Blog post coaching

Bol odricanja i moć davanja

Ramiro

Požrtvovnost koju iskazujemo prema drugim ljudima često je neuzvraćena i izaziva nezadovoljstvo u nama. Kako spriječiti da se ono pojavi i kako prestati razmišljati o sebi kao žrtvi za vašu dobrobiti pročitajte u nastavku.

Marija je majka troje djece. Svaki dan ustaje u 6 kako bi djeci pripremila doručak i odvela ih u školu. Zatim odlazi na posao gdje obično na sebe preuzima zadatke koje nitko drugi ne želi odraditi, a nerijetko radi i vikendom. Kolege je hvale zbog njene stalne dostupnosti i spremnosti na pomoć. „Ah, što bi ti bez mene“ - zadirkuje kolegicu dok joj pomaže oko njenog projekta, potajno joj zamjerajući što se uvijek oslanja baš na nju. Slično joj se događa i kod kuće. Primjerice, ovaj vikend prijateljica ju je pozvala na kavu, no Marija je odlučila ostati kod kuće i konačno počistiti tavan. Prilično je ljuta na supruga jer je očekivala da će se sam toga sjetiti otkako je došlo proljeće i dani su topliji. No budući da nije, odlučila je zasukati rukave i sama ga počistiti. Nezadovoljnog izraza lica i s podočnjacima koji odaju dojam opće izmorenosti, primila se posla. Kada je suprug došao kući, to mu je i predbacila požalivši se kako je umorna jer je cijeli dan čistila tavan, a on ju je začuđeno pogledao i s osjećajem krivnje pitao „Pa zašto me nisi pričekala?“

Sve u svemu, Marija osjeća veliki ponos jer je svjesna da je ljudi vide kao izrazito brižnu osobu koja potrebe drugih uvijek stavlja ispred svojih. Pa ipak, u njoj konstantno tinja nezadovoljstvo, a nerijetko i ljutnja na ljude u njenoj okolini koji, po njenom mišljenju, nisu niti približno toliko obzirni kao što je ona.

Požrtvovnost i bol odricanja

U našem društvu požrtvovnost je na visokoj cijeni. One ljude koji se odriču svojih potreba kako bi udovoljili drugima obično se smatra moralnim vertikalama vrijednim divljenja. To su ljudi koji gotovo uvijek druge stavljaju na prvo mjesto, odmah su tu kada zatreba i rijetko kada kažu “ne”. K tome, od drugih obično nikad ne traže pomoć i zato uživaju skoro pa herojski status u društvu - baš poput naše Marije. No ukoliko se pogrešno razumije i primjenjuje, požrtvovno ponašanje, osim velikog društvenog priznanja, nosi sa sobom i visoki stupanj nezadovoljstva – kako onima koji se odriču, tako i onima u čije se ime odriče. Naime, osim rijetkih iznimaka kojima to nije neugodno, većini ljudi smeta spoznaja da je netko ostao prikraćen kako bi njima bilo bolje. Pa što se ustvari događa kada se ljudi odriču zadovoljenja svojih potreba da bi udovoljili drugima?
Prvenstveno, šalju poruku okolini da baš i ne cijene sami sebe, budući da lako odustaju od svojih interesa. Stoga nije ni čudo da se njihova djeca, supružnici i kolege ne sjete brinuti o njihovim potrebama, jer kako očekivati brigu od drugih ako ni sami ne držimo do sebe?
Nadalje, oni gaje očekivanja da se i drugi trebaju odricati svojih želja u ime njihovih, nerijetko i bez da im kažu što točno žele. Naravno, kad se to ne dogodi, ostanu razočarani. Dapače, počinju se i ljutiti, prozivajući druge za bezobzirnost i podsjećajući ih na sve one situacije kada su se odrekli nečega u njihovu korist. Time im pak nameću osjećaj dužnosti da bi trebali uzvratiti uslugu, što će mnogi vjerojatno i napraviti, ali ne radosno i iz istinskog razumijevanja, već iz osjećaja krivnje ili nevoljko.
U konačnici, stvaraju im osjećaj neadekvatnosti jer ljestvicu poželjnog ponašanja postavljaju nedostižno, u prvom redu zato što im niti ne objasne gdje se ona nalazi, pa ju drugi mogu preskočiti jedino ako slučajno nabasaju na nju. Samim time, ni svojoj djeci ne pružaju dobar primjer, jer će ona odrasti u uvjerenju da je briga o vlastitim potrebama isto što i sebičnost i, posljedično, da uloga dobrog roditelja/supružnika/kolege podrazumijeva to da moraju biti uskraćeni, a posljedično i nesretni. Njihov osjećaj vrijednosti kao ljudskog bića prvenstveno će se bazirati na tome koliko se odriču sebe u korist drugih.

Požrtvovnost i moć davanja

Za razliku od onih koji se često odriču i ništa ne traže za sebe (niti si osobno daju), neki ljudi ne odustaju od stvari koje su im uistinu važne te uspješno pronalaze načine kako da ih i ostvare. Primjerice, majka koja ide na satove plesa kada joj djeca legnu spavati ili suprug koji petkom nakon posla odlazi s prijateljima na druženje dok mu je supruga sama kod kuće, jer zna da ona može i bez njegove prisutnosti imati smislen život. To ne znači da takvi ljudi ne mogu biti požrtvovni – oni samo imaju sposobnost da bez grižnje savjesti ponekad stave sebe na prvo mjesto i omoguće si ono što im je važno. Svjesni su da udovoljavanje vlastitim potrebama nije isto što i sebičnost, jer briga o sebi i briga o drugima nisu isključujući pojmovi. Stoga oni mogu drugima mirno reći “ne” kada nemaju mogućnosti ili smatraju da nije potrebno da osobno udovolje nekom njihovom zahtjevu. Ti ljudi ulažu i vrijeme i druge potrebne resurse u vlastitu dobrobit, općenito brinu o svom psihofizičkom zdravlju, izgledaju dotjerano i odmorno, a i zrače aurom zadovoljstva. Doduše, takve ljude okolina ponekad može površno ocijeniti sebičnima i bezobzirnima, no to je samo zbog društveno uvaženog ideala požrtvovnosti koji mnogi potpuno pogrešno razumiju. Ipak, unatoč tome što ne izlaze drugima stalno ususret, onima koji ih poznaju i općenito razumiju smisao požrtvovnosti, jako su ugodno i cijenjeno društvo – čak i više nego ljudi poput Marije. Zbog čega je tome tako?
Odlika ovakvih osoba je da kada nam nešto daju, daju nam to iskreno, od srca i pritom su sretni. Tako se ne moramo bojati da smo ih primanjem nekog dara ili usluge na neki način oštetili ili da imaju skrivena očekivanja od nas. Naime, takve osobe same sebe vole i poštuju, pa stoga i od nas očekuju da i mi sebe jednako volimo i poštujemo. Zato neće očekivati da se za njih odričemo svojih potreba, posebice kada za to nema nikakvog objektivnog razloga, premda će nas u nekim situacijama, za koje procijene da ih ne mogu riješiti sami, bez problema zamoliti za pomoć. Isto takav pristup očekuju i od nas i tada rado pokazuju svu svoju požrtvovnost. Tada možemo biti sigurni da se ne osjećaju zakinutima, jer se ničega nisu odrekli kako bi nama pomogli, već je to njihova svjesna odluka kojom svi samo dobivaju. Također, s njima ne moramo osjećati krivnju jer smo im ponekad rekli “ne”, jer to razumiju. Štoviše, možemo se osjećati mirnima jer imamo slobodu birati kada je važnije da se posvetimo sebi, a kada da svoju pažnju poklonimo njima, bez osjećaja primoranosti ili krivnje. I tu leži razlika između odricanja i davanja. Ljudima koji se za nas odriču, osjećamo se dužnima, dok ljudima koji nam nešto daju jer to uistinu žele, osjećamo se zahvalnima.

Kao što kaže Predrag Raos u knjizi "Brodolom kod Thule":

"... Odricanje je mnogo okrutnije od davanja. Odricanje je egocentrično, ono je destruktivno - zaokupljeno je činjenicom da oduzimamo sebi, ravnodušno prema tome u čiju se (ako je ima) korist odričemo. Davanje je kreativno - ono je sasvim zaokupljeno posljedicama koje će izazvati u drugoga. Zbog toga je odricanje za jednoga bolno, a za drugoga ponižavajuće. Davanje pak, kao i svaki stvaralački čin, ne može ni u kome izazvati osjećaj gubitka. Formalne razlike između ta dva načina nema, ali je radost, njeno postojanje ili nedostatak, jedini i nepogrešivi indikator."
Zato je mudro razlikovati požrtvovnost i odricanje. Prava požrtvovnost uvijek je davanje.

Uživajte u davanju i sebi i drugima :)

U ime Ramiro tima,

Anita

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.