Blog post menadžer

Mi kao Michelangelo – potaknimo druge da ostvare sve svoje potencijale

Ramiro

Na svakoj osobi možemo uočiti njena pozitivna i negativna ponašanja, a na nama je da odlučimo čemu ćemo dati prednost i kako će to utjecati na nju. Davanjem prednosti pozitivnim ponašanjima stvorit ćete vrijednog i sposobnog suradnika.

Naše ponašanje uvelike je određeno našim potrebama i ciljevima. Ipak, činjenica je i da ćemo se često prilagođavati drugima i birati ona ponašanja kojima u nekom trenutku prvenstveno zadovoljavamo njihove potrebe i želje drugih, posebno kad su to nama važne osobe. Tako ćemo ponekad odustati od nečega što želimo, jer se s time ne slaže netko iz naše obitelji, ili ćemo pak usvojiti neku sasvim novu naviku družeći se sa svojim prijateljima. Naši roditelji, supružnici, djeca, najbliži prijatelji najčešće su ljudi s najsnažnijim utjecajem na to kakvi smo (bili), kao i na to kakvi ćemo biti u budućnosti.

Sigurno nećemo biti posve isti kao sada, to svi znamo. Mijenjamo se, puno više no što sugerira poznata uzrečica o vuku, dlaci i njegovoj ćudi. Kako, koliko i u kojem smjeru te promjene idu, ovisi o nama, ali i o tome kako nas vide i prema nama se ponašaju ti ključni ljudi u našem životu, zbog čega onda razvijamo ili odbacujemo određena ponašanja, a time i osobine. Što kada oni u nama vide puno veće potencijale no što ih u ovom trenutku izražavamo, kada prepoznaju i uočavaju ono što bismo ne samo mogli biti, nego što uistinu i želimo? Ukoliko je takav pogled na nas popraćen i njihovom podrškom na putu do naših vlastitih, željenih maksimuma, onda smo stvarno sretnici. Takve promjene posljedica su efekta kojeg je moderna psihologija nazvala Michelangelovim imenom. Želite doznati više? Priča slijedi, pa krenimo redom:

  • “Otkad je prešao u novi odjel, postao je posve nova osoba… Sad s njim surađujem puno bolje…”
  • “Uz njega sam konačno ona prava ja, čini me boljom osobom i osjećam da mogu ostvariti ciljeve…”
  • “Volim ovakvu sebe, kakva sam kad sam s njima u društvu i kad zajedno radimo…”
  • “Nisam ni znao da to mogu, dok me nije potaknula da to probam… sad sam jako ponosan na sebe …”

Koliko ste puta izgovorili ili pomislili slično? Koji ljudi iz vaše okoline iz vas „izvlače“ ono najbolje? Sjetite se prekrasnog osjećaja kojeg imate kada nadmašite sebe i zabljesnete u punom svjetlu, a sve zato jer je netko vjerovao u vas, poticao vas i pomagao vam? Taj osjećaj osobnog zadovoljstva posljedica je djelovanja Michelangelovog efekta.

Priča o kiparstvu kao snažan poticaj za razmišljanje

Renesansni je majstor isticao da ne stvara kip prema svojoj ideji o tome kako bi trebao izgledati, već da iz komada kamena oslobađa već gotovu, prekrasnu figuru koja je u njemu otprije postojala i koju je on prepoznao. Otud naziv ovom efektu, jer se radi upravo o tome da nam drugi mogu pomoći da iz sebe „izvučemo“ sve potencijale i ostvarimo se u svojoj punini. Ponekad ni mi sami ne znamo koje se sve ljepote skrivaju u nama, jer smo previše samokritični ili se plašimo vidjeti što sve možemo biti, pa pogled nekog našeg dobronamjernog Michelangela može zlata vrijediti.

Michelangelov efekt nastaje kada za nas važne osobe u nama vide ono što možemo te i sami želimo postati, a ne samo ono što trenutno jesmo. To iskazuju tako što potiču, podržavaju i pohvaljuju naš napredak te nam stvaraju i konkretne prilike za izgradnju željenih vještina i uvježbavanje sasvim novih osobina koje želimo imati. Naime, u dugotrajnim odnosima s bliskima brojne su i prilike za poticanje nekog našeg ponašanja. Tako nam npr. prijatelj može pomoći da polako postanemo manje sramežljivi i lakše se opustimo u većoj grupi ljudi na način da nas potakne da pred cijelim društvom ispričamo vic koji je od nas ranije čuo i siguran je da će oduševiti druge. Takvo ponašanje prema nama koje se ponavlja u različitim okolnostima omogućava nam da se uistinu pomaknemo prema onome kakvi težimo biti: bolji, uspješniji, kvalitetniji, radilo se o vještini spravljanja obroka od nekoliko sljedova za cijelu obitelj, o zadržavanju mirnoće i konstruktivnosti pri razgovoru s iznimno zahtjevnim sugovornikom, ili pak o osmišljavanju novog softverskog rješenja. Kad uočimo da smo korak bliže onome kakvi bismo idealno voljeli biti, raste naša osobna dobrobit (zadovoljstvo, ponos, samopouzdanje i sl.), kao i kvaliteta odnosa s osobom koja je na našem razvojnom putu tako važan partner, naš „Michelangelo“. Naime, tada primjećujemo da nas druga osoba uistinu „vidi“, i to ne samo da vidi da možemo biti općenito bolji ili uspješniji u nečemu, već jasno vidi čemu sve dobrome mi sami težimo i potiče nas baš u tom smjeru.

Michelangelo u našem poduzeću

A sad se zapitajte – gdje većina nas provodi najveći dio svog dana? Gdje provodimo najveći dio svojih tjedana i mjeseci, svoje „najbolje“ godine? Odgovor je obično - na poslu. To znači da su i tamo važni ljudi koji nas oblikuju, jer nam se i na poslu događaju situacije zbog kojih idemo ili pak ne idemo u željenom smjeru. Jednako tako, to znači da je upravo to mjesto gdje i mi izrazito snažno djelujemo na druge ljude. Ukoliko želimo biti Michelangelo drugima važno je osvijestiti:

  • Što mislim da može, odnosno ne može napraviti ta osoba (jer naše će mišljenje o njenim mogućnostima oblikovati naše ponašanje prema njoj, te time povećati ili smanjiti vjerojatnost da će ona uistinu usvojiti neku vještinu), potom
  • Kako se prema njoj ponašam i kakve joj poruke time šaljem? Što kod nje potičem, koja ponašanja ja uzrokujem ili sprječavam da se razviju, te
  • Koliko je ovo prethodno u skladu s onim što za sebe priželjkuje ta osoba, odnosno znam li uopće u kojem bi se smjeru ona htjela razvijati?

Primjerice - mislimo li da naš djelatnik ne može uspješno prezentirati ponudu i ugovoriti posao s novim, zahtjevnim klijentom, vjerojatno ga ničim nećemo ni poticati u tom smjeru, zbog čega on neće ni imati priliku razviti tu vještinu. Ukoliko na koordinacijskom sastanku s djelatnicima kažemo da je važno da ne bude krivih poteza u razgovoru s klijentom, pa da ćemo stoga baš mi sami voditi pregovore, šaljemo im istovremeno i poruku da ih ne smatramo dovoljno kompetentnima da oni odrade taj posao. Kada svom novom djelatniku stalno dajemo iste zadatke i svaki put kad se pojavi problem sami damo rješenje, kada nikad s njim ne razgovaramo o tome što on o tome misli i postoji li i nešto dodatno što bi htio raditi, otkud nam pravo da se žalimo da su nam ljudi nesamostalni i nimalo proaktivni? Nismo pokazali interes i vjeru u njihove potencijale niti im dali priliku da uistinu napreduju, a pogotovo ne podršku i povratnu informaciju kao pomoć na tom putu. Time smo ih oblikovali u smjeru koji smo mi izabrali, a da možda nismo niti pokušali saznati kako bi, u terminima svog profesionalnog razvoja i u okvirima radnog mjesta, oni uistinu i sami voljeli napredovati. Da se tako netko postavi prema nama, ne bi nam bilo ugodno, a naš bi razvoj bio upitan.

Budimo Michelangelo već danas

Jesmo li mi dobar Michelangelo i potičemo li razvoj ljudi oko sebe prema maksimumu njihovih potencijala? Činjenica je da je odgovornost koju svatko od nas ima prema drugima puno veća od one koje smo obično svjesni. Time kako ih promatramo i prema njima se ponašamo ne utječemo samo na njihove dobitke ili gubitke, smijeh ili suze, već dugoročno i na njihov život, na njih kao osobe, na to kako se mijenjaju i kakvi će postati. A to je uistinu važno, zar ne?
 
Stoga izaberite postati Michelangelo već danas: pokažite pravi interes prema drugima, pitajte ih o njima, slušajte ih pozorno, prepoznajte njihove potencijale i ciljeve, a onda ih potičite i pomognite im na putu prema njima. Radujte se njihovim uspjesima i budite im inspiracija. Tako ćete i njihov, ali i vlastiti život učiniti ljepšim, sretnijim i uspješnijim!

Vaš Ramiro tim

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.