Sagorijevanje na poslu više nije prolazna tema ili osobni izazov pojedinca. Riječ je o ozbiljnom psihološkom i ekonomskom problemu koji prijeti dugoročnoj održivosti poslovanja i dobrobiti zaposlenika.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) sagorijevanje je službeno prepoznala kao profesionalni fenomen obilježen emocionalnom iscrpljenošću, depersonalizacijom i smanjenim osjećajem ispunjenosti. Iako su primjeri iz Španjolske nedavno privukli pažnju javnosti, slični obrasci stresa i iscrpljenosti prisutni su i u Hrvatskoj, gdje broj zaposlenih koji pate od simptoma kroničnog stresa stalno raste.
Strukturalni korijeni problema
Nedavno izvješće platforme Unobravo, temeljeno na anketi više od 1.500 španjolskih radnika, pokazalo je da više od polovice zaposlenika (55%) osjeća simptome sagorijevanja na poslu, dok se 41% trenutno nalazi pod visokim razinama stresa. Ti rezultati otkrivaju da sagorijevanje nije izolirani problem, već sustavni poremećaj radnih uvjeta i organizacijske kulture. Prema procjenama, troškovi povezani s gubitkom produktivnosti i izostancima s posla zbog stresa u Španjolskoj dosežu gotovo 60 milijardi eura godišnje.
Sagorijevanje, dakle, ima dvostruki učinak: s jedne strane, slabi pojedinca, a s druge ugrožava radnu učinkovitost i financijsku stabilnost organizacija. Studija pokazuje da stres smanjuje učinkovitost kod čak 75% zaposlenika, a ako se preračuna gubitak od samo desetak posto produktivnosti, ekonomski učinak postaje golem.
Psihološki trošak i tišina o problemu
Osim brojki, sagorijevanje ima i duboku ljudsku dimenziju. Svaki peti zaposlenik u Španjolskoj zbog stresa je morao uzeti bolovanje, a gotovo četvrtina razmišljala je o napuštanju posla. Unatoč ozbiljnosti simptoma, samo 12% ispitanika potražilo je stručnu pomoć. Ova statistika otkriva kulturni obrazac u kojem se psihološki pritisak doživljava kao nešto što se mora prešutno „izdržati“.
Psihologinja Silvia Dal Ben iz Unobrava upozorava da je riječ o sustavnom problemu, a ne o slabosti pojedinaca. Prema njezinim riječima, sindrom sagorijevanja obično je posljedica kroničnog i neupravljanog stresa. On je posebno vidljiv u okruženjima gdje se zanemaruju emocionalne i psihološke potrebe zaposlenika.
Mladi profesionalci pod najvećim pritiskom
Najranjiviji su radnici između 25. i 44. godine. To je životno razdoblje u kojem se često kombiniraju zahtjevi karijere, financijske obveze i obiteljski izazovi. Upravo ta kombinacija proizvodi kronični stres koji, ako se ne prepozna i ne kontrolira, prerasta u emocionalnu i fizičku iscrpljenost. Među najčešćim uzrocima stresa ističu se preveliko radno opterećenje, dugi radni sati, nedostatak priznanja i osjećaj da se trud ne cijeni. Uz to, loše upravljanje i nesrazmjer između odgovornosti i plaće dodatno jačaju osjećaj nemoći kod zaposlenika.
Kultura stalne aktivnosti
U mnogim sektorima – od ugostiteljstva i obrazovanja do IT-a i zdravstvene skrbi – prevladava tzv. kultura stalne dostupnosti. Radnici su sve manje u mogućnosti isključiti se iz poslovne komunikacije, čak i nakon radnog vremena. To stvara stanje trajne napetosti i onemogućuje kvalitetan oporavak. U sektorima s intenzivnim međuljudskim kontaktom, poput zdravstva i obrazovanja, emocionalno trošenje dodatno pojačava rizik od izgaranja.
Zanimljivo je da izvješće ukazuje i na velike regionalne razlike: u nekim španjolskim gradovima, poput Las Palmasa i Seville, više od dvije trećine zaposlenika prijavljuje simptome sagorijevanja. Glavni uzrok u tim područjima nije samo preopterećenost, već i osjećaj da se trud i doprinos zaposlenika nedovoljno cijene što je faktor koji uvelike utječe na osjećaj smisla i pripadnosti.
Odgovornost organizacija i uloga vodstva
Gotovo 80% ispitanika smatra da bi zakoni trebali obvezivati poslodavce na upravljanje rizicima povezanima s sagorijevanjem. Međutim, gotovo polovica zaposlenih tvrdi da njihova tvrtka ne pruža adekvatne resurse za očuvanje mentalnog zdravlja, što dodatno potvrđuje da svijest o važnosti prevencije još uvijek nije dovoljno razvijena.
Organizacije koje žele spriječiti sagorijevanje trebale bi usvojiti sustavni pristup koji obuhvaća:
- promicanje emocionalne sigurnosti i otvorenog dijaloga o mentalnom zdravlju
- dostupnost profesionalne psihološke podrške i fleksibilnih radnih uvjeta
- realno planiranje radnog opterećenja te poštivanje granica između privatnog i poslovnog života
- kulturu priznanja, gdje se trud, kreativnost i rezultati sustavno prepoznaju
Psihologinja Dal Ben zaključuje da prevencija mora biti dio organizacijske strategije, a ne povremena inicijativa. Tvrtke koje njeguju autonomiju, priznanje i psihološku sigurnost istodobno stvaraju temelje za veću motivaciju, angažman i otpornost zaposlenika.
I u Hrvatskoj postoji potreba za promjenom
U Hrvatskoj su slični trendovi sve vidljiviji. Podaci domaćih istraživanja pokazuju da gotovo trećina zaposlenih često osjeća kronični umor i emocionalnu iscrpljenost, a sindikalna izvješća upozoravaju na porast bolovanja povezanih sa stresom. Unatoč tome, organizacijska svijest o prevenciji izgaranja još je u povojima. U mnogim tvrtkama mentalno zdravlje i dalje se smatra osobnom odgovornošću pojedinca, a ne dijelom šire organizacijske kulture.
Ako se ne promijeni pristup, financijski i ljudski troškovi mogli bi se ubrzo približiti razinama koje danas vidimo u Španjolskoj. Sagorijevanje ugrožava pojedince, produktivnost, odnose u timovima i dugoročni uspjeh kompanija. Vrijeme je da ga prestanemo promatrati kao osobni problem, a počnemo tretirati kao ono što doista jest: društveni i gospodarski izazov koji zahtijeva zajedničko djelovanje.
Photo by cottonbro studio: https://www.pexels.com/photo/woman-taking-her-medicine-6865183/
