Formalni položaj menadžera od nas zahtijeva jasne poruke ljudima s kojima radimo, a problem nastaje ako i mi sami imamo problem s jasnoćom. Tada mijenjamo mišljenja poput čarapa, a to našim suradnicima donosi nesigurnost i smanjenu usmjerenost na cilj.
Godišnji je odmor obično vrijeme za punjenje baterija, no može biti i poticaj brojnim novim spoznajama i odlukama. Moj je bio baš takav. Lekciju koju sam naučila, ovdje dijelim s vama. U srpnju, na filmskom festivalu u Puli, prikazan je film Zagrebačke priče 2, „mlađi brat“ nagrađivanog prvog omnibusa. On je prije dvije godine hrvatskim i svjetskim filmofilima odškrinuo vrata svakodnevice „običnih“ ljudi naše metropole. Očekivanja probrane publike, željne novih priča na temu obitelji i ljubavi, bila su visoka. Baš kao i moja.
I mali okvir nekad skriva veliko blago
Zvjezdano nebo bilo je čarobna pozadina velikom ekranu, a blago osvijetljene arkade pulske Arene oduzimale su nam dah. Ipak, kad je film počeo, naša se pažnja usmjerila na likove i život koji se u slikama odvijao na ekranu, u šest sličnih, a istovremeno tako različitih priča. U nešto manje od dva sata, brojna djeca, žene i muškarci koje smo na filmu gledali, prestali su nam biti stranci. Imali smo dojam da smo nešto o njima saznali, da ih počinjemo razumijevati, te smo pljeskom nakon svake cjeline pokazali zahvalnost na poklonjenoj priči. Bila sam okružena ljudima pristiglim sa svih strana svijeta, i svima su komentari nakon filma počinjali jednako: „Film je jako dobar, snažan , ima toliko toga za reći, ali...“.
Ali…kad je više previše?
Zanima vas jesu li i nastavci komentara bili jednaki kao i njihov početak, bez obzira tko komentirao? Jesu. Naime, redom se čulo sljedeće: „… ali treba mi još da ih stvarno shvatim, nije mi jasno što se zapravo dogodilo…, sad me baš vuče, zanima me što je na kraju značio onaj njihov pogled, što se u njima zbivalo...“. Film nas je redom dotaknuo, no što se dogodilo? Pogledali smo cjelinu od šest 15-20 minutnih filmova, svakog s novim protagonistima i zasebnom pričom, s drugim (ili ipak istim?) veseljima i brigama. Publika je definitivno osjetila emocije filma – snagom pljeska to je i pokazala. Jednako tako, ostala je gladna odgovora, raspleta i pojašnjenja. Dojam o svakom malom filmu, te ideja i simbolika svakog od njih, međusobno su se miješali. Zbog toga mnogi, iako zadovoljni, zahvalni i ganuti, nisu znali reći što im se točno svidjelo, a što ne. Teško im je bilo opisati što će im iz (svakog kratkog) filma ostati kao ključno, kao po(r)uka. Šest-u-jedan im je bilo previše.
Zamke širine i dubine
Događa li vam se ponekad da, iz najbolje namjere, iz želje da nešto prenesete što bolje, ispustite nit i ne pošaljete željenu poruku jasno i snažno? Događa li vam se da publici (kolegama, zaposlenicima, nadređenima, prijateljima, djeci, …) želite opisati prednosti neke ideje, zaraziti ih svojim elanom, no pritom ih „zaspete“ informacijama i ono ključno ne bude očito?
Ako pri izlaganju drugima zaboravimo koje su sržne informacije, riskiramo njihov gubitak pažnje, a i sami se tada lako „izgubimo“ u iznošenju priče. Ponekad je proširimo na previše podtema, pa svaku zahvatimo tek površno, i u publici ostane puno upitnika. Nekad odlutamo duboko u detalje pojedine teme, pa nas postane teško pratiti, a i ostale bitne teme ostanu zanemarene. Kada tako izgubimo kontrolu nad količinom i vrstom informacija koje dijelimo, temeljna je posljedica ta da se ključni podaci obično zagube u mnoštvu, te se jedino emocija koju su uočili kod nas dok smo govorili, donekle jasno prenese.
To je zato što nam je mozak evolucijski tako organiziran - energiju, odnosno emociju osobe „čujemo“ bolje nego njene riječi. Ako su redatelji omnibusa željeli da publika prepozna i osjeti zajedničku emociju u svim pričama, u tome su uspjeli. Ukoliko su željeli (svakim malim) filmom poslati neku jedinstvenu poruku, nisam sigurna koliko su to ostvarili. Kao temeljne poruke, ljudi u publici istaknuli su vrlo različite stvari. Što kad se to događa nama - u razgovorima s kolegama, klijentima, bliskima? Još važnije, kako tome doskočiti i ostvariti željeni cilj?
Odgovornost za ključne poruke te cilj kao svjetionik
Da bismo ga ostvarili, cilj koji želimo postići komunikacijom prije svega mora biti jasan nama samima. On nam je svjetionik tijekom plovidbe, onaj koji pokazuje gdje nas čeka luka u koju želimo stići. Ideja o cilju, kao svjetlo u noći, vodi nas u pripremi izlaganja („Što želim postići svojim izlaganjem?“) te podsjeća na ono bitno tijekom prenošenja informacija („Držim li se planiranog puta, jesam li istaknuo/la ključno?“).
Konkretno, prije „obraćanja publici“, važno je jasno znati s kojim dvjema ili trima temeljnim porukama želimo da odu (sa sastanka, s prezentacije, iz dnevnog boravka), ili pak što točno želimo da saznaju/učine kad odlože slušalicu ili zatvore mail koji smo im poslali. Tako na primjer možemo planirati teme sastanka razmišljajući o ključnim ciljevima koje želimo postići, kao i voditi računa da na počeku i kraju važnog razgovora ili diskusije istaknemo najvažnije ideje, odnosno zaključke, i sl. Odgovornost za to kako će nas drugi čuti i što će zapamtiti, u našim je rukama. Na to se korisno stalno podsjećati, posebice onda kada nam je cilj uistinu bitan. Kada smo toga svjesni, pažljivije usmjeravamo svoje ponašanje, a onda time i kontroliramo situaciju.
Ideja o tome što nam je cilj važan je svjetionik koji nas tijekom izlaganja stalno podsjećanje na ključne poruke koje trebamo poslati. Kada je tako, svaka je plovidba sigurnija i ugodnija, a dostizanje komunikacijskog cilja - vrlo izvjesno.
Preuzmite odgovornost za vlastite poruke i postavite cilj kao svjetionik, a mi vam želimo mirno more i sretan put k uspjehu!
Vaš Ramiro tim