Organizacijska psihologija i emocionalna inteligencija

Ako uzmemo u obzir da ljudi najbolji dio dana, najbolji dio tjedna, najbolji dio godine, najbolji dio života provedu na poslu, ako uzmemo u obzir da je posao izvor najvećih strasti i ljubavi i najvećih poteškoća i najvećeg izvora stresa. Ako uzmemo u obzir s druge strane poslodavca koji s ljudima i s ljudskim resursima moraju postići rezultate, onda vidite da tu psiholog ima jako puno posla. S jedne strane treba pomoći ljudima u organizaciji da taj poslovni dio života dožive normalno, da žive kao nešto što je dobro, da idu na posao bez grča u želucu, da nauče rješavati svakodnevicu na jednostavniji način. Jer psihologija ima puno tih znanja koje mogu pomoći ljudima da osvijeste gdje možda griješe, gdje možda gube previše vremena, u kojim odnosima možda gube previše živaca. S druge strane može pomoći poslodavcu da vidi kako može postaviti poslovno okruženje u kojem se mogu ostvarivati dobri rezultati. Eto, to sve rade organizacijski psiholozi.

Za organizacije koje drže do svojega ugleda i do svojih zaposlenika to je postala rutina i normalna stvar ali, na žalost, još uvijek ne u kompletnom hrvatskom društvu. Čini mi se da zaposlenici ne razmišljaju na način: „Što ja mogu napraviti da moje radno okruženje bude bolje?“ Da često iza toga pitanja dolazi „Zašto bih? Nije to moj posao!“ Poslodavac se pita zašto ulagati u radnike koji možda prebrzo odlaze.

Zaposlenici često znaju reći zašto bih ja bilo što radio na sebi, unapređivao i poboljšavao moje sposobnosti. Možda bi to trebao napraviti poslodavac da mi makne sve prepreke i da mi bude lakše i jednostavnije raditi? Poslodavac može razmišljati zašto neke ljude ostaviti na poslu iako ne ostvaruju rezultate. Međutim, htjeli mi to ili ne, poslodavci su upućeni na zaposlenike i zaposlenici su upućeni na poslodavce i to je veza bez koje se većina nas ne može. Možda se netko se rodi i ne mora raditi ono što znamo jest da je rad jako važan za psihofizičko zdravlje. Jako je važan za osjećaj identiteta, za osjećaj uspješnosti i preporučam svakome da radi.

Čak i kada čovjek sam sa sobom radi, kada je sam sebi poslodavac, mora se sam sa sobom dogovoriti kako ostvarivati uspjeh, a kamoli ako je zaposlen kod drugog poslodavca. To je proces vrijedan truda u kojem ljudi sami unapređuju vlastite sposobnosti radi boljeg rada, a da poslodavac ne odustaje tako lako od ljudi jer se njih danas ne može lako naći.

Kakvu ulogu emocionalna inteligencija ima u radnim okruženjima?

Emocionalna inteligencija je nešto što se u 20. i, naravno, u 21. stoljeću, jako, jako provjerava i postaje sve bitnija. Odnosno, ona je cijelo vrijeme bitna, ali svijest o tome koliko je ona bitna, silna i važna je sve raširenija. Ljudi si mogu zamišljati što je to emocionalna inteligencija, a vrlo jednostavna definicija je da je emocionalna inteligencija umijeće upravljanja sobom, umijeće suradnje s drugima. To su dvije podvrste emocionalne inteligencije.

Upravljanje sobom je sve ono što počinje sa „samo“: samosvijest, samokontrola, samodisciplina, samopouzdanje itd. To je silno važno za posao. Ako nemamo samosvijest tko smo, ako nemamo samopouzdanje napraviti nešto, predložiti neku ideju, pogriješiti i suočiti se s time, ako nemamo samopouzdanje za dobivanje ili davanje povratne informacije teško možemo opstati, bit ćemo stalno u stresu.

Ako nemamo samokontrolu i moramo obaviti posao, a imamo stvari koje nas odvlače od posla mi moramo reći sami sebi; „Dobro, prvo ću napraviti posao, onda ću… jesti, piti ili družiti se, ići na društvene mreže, itd.

Znači samokontrola i samodisciplina su jako važne. Ako smo odlučili nešto napraviti, doći do tog cilja to su silno važne stvari. Ako osoba nema kontrolu nad sobom, teško može ostvariti uspjeh u tom dijelu.

S druge strane, imamo suradnju s drugima, a to je aktivno slušanje, razumijevanje drugih, davanje jasne poruke, nošenje s konfliktima u smislu kako riješiti tu svađu, a ne da se svako povuče u svoj tabor i da se ne gledamo mjesecima ili da zahladimo odnose. To su stvari koje su iznimno bitne za radne odnose jer smo stalno okruženi ljudima, a nitko nas ne uči kako da se ponašamo s njima.

Gospođo Pureta, zločesti kritičari će reći da sve ovo o čemu govorimo, sve što rade psiholozi ili odjeli za ljudske potencijale, nalijeva vodu na mlin poslodavca i da je ovo priča o tome kako pripremiti ljude da poslodavcu bude bolje. To nije baš tako.

Poslodavcu može biti dobro samo ako je radnik dobro, meni se čini da je najbolji radnik zadovoljan radnik.

Tako je! Poslodavac ne može ostvariti rezultate, ako su ljudi loše, izrabljujući ljude, pogotovo ne danas. Danas je tolika razina svijesti i toliko se priča o tome kako treba poslodavac postaviti kulturu, klimu, procese, kako voditelji trebaju razgovarati sa zaposlenicima. Nekad je, recimo, bilo potpuno normalno da je voditelj povisio glas, upotrijebiti neke čudne epitete u razgovoru sa zaposlenicima. Danas je to gotovo nemoguće. Zbog toga što automatski idu tužbe za mobbing ili zaposlenici odlaze, a sam poslodavac više takve voditelje ne podržava. Prema tome, poslodavci su se dosta osvijestili u tome kakvu atmosferu trebaju napraviti za zaposlenike jer im je stalo. Važno im je da su zaposlenici dobro i sa svoje strane poslodavci rade maksimum da osiguraju psihološku sigurnost zaposlenika.

Uvijek ima iznimaka, uvijek ima onih koji su manje osviješteni, ali generalno gledano, ta svijest je puno, puno veća nego prije 10, 20, 30, da ne pričam 50 ili 100 godina. Prije 150 godina u viktorijansko doba su djeca radila i to je prisutno još uvijek u nekim dijelovima svijeta. Međutim, u razvijenim tržištima se jako pazi na zdravlje i dobrobit zaposlenika.

Ako su zaposlenici dobro, ako su zdravi, ako su zadovoljni sami sa sobom, ako imaju dobra primanja i poslodavac može ostvariti bolje rezultate, bolji profit. To je uzročno posljedično veza.

Ako je zaposlenik dobro, on može bolje razmišljati, on se može bolje koncentrirati, mozak mu bolje funkcionira. Može bolje pamtiti, može se bolje usmjeriti na detalje, radit će manje grešaka, razmišljat će što može biti drugačije, što može unaprijediti. Osoba koja je dobro nastojat će dati maksimum od sebe. Osoba koja je loše, ona ne može. Sjetimo se sebe kad nismo baš dobro. Zaboravit ćemo 100 stvari, osjećat ćemo se kao u magli ili kao u oblaku, nećemo moći pronaći i najvidljivije greške. Sve nam se čini vrlo komplicirano, naporno. Ne može takav zaposlenik biti dobar poslodavcu. Kada mi u Ramiru radimo s ljudima, zaposlenicima, stvarajući njihovu dobrobit, posredno stvaramo i poslodavčevu. Ne možemo to razdvojiti.

Tekst je dio transkripta HRT emisije Psiholog i ja od 10. ožujka 2025. u kojoj je Tanja Pureta odgovarala na pitanja Ivane Radaljac Krušlin, a cijelu emisiju možete pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=-nLFbKNSiLQ

Photo by Leticia Ribeiro : https://www.pexels.com/photo/two-blue-metal-storage-boxes-2112638/