Umijeće primanja feedbacka

Donosimo vam još jedan nastavak razgovora o feedbacku iz HR Breakfasta na Gecku, platformi za digitalizaciju i optimizaciju HR procesa. Ovoga puta tema nije davanje, već primanje feedbacka u čijem su razgovoru sudjelovale stručnjakinje za razvoj timova i leadership, a jedna od učesnica bila je i naša Tanja!

Josipa Borić Novosel: Spomenuli smo emocije, spomenuli smo da se feedback daje s pozitivnom emocijom, s ljubavlju i da ga ne dajemo u ljutnji. Kako birati pravi trenutak, kada osobi dati feedback i postoji li situacija kada se ne daje feedback, odnosno kada nije dobar trenutak dati feedback.

Mura Kokotović: Ja sam dosta otvorena i temperamentna i to meni sve odmah ide na N-tu, i osjećaji, i moje misli i taj kaos u glavi, i to sve skupa. Ja sam primajući feedback svog omiljenog šefa čula i: „Isuse Bože, toliko riječi iz tako malog tijela!“ Onda sam ja shvatila što on meni hoće reći. Sve što je u mojoj glavi ne mora baš ići van i to je meni sad pravilo kad ja dajem feedback. Da, nešto me grunulo, ja sad imam te svoje osjećaje, te svoje misli, kako je on sad to napravio? Zašto nije? Itd. Ok, mila sjedni, udahni, prošeći, zagrli psa, ovo ono, smiri se.

Onda kreće druga faza, hoću li adresirati, neću li adresirati, kad ću adresirati. Jesam li ja to zahirila, je li to stvarna situacija? Ili je meni loš dan? Kreću moje analize i sigurno neću reagirati na prvu. Prespavam. Ako sam zaključila da je kritično, rokovi ili nešto, znam da moramo pričati. Smirila sam se i pustim možda dvije-tri noći da vidim kopka li me i dalje. Ako me kopka nakon tri noći, očito je nešto i to moram adresirati. To mi je kad i kako.

Ljudi do kojih poruka ne dopire

Ja imam u glavi osobe koje su mi vrijedne feedbacka i koje mi nisu vrijedne feedbacka. Neki ljudi s kojima sam se već osvjedočila u par puta da feedback ne prolazi. Jednostavno ne čuju, ne slušaju, koliko god ti pričaš, koristiš razne pristupe, preko neke druge osobe. Kod njih umijeće primanja feedbacka ne postoji. Feedback jednostavno ne dopire, ta je osoba sama sa sobom u svojoj glavi. I nema svijeta, svemira, situacije, organizacije, tima, kolege, ičega. On je „the man“. Pa što da radim s tobom? I onda probam 2-3 puta. Ne ide. Probam preko nekih drugih ljudi jer uvažavam da postoje stilovi i ljudi koji odgovaraju jedni drugima.

Ja sam glasna. Ima ljudi koji se jednostavno zaključaju kad dođe takav netko. Ok, imam ja osobu koja dobro dopire do te osobe i onda ona prenese te poruke i to je u redu. Shvatim da oni imaju umijeće primanja feedbacka, samo na neki drugi način, od neke druge osobe. Ali, stvarno ima ljudi koji nisu tu. S obzirom da je meni svako davanje feedbacka emocionalno, velika investicija i napor, shvaćam nakon par puta da davanje feedbacka stvarno više nema smisla. A onda promatraš je li ta osoba možda nije fit za organizaciju i sama odpluta dalje, ali možda i ne. Ali, ako je vrijedno, ako je važno i ako ta osoba ima smisla, da dobije feedback. Onda je bitno da nešto učini sa sobom. Onda nije opcija ne davati feedback koliko god to bilo teško i koliko god ne nerazvijeno bilo umijeće primanja feedbacka kod te osobe.

Preporuke za davanje feedbacka

Ivana Šuto: Postoji nepisano pravilo kod situacijskog feedbacka je da ne čekamo predugo. Kada dajemo feedback, trebamo opisati situaciju i osoba se treba prisjetiti što je ona radila, kako se ona osjećala u tom trenutku? Nama je nešto zasmetalo, mi smo zapamtili, ali ona možda nije.

Kažu da ne treba proći više od tri dana. Kada sam u emociji, ne dajem feedback na prvu, pričekam, recimo ta tri dana, a dogodi mi se da i ne dam feedback ako ga ne dam u tom roku. Čekam sljedeću priliku jer nema smisla vraćati se. Zaboravila sam ispričati najgori feedback. To je onaj kad nabijaš na nos ili generaliziraš: „Prije godinu dana, prije tri godine,…“ ili „Ti stalno kasniš!“, a muž se sjeti da ne jednom nisam došla na vrijeme. Prihvatila sam da nije vrijeme za feedback, idem dalje, doći će prilika. To su moja pravila: tri dana, pazim u kakvom je stanju ta osoba i ne dajem feedback kad sam ja pod emocijama.

Pronaći pravi trenutak

Tanja Pureta: Ja imam pravilo gledati što mi je stvarno važno. Biram bitke jer ne može biti sve važno u svakom trenutku. Treba vidjeti je li to nešto što je u ovom trenutku stvarno važno ili baš tjeraš mak na konac? Je li zato što te dirnuo u neku žicu? I što je važno toj osobi? Je li ona u razvojnoj fazi? Je li feedback nešto što će ju pokrenuti u stvarima koje su njoj važne ili će ju možda čak maknuti s tih važnih stvari?

Meni je važno vidjeti što je toj osobi važno i onda pronaći jedan pravi trenutak. Ponekad je stvarno bolje ne reći. Možda osoba nije stekla umijeće primanja feedbacka, pogotovo kad nije izrečen na pravi način i u pravo vrijeme. Doći će vrijeme, ako ne dođe – super, riješilo se samo pa tim bolje. I svakako izbjegavati kad vam netko dođe u emociji i želi podršku i želi ispričati svoju muku, da mi kažemo: „Tako ti treba! Evo kad te slušam, moram ti reći da je dobro je da ti se to dogodilo. Ja bih ti to isto rekla!“

U trenutku kad vam netko dođe po podršku, po ljubav, po rame za plakanje, u tom trenutku ste sigurno zadnja osoba koja treba dati feedback. Dajte ljubav, ako ništa drugo samo slušajte. Dati ljubav je nešto što će ju potaknuti da bude s vama, da shvati stvari, a ne morate ih ni izreći, budite prisutni i slušajte što se događa i nećete pogriješiti.

Umijeće primanja feedbacka

Josipa Borić Novosel: Sjetila sam se jedne situacije kada sam ja davala feedback. Katja me psihički pripremala za taj feedback, ja sam digla sve kočnice u sebi koji sam morala jer sam morala dati feedback. Uspjela sam se kontrolirati, ali moje tijelo je treperilo i bila sam znojna, znojna, znojna. Drugi je par rukava kako je on primio feedback. Idemo vidjeti koje je to umijeće primanja feedbacka. Ja sam prva osoba koja ne voli niti davati niti primati feedback, ali moj je posao takav da trebam raditi i jedno i drugo pa za to trebam psihičke i visinske pripreme. Smatram da zaista postoji umijeće davanja i umijeće primanja feedbacka. Kako pristupate primanju feedbacka kada nije ugodan?

Ivana Šuto: Ja volim primati feedback i ako ga primate često onda ga ne shvaćate osobno. To je ključno kada je u pitanju umijeće primanja feedbacka. Ja slušam osobu, ja učim o toj osobi, ja vidim što je njoj važno. Ona priča u tom trenutku o sebi i meni. Kada svoj ego maknem sa strane i slušam osobu, meni je to savršena prilika da upoznam osobu preko puta sebe. Sve što ona govori, ima i nema veze sa mnom. Ne znam kako bih vam to objasnila. Ne znam kako naučiti to umijeće primanja feedbacka, to stvarno moraš kroz praksu, ali ne shvaćam feedback osobno. Moram priznati da sam se iznenadila kad sam počela biti malo aktivnija na Linkedinu pa mi se javljaju moje bivše kolege iz tima koji su stvarno cijenili to što ja prihvaćam feedback i stvarno slušam. Primanje feedbacka, pogotovo kod voditelja ili menadžera, ima neku poniznost koja je jako važna kada vodiš ljude.

Kad sve shvaćamo osobno

Mura Kokotović: Ja sve shvaćam osobno! Umijeće primanja feedbacka je nešto na čemu mogu poraditi. Mislim, ja se dobro kontroliram, mene to pogađa, meni unutra sve treperi, titra. Ja sam na van vrlo profesionalna. OK, hvala! Postavljam pitanja da objasnim što se dogodilo, jer ja to sve sebi spremim i onda odem. I to sama sa sobom prolazim i skupljam sve informacije iz tog feedbacka. Kada je bilo, što je bilo, zašto je bilo? Što si ti očekivao? Kako sam ja reagirala? Kako si ti vidio to? Onda odem u svoj svemir i krene moje umijeće primanja feedbacka i raščlanjivanje: „O.K., rekao mi je to, rekao mi je to. To stoji, ovo ne stoji jer sam ja trebala, nisam trebala, što sam trebala.“ Onda se posložim, izvučem ono što trebam.

Prestala sam se truditi ne uzimati to osobno jer takva sam, što da radim. Ja to tako, ali se jako kontroliram, nitko na van ne osjetiti moju huju. Ne, svi čak od mene i očekuju neku huju, ali ja ju ne pokazujem i onda je to sve super.

Ovaj tekst je peti dio transkripta razgovora obavljenog na panelu 15. listopada 2025.

Photo: pexels-ron-lach-10341447