Osim materijalnih koristi, rad omogućuje razvoj vještina, samopouzdanja i identiteta. Aktivno sudjelovanje u radnom procesu potiče mentalno zdravlje, smanjuje osjećaj izolacije i daje strukturu svakodnevici. U društvenom kontekstu, rad povezuje ljude, potiče suradnju i inovacije te omogućuje napredak zajednice.
Zašto je važno da ljudi rade? Mora li u životu postojati čvrsta struktura koje se čovjek drži?
Točno, nas ljude jako, jako određuje ta struktura. Od vrtića, škola sa svojom strukturom, fakultet sa strukturom, naravno, onda i posao, jer cijeli dan nam je strukturiran oko vanjskih obaveza. Kad se u jednom trenutku čovjek makne od strukture, bez obzira je li to mirovina ili dulje bolovanje ili nešto treće, izostane ta vanjska motivacija i počinje tragati za pravim smislom. Jako je važno i to je veliki što je problem što ponekad ljudi ni u tim strukturama ne vide smisao. Međutim, strukture u životu su važne, važan je taj dnevni ritam. Važno je da znamo što radimo, zašto radimo, gdje ulažemo naše vrijeme, našu energiju, je li to nešto što nas motivira, nešto čime pridonosimo nečemu.
S ekonomskog aspekta, rad je ključan za proizvodnju dobara i usluga, održavanje tržišta i stabilnost sustava. Kada ljudi rade, stvaraju vrijednost koja se prenosi kroz generacije. Rad nije samo sredstvo za zaradu, već i način da se ostvari osobni potencijal i doprinese boljitku društva.
Svaki posao je dobar, svaki posao može imati u sebi osjećaj smisla i osjećaj pridonošenja i jednu iskru motivacije ako mi udahnemo smisao tom poslu i ako razumijemo što radimo s tim poslom. I to je silno važna stvar. U današnje doba mnogi smatraju da se posao može raditi na jedan distancirani način, u smislu doći ću kod poslodavca, napravit ću nešto od 8 do 4 ili od 9 do 5.
Smisao vidim u tome da dobijem novac i da onda živim nakon posla. Međutim, to dugoročno nije dobro, nije dobro za psihičko zdravlje. I citirat ću Churchilla koji je rekao: „Ili radi ono što voliš ili voli ono zavoli ono što radiš.“ Ljubav je temeljna supstanca da preživimo posao i da uživamo u životu.
Ima mnogo ljudi koji su na krivom mjestu, koji rade zato što moraju osigurati egzistenciju sebi i svojim obiteljima. Možda nisu kao prvi izbor imali taj posao ili nisu uopće kao izbor imali taj tip posla.
Kako da ljudi zavole posao? Što mogu oni učiniti po tom pitanju i što poslodavac može napraviti da ljudima udahne taj smisao?
To je sjajno pitanje. Mnogi se osjećaju bespomoćno zbog raznih činjenica koje su ih dovele na neki posao. Sada ću spomenuti Einsteina, koji je strašno volio svirati violinu i njemu je to bio smisao života. I da ste ga pitali u mladosti što bi on htio biti, on bi htio biti samo violinist, nikakav matematičar. U jednom trenutku, kako bi reklo Prljavo kazalište, „prisiljen da razmišlja“, shvatio je da nikad neće biti ta razina violinista, kao što su neki s kojima se uspoređivao. I onda je krenuo razmišljati o tome što je za što je talentiran, što mu ide lako, vidio je da je to matematika i matematika mu je druga ljubav. Okrenuo se i okrenuo svijet. Vrlo često se zna dogoditi da netko ne upiše željeni fakultet, upiše neki drugi i kaže da mu je to ujedno i najbolja stvar koja mu se dogodila jer je shvatio da ne postoji samo jedna jedina ljubav. Da ponekad ono što nam se čini kao ljubav nije toliko fatalno i ne moramo se samo za to zalijepiti. Ponekad je stvarno dobro i važno odlijepiti se malo, pogledati i vidjeti postoji li još možda koja ljubav.
Mi nismo samo talentirani za jednu stvar, ima puno stvari koje nam idu dobro. Osim toga, u psihologiji se zna da ako nešto sve više i više upoznajemo, motivacija nam prema tome raste. Prema tome, ponekad sami sebi trebamo dozvoliti priznati ne postoji samo jedna ljubav. Dozvoliti i priznati da se možemo zaljubiti i u nešto drugo što nam se možda činilo da nam se ne sviđa. Dati šansu i priliku. Zaljubljivanja će sigurno biti.
Vi kažete da imamo više talenata i da može biti više ljubavi. Da čovjek može više različitih stvari raditi jednako dobro ili barem na istoj razini. Vrlo često se ljudi pripremaju za određeni fakultet, ne upadnu, upišu nešto drugo i tamo se ostvare, naprave fantastične karijere. Ili čovjek radi na jednom radnom mjestu, zasiti se, ode na nešto drugo i jednako je uspješan na tom. Iako su to često priče oko nas, ljudi su prema tome, čini se, vrlo nepovjerljivi. Kao: „Zar nisi rekao ovo cijeli život želiš raditi samo ovo?“
Pomaže li nam kava s kolegama ako nismo dobro?
Naravno! Socijalna podrška je nešto što je jako, jako važno, jako bitno za ljude kada osjećaju neki problem. Ona nam je velika motivacija. Vrlo često će se obratiti kolegi zbog toga što kolega razumije taj kontekst i lakše će razumjeti i cijelu priču. Moći će dati neki savjet, a u krajnjoj liniji samo imati mogućnost da nas netko sasluša je već nešto divno. Mi ljudi smo sazdani da živimo u zajednicama, da živimo jedni s drugima i blizina drugih ljudi nam čini jako, jako puno dobroga.
Što poslodavac može napraviti kao prvi korak ka rješenju da se njegovi zaposlenici osjećaju bolje, sigurnije?
Poslodavac može biti motivacija jer puno toga može napraviti, a u prvom redu jako je važno da osvijesti svoje voditelje da su oni ti koji rade s ljudima. Da ih podsjeti da stvarno vide i dožive svoje podređene kada sjednu razgovarati. Da stvarno vide svog sugovornika, zaposlenika kojim rukovodi. Da razgovor s radnikom ne bude kao na traci i što prije ga ispratiti van. Da ga ne vidi kao alat kome samo treba dati zadatak nego da mu kaže: „Dobar dan, kako si?“ da razgovara s njim, da pokaže istinski interes.
Ako su odnosi već toksični, treba vidjeti zašto je došlo do toksičnih odnosa. Uvijek postoji uzrok. Taj uzrok nije nešto općenito, postoje možda jedna, dvije ili tri stvari koje su problematične. Iz mog iskustva najčešći uzrok je što ljudi ne znaju razgovarati, što ljudi ne znaju reći svoje mišljenje. Ljudi se plaše bilo kakve komunikacije.
A kad nekom nešto zamjerate i ne možete mu reći što to jest, jednostavnije je zahladiti odnose i početi izbjegavati tu osobu. To tek stvara toksične odnose! Drugo, to su tračevi po uredima, pričanje iza leđa bez obzira radi li se o zaposlenicima ili voditeljima. Umjesto da neposredno jedni drugima otvorenom komunikacijom kažu što ih smeta, što nije u redu, što nije dobro, radije će zašutjeti i onda će iza leđa pričati i pokušati pronaći opravdanje i saveznike za takvo ponašanje.
Komunikacija je izgradnja otvorenih odnosa, traženje rješenja, usmjerenost na to da se pronađe to rješenje. To su vještine koje se stvarno nigdje ne uče. To je jedna od prvih stvari koje bi svaki poslodavac trebao naučiti i tražiti od svakog svog zaposlenika da nauči. Komunikacija s drugima, normalna komunikacija je temeljna vještina za dobar rad. Ljudi trebaju znati kako komunicirati, da ne dođe do konflikta i do problema. Kako komunicirati da se ostvari suradnja, riješe konflikti odnosno riješe problematične situacije.
Jednako je silno važno upravljanje emocijama. Da ljudi razumiju zašto se emocije jave u situacijama stresa ili konflikata i koju poruke da iščitaju iz svojih emocija, iz svog ponašanja i kako da odgovore na njih. Jer emocije nisu ponašanje. Emociju treba znati pročitati i onda odabrati ponašanje kojim ćemo nastupiti prema okolini. To su, temeljne stvari koje bi svaki zaposlenik trebao dobiti. Da će tijekom 8 do 10 dana treninga u paketu koji je dio onbordinga. Kada bi svaki zaposlenik usvojio taj set vještina bio bi puno zdraviji, smanjila bi se bolovanja, bio bi puno produktivniji. Bio bi puno efikasniji. I to bih stvarno propisala da se to usvaja od vrtića.
Kako poslodavac može spriječiti sagorijevanje na poslu?
Nisu svi zaposlenici na poslu jednako podložni sagorijevanju. Najviše su podložni oni kojima je jako stalo, koji toliko žele pridonijeti, koji su toliko odgovorni. Njihova motivacija im brani da i jedan zadatak ostave napola obavljenim ili s upitnom kvalitetom. Imaju osjećaj da ako oni ne naprave nešto, da će se svijet srušiti.
Jako je važno da poslodavac češće obrati pažnju na to tko su nezamjenjivi. I redovito razgovara s njima, u smislu da im da savjet, da osigura dnevni odmor, tjedni odmor, godišnji odmor. Važno je da ti ljudi shvate da moraju ponekad otići na odmor.
Ti nezamjenjivi su vrlo često na poziciji voditelja. Njih treba naučiti delegirati poslove, treba ih naučiti prepuštati zadatke zaposlenicima. Zaposlenici žele da ih se uključi, to ih motivira, ali nezamjenjivi nemaju vremena delegirati ili učiti zaposlenike. Treba naučiti te ljude koji su pod prijetnjom burnouta kako da se rasterete zadataka, kako da se posvete samo najbitnijima, a jedan od najbitnijih zadataka je da čovjek brine za vlastitu dobrobit i da se redovito odmara. Nije problem strastveno raditi svoj posao. Ljudi se ponekad plaše uključiti emociju da ne bi izgorjeli, a stvar je upravo obrnuta. Uključivanje emocije je zaštitni faktor za sprečavanje burnouta. Jer ako radite nešto strastveno, posvećeno, ako vam je stalo, vi ste zaštićeni od burnouta, osim ako prevršite svaku mjeru. Ne treba se plašiti paljenja vlastite unutarnje vatre jer je to zaštitni faktor. Ipak, treba paziti da vas ta vatra ne proguta već da se redovito odmarate.
Umor je normalna stvar, normalno je da ste umorni navečer nakon posla, normalno je da ste umorni vikendom. Ali ako osjetite da ste umorniji više dana i da se ne možete odmoriti redovitim dnevnim ili tjednim odmorima. Ako osjetite da toliko toga stoji na vašim plećima i nikako ne vidite svjetlo na kraju tunela, trebate reagirati. Reagirati kad osjetite nedostatak energije, osjetite nedostatak entuzijazma, a i dalje osjećate veliku odgovornost i ne želite sebi priznati da ste upali u burnout. Već govorite sami sebi: „Još samo ovo, još samo ono. Odmorit ću se za dva dana, za tri dana, za pet dana.“
Tad, u tom trenutku, je vrijeme je da stanete i da stvarno potražite pomoć voditelja ili kolega. Kad zatražite pomoć voditelja recite im iskreno: „Ja više ne mogu, idemo sada zajednički vidjeti što od tih zadataka mogu napraviti, što ne mogu, jer ja ne vidim rješenje.“ Tražite pomoć voditelja, tražite pomoć odjela za ljudske resurse. Što trebaju raditi voditelji? Kad vidite ljude koji su u takvom stanju pričajte s njima da se rasterete. Pokušajte razumjeti koji su to izvori stresa, problema. Je li to višak posla? Ili su to konflikti sa kolegama ili s vama, voditeljima. Koji god problem bio, krenuti ga rješavati, najgore je ga gurati pod tepih.
Tekst je dio transkripta HRT emisije Psiholog i ja od 10. ožujka 2025. u kojoj je Tanja Pureta odgovarala na pitanja Ivane Radaljac Krušlin, a cijelu emisiju možete pogledati na https://www.youtube.com/watch?v=-nLFbKNSiLQ
Photo by Tirachard Kumtanom: https://www.pexels.com/photo/woman-wearing-black-bra-and-white-tank-top-raising-both-hands-on-top-347135/
