zar nisu tamo neke kutijice? I sve to što se skuplja, skuplja se humanitarnog karaktera za djecu koja si ne mogu nešto priuštiti. Zar to nije već na taj način uređeno?
Emil Pavić: Ako je prijavljena humanitarna akcija, onda postoji poseban žiro račun na koji se sredstva uplaćuju. Postoji jasna procedura za humanitarnu akciju. Vi možete i kao privatna osoba, kao udruga aplicirati.
Iva Šulentić: Ali to sve više komplicira, a djeca su pekla kolače i došla na božićni sajam. To se mora prijaviti kao humanitarna akcija?
Emil Pavić: To vam i govorim. Zašto ne bi to za njih uredili da bude jednostavnije? Zašto naša djeca ne bi od malih nogu shvatila vrijednost novca i vrijednost rada? Jer rad nije samo rad, to i ekspresija, to izražavanje, to je individualnost, to potiče različite vještine, to je fenomenalna stvar. Kako se prodaje ona limunada u Americi? Ne znam sve, ali je super stvar, da dijete koje ima 10, 12, 15 godina na rubu u punoljetnosti, poslovno sposobno shvatiti što znači raditi i imati novac.
Lekcija o financijskoj i emocionalnoj pismenosti
Iva Šulentić: Zato imamo ovdje s stručnjakinju, psihologinju koja nam može reći što djeca mogu naučiti iz takvih situacija, iz takvih sajmova, na kraju krajeva, koje vještine mogu početi graditi i brusiti. S druge strane, tu je druga strana medalje. Zapravo, što to potakne roditelja da prijavi školu u kojoj ide njegovo vlastito dijete i pošalje im inspekciju? Koja vrsta ličnosti to može biti i koje su, zapravo, solucije koje mi tu možemo naći apologetske ili realne za njega?
Tanja Pureta: Ne bih krenula od toga da postoji nekakva generalno zla namjera. Naime, događa se danas u društvu da ljudi uzimaju ulogu branitelja vrijednosti. Imaju osjećaj da su da su pravila tu, da se poštuju i da postoje ustanove koje ne poštuju pravila i u tom kontekstu oni imaju potrebu da se pokažu, da istaknu sebe kao nekoga koji će uvesti red i braniti vrijednosti. Na taj način sebi daju jednu dodatnu važnost. Ako im uspije, ako svi kažu da je to tako kako su oni rekli, oni se osjećaju jako važno. Veliki problem je što branitelj vrijednosti nije i branitelj cilja i svrhe. Drugim riječima, pravila i procedure uvijek postoje u kontekstu nekog cilja i neke svrhe. Neki stručnjaci su napravili pravila da bi se nešto spasilo i sačuvalo, ali ako neki individualni branitelj vrijednosti to generalizira na sve moguće situacije, onda se postavlja pitanje uistinu koliko te vrijednosti, koliko te procedure imaju smisla u tim raznim situacijama?
Kada dobronamjerni savjet preraste u pritisak
Zato je jako važno da stručnjaci počnu razgovarati i da se međusobno dogovaraju upravo u tim kontekstima, što sve za neki kontekst ima smisla? Ili da gledaju smisao trenutka, smisao konteksta, smisao sajma u školi, gdje se djecu uče da budu proaktivna, da razumiju smisao novca, da razumiju smisao poduzetništva, da razumiju da ako nešto zarade, da dati nekome tko možda nema. Prema tome puno, puno tu lekcija postoji. Najgora je lekcija vidjeti da jedna osoba može zaustaviti, zabraniti, sankcionirati, jer onda se svi počinju plašiti bilo kakve proaktivnosti, bilo kakve inicijative i možemo samo djecu naučiti da šute i da se drže onih postojećih stvari, jer će inače uvijek naletjeti na nekog tko će ih osuđivati.
Iva Šulentić: Tu će tako ranoj dobi, i to ne od njih. Ali Tanja, gdje je granica između brige i moraliziranja i gdje je neki dobronamjeran čak savjet, ako idemo iz te pozitivne strane, da je roditelj htio ukazati na manjkavost sustava i nešto naučiti školu, ne svetiti se, nego nešto naučiti. Gdje onda taj dobronamjerni savjet zapravo postaje pritisak koji je jako negativan i ima sve ove domino posljedice na učenike?
Tanja Pureta: Tu je granica vrlo jasna i svi je mogu prepoznati. Dobronamjerno bi bilo da roditelj došao učiteljima, ravnatelju, da se obratio školi i da je rekao: „Čujte, meni se čini da tu nešto nije u redu, ajmo zajednički sjesti i usmjerit se na rješenje. Nije mi cilj da se zaustavi božićni sajam. Cilj mi je vidjeti je li to ok, je li to u redu, čemu mi učimo našu djecu.“ Znači, uvijek je dobronamjerno usmjereno na rješenje i kada se obrati ljudima koji mogu neposredno utjecati na to. Nikad nije dobronamjerno kad se preskoče instance i kad se ide igrati suca, To ne znači tražiti rješenje, nego znači: „Želim zaustaviti.“ Nije dobro ići iz pozicije da zaustavljam, kažnjavam, sankcioniram, uvlačim strah, dobro je ići iz pozicije, ukazujem i tražim rješenje.
Zašto prevelik formalizam ubija kreativnost i učenje
Iva Šulentić: A još smo svi jako mekani i osjetljivi kad su u pitanju djeca, pa smo zato možda još više ovako svi reagirali. U komentarima je to posebno vidljivo. Emile. Koje su onda mogućnosti fleksibilnosti u ovakvim sustavima? Jer u početku smo bili spomenuli i tržnice i drugu vrstu sajmova i prodaju preko oglasnika i neke druge usluge. Evo, spomenuli smo i te limunade u Americi, pa hajdemo onda bliže. Koje su direktive propisi koji bi bili neki paralele u EU?
Emil Pavić: Ja ću prvo pohvaliti Tanju. Fenomenalna je, stvarno. To je to. Dakle, dapače, ja se potpuno slažem s Tanjom. I baš dok je govorila sam razmišljao koliko je divno zapravo kad neko tako može artikulirati stavove koji su kompleksni, nisu jednostavni? Zato što ovdje ja vidim problem, općenito, nesređenost i nesreće u našem društvu. Mi nismo društvo koje potiče izvrsnost, mi smo društvo koje potiče ljubomoru. Znači mi smo ljubomorno društvo, mi ne volimo kada je netko bolji od nas, mi ne volimo kada je neko uspješniji od nas. Primjera imate koliko hoćete. O tome često govorimo u svojim nastupima kako bi trebali kao mala zemlja biti drugačiji, ne da promjene kreću od nas samih. Da taj roditelj koji je to napravio, vrlo vjerojatno nesretan sa sasvim nečim drugim u svom životu, a ne s tim da nije dobio račun. Razumijete? S tim čovjekom treba razgovarati. Koji su uzroci tog njegovog ponašanja? To što je napravio je loše zbog toga što je poslao potpuno krivu poruku i što je to otišlo u medije.
Što je rekla Tanja Pureta?
Tanja je fenomenalno rekla da je trebao prvo razgovarati sa ravnateljicom, s učiteljima jer postoje instance. A kako to trajno riješiti? Rekao sam da napravimo neki okvir gdje će osnovna škola moći organizirati na temelju tog i tog zakona, propisa ili kako god, kako se uredi, prodaju nečega s paušalnim porezom ili sa nekakvom paušalnom evidencijom.
Ne samo da se samo da se napravi nekakva osnovna evidencija, da se zna koliko je skupljeno novca i da se zna za koju je to svrhu. I to je to. Tu ne vidi nikakav problem. To si sve vrlo jednostavno može reći, samo da kažem. OPG-OVI koji prodaju vlastite proizvode, oni su u sustavu fiskalizacije i ne oni mogu prodavati vlastite proizvode, imaju tu slobodu, ali moraju biti njihovi proizvodi. A ovdje su djeca prodavala isto tako vlastite druge stvari. Tako je tako da ja ne vidim koji bi to trebao biti problemi i mislim da je, ali drago bi da je ovako potencirana ta tema jer otvorila jako puno, puno drugim stvari.
Iva Šulentić: Ako išta, barem smo se svi digli, pa se možda sustav riješi i u tome smjeru. No s obzirom da vas imamo ovdje za kraj, kako onda pronaći ravnotežu? Kako da mi kao društva, a posebice djeca o kojoj ne želimo skinuti kreativnost, ni neku inicijativu, ni potencijale? Kako da oni nauče da postoje zakoni i da postoje propisi da se oni moraju poštovati, ali da i dalje imaju slobodu u izražavanju sebe.
Tanja Pureta: Prvo bih komentirala, osobu koja ima potrebu napraviti takav korak. Općenito, u društvu se više vrednuju ljudi koji kritiziraju neke koji rade nego koji nešto rade. Znači, ja bih prvo postavila sustav vrijednosti da oni koji nešto rade su ti koji privređuju i da im treba jako pomoći da uistinu promoviraju to što rade. A ovi koji kritiziraju da ne budu kritizeri nego kritičari. Međutim, kako im pomoći? Pa jednostavno, tako da stalno razgovaramo i na međusektorskoj razini postižemo konsenzuse te tako i djeci dajemo vrijednosti.
Emil Pavić: Tako što će svi oni koji su na javnim funkcijama poštovati zakone i propise. Ništa drugo, to je to. Vrlo jednostavno.
Iva Šulentić: Zatvorit ćemo ovu temu, a nismo ni dotaknuli površinu. Ali neka se o tome govori, pa se nadam nekim pozitivnim promjenama, a nadam se da će škola moći održati svoj božićni sajam kao i sve ostale škole u Lijepoj našoj. Hvala vam najljepše na gostovanju i nadam se da se vidimo uskoro.
Tekst je transkript emisije "Kod nas doma" HRT-a održane uživo 15. listopada 2025., a emisiju možete pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=3oMlnO9u9Fg
