Ugostiteljstvo uz uslugu nudi i emociju - Žakline Troskot, Amelie

Tanja Pureta: Dobar dan. Dobro došli u emisiju Psihologija uspjeha na radiju PoslovniFM. Ja sam Tanja Pureta urednica emisije, a moja današnja gošća je Žakline Troskot, vlasnica i direktorica slastičarnice Amelie i predsjednica nezavisne udruge ugostitelja. Žakline, dobrodošli.

Žakline Troskot: Hvala vam. Dobar dan svima.

Tanja Pureta: Žakline, uistinu ste medijski vrlo zanimljiva osoba, što je, naravno, posve logično s obzirom na to da već 11 godina uspješno vodite slastičarsko poduzeće Amelie. Sigurna sam da svi u Zagrebu znaju i da su već probali vaše kolače, a na ime vaše slastičarnice Amelie mnogima već cure sline. Uspjeli ste čak i tijekom korona krize opstati i učvrstiti poslovanje. Što vas motivira da tako gorljivo zastupate interese ugostitelja?

Žakline Troskot: Pa s obzirom na to da već 11 godina radim u ugostiteljstvu, kad sam ulazila u to, nisam to činila s ciljem postati ugostiteljicom, već iz nekih drugih poriva. Učinila sam to zbog želje da ostvarim svoju ljubav prema izradi slastica. No, neminovno sam morala postojati ugostitelj u cijeloj priči. Morala sam postati ugostitelj i s obzirom na to da zadnjih godina ili jedno već izvjesno vrijeme ugostitelji jednostavno nemaju dobru percepciju u javnosti. No, to je djelomično krivica i samih ugostitelja.

A za ponijeti doma – emocije

Žakline Troskot: Međutim, kako sam upoznavala sve više kolega, shvatila sam da je među nama ugostiteljima puno više onih koji pošteno rade svoj posao, koji se zaista trude, koji imaju neku viziju. Koji ili znaju kuhati ili znaju voditi objekt ili imaju viziju kako žele uslužiti goste, a sve to ljudi izvana rijetko primjećuju. A pogotovo nitko izvana ne primjećuje koliko dobro ugostitelji moraju izbrusiti upravljanje emocijama da bi mogli raditi taj posao. Svi samo slušaju kako su ugostitelji, ovakvi ili onakvi, iskorištavaju, lažu, varaju, ne znam ni ja što i iz tog razloga sam se uključila u udrugu. Zato je i osnovana ta nezavisna udruga ugostitelja gdje su se okupili ugostitelji koji smatraju da je naša djelatnost nešto drugo, potpuno drugačije od percepcije drugih ljudi.

Tanja Pureta: Pa što je to zapravo? Mislim sama riječ ugostitelj je nešto prekrasno. Naše podneblje to razumije i uistinu znamo što znači ugostiti. To je posebna čast kad nam neko dođe u goste. Pa evo, ja vas molim da nam kažete kako vi to vidite? Kako bi ta reputacija trebala izgledati? Kako bi to sve zapravo trebalo izgledati?

Žakline Troskot: Za mene bi to trebalo izgledati točno tako kako ste vi rekli. Znači mi smo ugostitelji. Naša jedina vizija, misija, cilj i sve drugo je da ugostimo gosta. Da pružimo sve da se on osjeća ugodno, da mu ponudimo empatiju kao ključ dobrog raspoloženja kojeg će ponijeti doma. Potpuno je svejedno je li na večeri, bio sa starom ili novom curom ili s prijateljima, ili s obitelji. Mi prenosimo tu emociju.

Važno je da gost osjeti iskrenost

Žakline Troskot: Emociju prenosimo što kroz hranu, što kroz ugođaj, ambijent, što kroz glazbu koja svira u samom objektu. Tako da to je jedan vrlo složeni proces. Jer mnogi su pokušavali biti ugostitelji, otvarali lokale i koliko god su možda imali dobro uređenje ili dobru hranu ili slično, opet nisu opstali zato što nisu uspjeli prenijeti gostu cijeli paket. Možda nisu ponudili gostu da osjeti tu jednu iskrenost - „Netko zaista ovdje sa srcem želi da se ja osjećam dobro“. Svi ugostitelji koji se zaista s time bave, njima je to najveća hrana. Ja kažem da ja ne bih nikada mogla biti odvjetnik, to mi je zanimanje, uz čast svim odvjetnicima da se ne uvrijede, u kojem imam osjećaj da osoba stalno mora raditi s problemima. Smatram da bi mi u tom poslu upravljanje emocijama bilo izazovno, ako ne i nemoguće. A ja sam kroz svoj posao uvijek u nekom pozitivnom ozračju. Ili se slavi rođendan uz tvoju tortu ili se udaju uz tvoju tortu ili s prijateljicom dolaze na kolače, na razgovor uz tvoj kolač. Ključ za upravljanje emocijama je pozitivno ozračje. Tako da se stalno razvija jedna pozitivna emocija koja je meni u mom poslu bila baš važna, a i tada upravljanje emocijama ide lakše.

Druženje uz hranu važno za psihičko zdravlje

Tanja Pureta: Ja mogu reći i s psihološkog stajališta da je iznimno važno to druženje među ljudima u jednom pravom ambijentu s pravom pričom. Hrana, ambijent, ugođaj, glazba i sve što ste rekli je nešto što je uistinu psihološki važno za wellbeing, psihičko zdravlje i kvalitetu života te dobrobit pojedinca i njegovo upravljanje emocijama. Bez socijalne podrške pojedincu je teško usavršiti svoje upravljanje emocijama. I zbog toga je za upravljanje emocijama važno druženje. A važno je da druženje ima i taj jedan pozitivan kontekst. Tako da, svakako je sjajno što ste počeli mijenjati reputaciju ugostitelja, jer ste vi zapravo kao dio svačije obitelji. Baš kao što ste rekli sve važne stvari zajedno slavimo.

Žakline Troskot: Pa da, uvijek mi damo još taj jedan šlag na tortu. Vi si zamislite kako, što, gdje, na koji način želite, a mi to realiziramo i mi vama to omogućimo. I zato mislim da je to jedna stvarno divna djelatnost i šteta bi bila da ostanemo na njenoj krivoj percepciji. Uz sve to, mi smo jedna turistička zemlja. Mi smo zemlja u koju ljudi trebaju dolaziti upravo zbog gastro doživljaja. Meni je jako žao što Hrvatska ne čini mnogo da bi bila prepoznata kao gastro destinacija. Mi imamo prekrasno more, planine, imamo sve. Međutim, nismo se još podigli na gastro destinaciju. To je nešto što nam nedostaje.

Trebamo nuditi sadržaj i gastro doživljaj

Žakline Troskot: Iz tog razloga dala sam sebi zadatak da pokušam podići Hrvatsku na gastro razinu. Trenutno radimo na platformi za grad Zagreb, koju ćemo širiti na Hrvatsku. Doista želimo ponuditi svim turistima koje dolaze da vide što mi sve radimo, koje mi priče pričamo kroz naše objekte i koje ponude nudimo. Na koji način te stvari koje su tradicionalne u Hrvatskoj spremamo i slično. Tako da ljudi ne dolaze ovdje samo zbog jedne lijepe hotelske sobe. Točnije, mi moramo ponuditi puno više sadržaja da bi Hrvatska bila još uspješnija u svom turističkom djelovanju. Tako da se nadam da će nas čuti i vladajući, da će to podržati, da ćemo tu napraviti zaista prvi iskorak prema boljitku.

Tanja Pureta: Pa ako je danas nešto važno, to je pričati priče. A Hrvatska ima priča, samo ih treba netko ispričati. Je li tako?

Žakline Troskot: Tako je.

Tanja Pureta: Meni je jako drago da ste se vi uhvatili pričanja priča zajedno s kolegama, jer mislim da nam je to stvarno jako, jako važno. Znala sam ja da vi imate još jednu dodatnu viziju i jako puno stvari koje želite ostvariti jer uistinu već sad radite čuda.

Žakline Troskot: Hvala, trudimo se. No, kažem, sama to ne bih uspjela. Puno je tu kolega iza mene, a puno ih je i u mojoj firmi, u poslu, a i udruzi. Tako da, bez tima na kraju ništa. I zbog njihove podrške upravljanje emocijama ide mi lakše.

Tanja Pureta: Tako je. Nema rada bez timskog rada.

Timski rad je najvažniji

Žakline Troskot: Točno. Možeš imati kao pojedinac viziju, možeš imati ideju kao što sam ju ja imala za svoj posao. Međutim, sve to ide do jedne razine, ali onda kad trebaš to realizirati na jedan ozbiljniji način, moraš naći taj tim koji će pratiti, koji će gledati u istom smjeru. Koji će vući konop u tom istom smjeru koji će imati i osjetiti tu viziju i nesvjesno podržavati tvoje upravljanje emocijama.

Tanja Pureta: Tako je. Recite, situacija je takva da se nalazimo u korona krizi. Nadamo se da već možemo vidjeti svjetlo na kraju tunela, a ugostiteljstvo je u ovim trenucima na koljenima. Koja su vaša razmišljanja? Što će trebati hrvatskom ugostiteljstvu da što prije se oporavi? Koliko će trajati oporavak? Evo, ponudite nam svoju prognozu, predviđanja i konkretne savjete što napraviti. Kako procjenjujete svoje upravljanje emocijama u ovim neizvjesnim trenucima?

Žakline Troskot: Ugostiteljstvo je doista pretrpjelo jedan od najvećih udara, s obzirom na to da smo stalno prvi koji se trebaju zatvoriti, zadnji koji se trebaju otvoriti i uvijek smo nekako zadnja crta ili linija obrane od korone. Upravljanje emocijama izrazito je teško kada smo na najvećem udaru. I pitamo se je li moguće da samo ugostiteljstvo drži cijelu pandemiju u Hrvatskoj pod kontrolom. Nama to baš ne zvuči vjerojatno, ali nekako nam je dopala ta karta da se sve preko nas prelama. Zbog toga je bitno da razvijamo učinkovito upravljanje emocijama kako bi se mogli nositi s ovim izazovima. Jako kasno su dolazile neke odluke što nam je dodatno otežalo situaciju i upravljanje emocijama. Dosta sporo to kod nas i inače ide.

Rad u ograničenjima

Žakline Troskot: Znači, imali smo ono prvo zatvaranje, pa smo dobili samo pomoć za radnike, ali smo sve to vrijeme morali sami podmirivati sve naše fiksne troškove i slično. Tu smo se već istrošili, odnosno potrošili smo zalihu. Teško je takve situacije pretvoriti u pozitivnu energiju. Upravljanje emocijama u tim financijski iscrpnim trenucima bilo je izrazito teško. Onda je nastupila situacija u kojoj smo radili, ali pod ograničenjima u kojoj nismo mogli profitirati jer smo morali držati razmak između gostiju. Bilo je očito da će upravljanje emocijama pretrpjeti razna iskušenja i izazove. Nakon toga je nastupilo drugo zatvaranje, pa smo tu dobili nadoknadu za fiksne troškove. Međutim, ne vidim da naša Vlada ima viziju toga i da joj je uopće stalo, da ugostiteljstvo opstane. Jednostavno mislim da je taj cijeli naš trud i rad podcijenjen i da vladajući ne razumiju koliko je potrebno da mi uopće izgradimo objekte koje bi ljudi prepoznali. U ovim neizvjesnim trenucima upravljanje emocijama je na udaru. Mislim da njihova percepcija glasi ovako: „Pa dobro, zatvorit će jedan, otvorit će drugi.“ Ne shvaćaju da iza prvoga taj drugi treba graditi puno godina da bi došao ondje gdje smo mi sada, koji već imamo iza sebe 5, 10 godina ili desetljeća? Kod nekih ugostitelja postoje tradicijske obiteljske priče, naslijeđene, već mlađe generacije preuzimaju posao i tako dalje. Tako da smatram da sve to olako shvaćaju. „Nema veze, što, ionako ih ima previše, pa što ako se zatvori ovaj objekt.“

Teško ćemo moći nastaviti raditi

Žakline Troskot: Međutim, to će u jednom trenutku i sami osjetiti, osjetit će da to baš nije tako jednostavno, da nije jednostavno izgraditi posao, imati i pedeset, sto ili tisuću zaposlenih. Imamo i takvih kolega među nama koji su izgradili poslove koji imaju tisuću zaposlenih. Naravno da je to neusporedivo s firmama koje imaju 5000, 10000 ili više zaposlenih. No, svejedno smatram da tu vrstu poduzetništva ne smijemo zanemariti. Oni su ti koji isto tako generiraju svoj doprinos u BDP-u. Mi sad, recimo, već dugo iniciramo razgovore o poreznim rasterećenjima. Sve se to malo stavlja na stranu i govori se „Ima vremena“, ali nema vremena. Mi poduzetnici volimo uvijek biti jedan ako ne i dva koraka ispred i onda nam teško ide upravljanje emocijama. Mi razmišljamo već što će biti za pola godine, ne što je danas. Nas danas više ne da ne zanima, nego mi moramo jednostavno misliti što će biti sutra, prekosutra i tako dalje. Naše misli i emocije nam trebaju uljepšati dan, a sve dok država ne odluči konačno riješiti i tu nepravdu koju čini nama ugostiteljima teško ćemo moći nastaviti raditi. Upravljanje emocijama skoro je pa nemoguće. Država treba spustiti ugostiteljima, restoranima i caffe barovima PDV kao što je to učinila za hranu. Treba spustiti PDV na cjelokupni ugostiteljski segment uz izuzetak žestokih pića koja, naravno, ne ulaze u to. Ako se to ne dogodi bit će jako teško pokrenuti poslovanje. Znači sami caffe barovi ne rade od 28. studenoga. Imaju najveće porezno opterećenje u cijeloj Europi.

Ne očekujem oporavak

Žakline Troskot: U koroni su sve konkurentske države spustile poreze, a naši se drže „Pa dobro, što sad?“ To bi se moglo obiti o glavu i svi ovi novci koje su ulagali će pasti u vodu. Što u očuvanje radnih mjesta, što kroz te fiksne troškove da bi se očuvali poslovni subjekti, sve to pada u vodu ako se ne omogući ljudima da prodišu nakon teških godinu i pol ili dvije i da se poslovanje napokon isplati i odahne. Tako da ja ne očekujem da sljedeće godine nastupiti nikakav oporavak što se tiče ugostitelja, a i onda ga očekujem tek ako će država imati sluha na sve ovo što smo mi morali iznijeti na našim leđima. Da nam da neku mogućnost, da nam ostaje malo više novaca. Odnosno, da se ne plaća toliki porez, da ostane u firmi kako bi mogli ponovo sa sve pokrenuti, odnosno dignuti na onu razinu na kojoj smo bili 2019. pa i napredovati dalje naravno.

Tanja Pureta: Da, čini se kao da se misli da ugostitelji imaju velike zalihe novaca i da to njima nije ništa. Nažalost, zaliha nema što ne pogoduje za dobro upravljanje emocijama. Danas se osjeća da je taj bazen presušio i da treba jako puno vremena da se ponovo dođe do nekih zaliha. Jer trenutno zalihe jesu iscrpljene. Ja vjerujem da će ovo čuti oni koji trebaju čuti i da ćete nastaviti slati i dalje prave poruke. Jer u krajnjoj liniji nama je turizam strateška industrija, a ugostiteljstvo je sastavni dio, odnosno jako važan dio turizma.

Hotelijerstvo i ugostiteljstvo ne može jedno bez drugog

Žakline Troskot: Ja isto vjerujem i voljela bih, samo da gledaju širu sliku tog turizma i ugostiteljstva. Da nije kao što sam rekla, samo hotelijerstvo kao takvo važno. Svaka čast i naravno, podržavam hotelijerstvo i dapače, jedni bez drugih ne možemo. Ja mislim da smo mi jedna spona koja ne može jedna bez druge, niti mi možemo bez njih, jer vam, naravno, trebaju trenuci i mjesta gdje možete prespavati, a mi smo ti koji nude sadržaj tim gostima. Mi smo razlog zbog čega oni dolaze. Tako da vjerujem da nitko ne dolazi da bi sjedio u četiri zida u hotelu, nego dolaze zato što žele biti dio ili nekog festivala ili je čuo da ima dobra gastro ponuda ili evo na kraju i more, ali druge zemlje puno više nude gostima. Na primjer Portugal i Španjolska puno više nude svojim gostima. A mi moramo biti na tom tragu, a ne samo gledati usko i kao „Hajde, evo, budu oni, a ovi ostali neka se nekako snalaze.“

Tanja Pureta: Dolaze po doživljaj.

Žakline Troskot: Da.

Tanja Pureta: Žakline, po zanimanju ste ekonomistica, što se vidi i po izričaju. Radili ste i u odvjetničkom uredu posao za koji ste rekli da više ne bi radili, ali ste se ipak odlučili za pokretanje privatnog slastičarskog poduzeća. Ako je slastičarstvo vaša ljubav, zašto joj se niste već od početka karijere prepustili i što je presudilo da se ipak prepustite slastičarstvu u jednom trenutku?

Nisam znala što ću raditi

Žakline Troskot: Zašto se nisam od početka prepustila? Zato što mislim da puno nas ne zna što će raditi u tom trenutku kada moraš birati svoje zanimanje. Tada još nisi do kraja realiziran kao osoba, jednostavno ideš onako po nekoj logici „Hajde, može to, čini mi se da to ima nekog smisla.“ Ne mogu reći sad da su roditelji nešto utjecali puno na moju odluku, ali nekako te roditelji uvijek usmjere i kažu na primjer „Pa hajde, to ti je najsigurnije, pa radiš u banci, to je ipak sigurna plaća“ i onda imaš podršku okoline. No, meni su se još u osnovnoj školi probudile strasti oko kulinarstva. Moja želja za slastičarstvom se tada probudila s obzirom na to da smo mi u osnovnoj školi, kako sam ja u Njemačkoj završila školu, imali kulinarstvo. U školi se zaista i kuhalo i postojale su prave radne kuharske jedinice. Tako da sam već tada malo onjušila problem i isprobavala kuhati doma. No, nekako je sve to ostalo na hobiju i to mi je bila zanimacija, tek toliko. Upravljanje emocijama je u tim trenucima teško kada se boriš između strasti i razuma. Međutim, kako sam postajala starija ta strast je počela sve više rasti, pa počneš sam nešto eksperimentirati.

Mimo posla – srednja škola

Žakline Troskot: Onda sam u nekom trenutku, dok sam još radila u banci, upisala još srednju školu za slastičarstvo i pekarstvo. Htjela sam vidjeti još neke osnove. Čovjek lakše nauči od stručnjaka osnove da ne moraš baš sve greške sam iskušati na svojim djelima. Tako da sam mimo posla završila još tu srednju školu. Naravno, teoriju nisam morala puno polagati s obzirom na to da sam imala obrazovanje koje jesam. Nijemci to obrazovanje, naravno, prihvate, radiš tamo onaj stručni dio. Tako da je to tada krenulo, a ja nisam znala uopće gdje ću završiti. Još sam tad živjela i u Njemačkoj. Taj put se iskristalizirao i mojom idejom dolaska u Hrvatsku jer u tom trenutku nisam još baratala savršeno hrvatskim jezikom. Ti izazovi su mi pomogli izgraditi uspješnije upravljanje emocijama. Mislila sam si „Tko će baš mene čekati da radim u banci? Evo svi samo mene čekaju.“ Ali, lakše je kada znaš nešto raditi svojim rukama, kada radiš nešto što je opipljivo, pa možeš nešto napraviti. To mi nekako uvijek najsigurnije, odnosno tako si u Njemačkoj odgojen za rad rukama. Zbog tog odgoja i razmišljaš na takav način, u tim šablonama. Ja sam rekla neka se nađe i dobro se našlo.

Realizacija ljubavi prema kolačima

Tanja Pureta: Dobro, mudro. I to u jednom trenutku, ne samo da se dobro našlo, nego je to i presudilo. Ono što je jako zanimljivo je to da ste vi zapravo odlučili peći kolače, a na kraju se opet bavite ekonomijom, pa i pravom, pa tako dalje. S obzirom na to da se bavite i poduzetništvom koliko ipak uspijevate realizirati ljubav prema kolačima?

Žakline Troskot: U posljednje vrijeme jako malo i baš sam jako tužna. Svaki dan radim planove, da sljedećih mjesec dana želim biti samo u kuhinji. Pa onda shvatim da to neće tako biti. Pa možda po tri sata svaki dan. U svakom slučaju nedovoljno i puno manje nego što je to bilo na početku. Puno manje nego što bi ja to htjela i moje upravljanje emocijama zbog toga trpi svojevrstan udarac. U biti se sad trenutno moje slastičarstvo temelji na tome da pišem recepte, koje dajem onda da drugi naprave, da vidim jesam li pogodila ili nisam pogodila. Tako da onda kažem što treba ili ne treba promijeniti. Tako da dosta malo imam tog opipljivog rada. Najviše kad pipkam, imam tu jednu manu s obzirom na to da volim pripremati kolače i torte.

Posao diktira drugi tempo

Žakline Troskot: Pa dodam, pa oduzimam, pa ne pišem, pa mi ispadne super, pa dobijem pitanje „Jeste zapisali šefice?“, „A nisam taman, mi je to tako malo došlo pod ruku.“ Uglavnom, trudim se sve pisati, sve križati, ali voljela bih da je toga više. Voljela bih da je više, ali nažalost, posao diktira drugi tempo i upravljanje emocijama zbog toga zahtijeva drugačiji pristup. Puno je sad tu već ljudi zaposleno, kroz dva tjedna će biti 50 ljudi zaposleno, tako da to iziskuje dobro upravljanje emocijama i puno drugog truda kako bi poduzeće opstalo.

Tanja Pureta: Sami ste rekli da ste kao poduzetnica, naravno, krenuli u taj cijeli posao s jasnom idejom, s ljubavlju, s tom vizijom… Cilj je bio napraviti krasne kolače i slastice općenito. Znam da imate čak i prekrasnu kuhinju u kojoj je užitak raditi s mnogim modernim tehnologijama. Koliko vidite žara i strasti kod zaposlenika prema slastičarstvu? Koliko su, recimo, zadovoljni s time što im nudite super uvjete i super recepte? Ili trebate stalno tu strast za kolače rasplamsavati kod zaposlenika? I kako vam to uspijeva? Kako uspijevate voditi pedeset zaposlenika i održavati kod njih jednaku strast prema slasticama kao što ju imate i vi?

Žakline Troskot: Pa teško. Ne ide uvijek jednostavno. Voljela bih da je nekad puno jednostavnije jer bi mi upravljanje emocijama bilo jednostavnije, da se ne zapitam kako ne osjete, kako ne vide, kako ne kuže?

Nemoguće je da svi imaju istu žar

Žakline Troskot: No, dugo mi je trebalo da sama sebi u glavi posložim i kažem da je to nemoguće, da je nemoguće očekivati od ljudi da to tako gledaju. Tako da me dugo mučio taj dio. I kada sam to prihvatila kao činjenicu zapravo sam izbrusila svoje upravljanje emocijama. Možda mi žene u tom poslu drugačije pristupamo. Sad je jednostavnije otkada sam to prihvatila. Kad sam prihvatila da će uvijek postojati jedan određeni broj ljudi koji su zaista drže taj žar zajedno jer ja sama zaista s tih pedeset ljudi to ne bih mogla. Zbog toga mi je drago da postoji određeni broj ljudi koji zaista imaju tu iskru i trude je se uvijek održavati na životu i održavati taj plamen. Zbog tih ljudi upravljanje emocijama mi je lakše, od njih imam podršku koja mi puno znači. Netko će uvijek dodati malo više, a netko drugi malo manje. Zato mi je drago da sam prihvatila to kao jako bitnu činjenicu da je nemoguće da svih pedeset ljudi imaju jednaku količinu žari ili isti žar kao ja. No, da je ključno imati jedan određeni broj ljudi koji će to zajedno s tobom to održavati na životu. I to sam shvatila i prihvatila i nekako onda kroz te ljude se u biti širimo dalje, a nekada nam to zaista ne uspije. Jednostavno, netko se niti ne vidi u tome, nekome ne odgovaraju razne stvari. Potpuno je svejedno imaš li sada novu kuhinju u kojoj je cijeli naš pogon od 600 kvadrata, a cijela proizvodnja je 400 kvadrata. To je sve novo, lijepi pogled na zelenilo, čisto, uredno za održavanje, jednostavno…

Stalno je borba

Žakline Troskot: Međutim, neko vidi u tome samo to da je pogon velik i da će morati puno hodati. Tako da razni ljudi istu stvar gledaju iz različitog kuta. Upravo zbog toga će se netko prepoznati u tome, a netko neće. Nekima ništa ne znači veličina pogona. Mi imamo jedan stvarno izvrstan tim koji je tu već dugo, niz godina, cijene to, vole to i uvijek sam zahvalna na tome. No, uvijek ima prolaznika koji dođu, ne osjete to što trebaju i previše im je možda i posla, radije bi malo radili onako po malo. Međutim, nekada nam pronalazak pravih zaposlenika uspijeva bolje, a nekad lošije. Iskreno, imamo i mi dane ili mjesece kad mislimo „Bože mili nikako ne možemo nekog naći tko će se baš prepoznati u cijeloj priči.“ Tada upravljanje emocijama postaje izrazito važno kako bi se zadržalo pozitivno razmišljanje o budućnosti. A onda odjednom dobiješ nekoliko izvrsnih ljudi koji ostanu. Tako da ne mogu reći, stalno je borba, a upravljanje emocijama nalazi se na konstantnom izazovu.

Tanja Pureta: Pa evo recite mi zašto bi neko radio kao mlada osoba u Amelie? Treba li imati, dakle, slastičarsko znanje, odnosno zvanje ili može netko doći i reći „Ja volim raditi kolače, pa možete li me naučiti?“. I što im to nudite i kako ih zadržavate? Zašto bi radili kod vas?

Kažem sve mane posla

Žakline Troskot: Slastičarstvo je jedan dosta naporan, fizički naporan posao. Mnogi imaju krivu percepciju. Mi imamo i ljude koji nemaju slastičarsko zvanje. Na kraju krajeva, i moja voditeljica kuhinje nije učena slastičarka, nego je dugo godina radila i usput se školovala. Eto, ni ja baš službeno nisam imala nekog radnog iskustva. Završila sam školu, ali radnog iskustva nisam imala. Imamo pokušaje s mladim ljudima ili s onim ljudima koji dođu s velikom željom i kažu „Ja volim peći kolače htjela bih se realizirati, htjela bih dati otkaz.“ Imali smo doista i ljude koji su bili diplomirani psiholozi, koji su htjeli ostaviti svoju branšu i baviti se s time. Međutim, ja sam onda vrlo otvorena i kažem sve mane našeg posla. I da to nije sve tako baš krasno i divno kako si oni zamišljaju. Da to nije kao kod doma kad pečeš dva kolača, pa im se posvetiš sa silnom ljubavi i to te ispuni. Ovo je jedan fizički naporan posao, tu puno torti prođe kroz ruke na dan. U ovom poslu sigurno će vam trebati dobro upravljanje emocijama. Sigurno na svakoj ne osjetiš onu ogromnu ljubav, nekad je to zaista samo posao koji moraš taj dan odraditi. Naravno da te to drži, taj fizički napor možeš izdržati samo zato što to voliš raditi.

Za opstanak najhrabrijih potrebno je upravljanje emocijama

Žakline Troskot: Ali pokušavam im objektivno prikazati to slastičarstvo. Nekada su neki zaposlenici i odustajali, neki su pokušavali, ali su shvatili nije to baš tako. Shvate da moraš raditi paralelno, a ne samo na jednom kolaču dok ga ne završiti. Moraš pet stvari raditi paralelno, ovo ne smije iskipjeti, ovo ne smije zagorjeti. Odnosno, dosta je zahtjevno i tu ponekad ljudi kažu da im je ipak previše. Ali imamo i onih koji su zaista opstali u cijeloj priči. Tako da je šaroliko. Rekla bih ljudi se ili pronađu ili ne, ali dosta često imaju krivu percepciju.

Tanja Pureta: Dakle, ako sam vas ja dobro razumjela, vi sve prvo napravite da ih razuvjerite da to nije pravi posao za njih, a oni najhrabriji kažu „Ma nema veze.“

Žakline Troskot: Pa je, i kažem im sve negativno. Jer mnogi su ponukani time što sam ja radila nešto potpuno drugo, što sam se školovala za nešto drugo. Ponukani su time što sam to sve ostavila iza sebe i krenula nešto raditi što volim. Dajem im taj neki vjetar u leđa i puno ljudi pišu i pitaju i kako. Ali ja kažem naravno da je to lijepo i nema ništa ljepše kad ostvariš nešto i radiš nešto što voliš i budeš podrška svima. Međutim, volim i stvarno imam potrebu reći ovu drugu stranu da ljudi ne uđu u grlom u jagode.

Postali smo još kreativniji…

Žakline Troskot: Ja sam nekad možda ušla grlom u jagode, ali sam imala taj neki njemački mentalitet koji ne odustaje nikada, pa mi je pomogao. Ali ljudima želim reći da prvih par godina nema prijatelja, nema kava, nema ničega, samo posao ako ste spremni na to, super. A ako ste spremni usavršavati upravljanje emocijama bit će vam još lakše prihvatiti izazove posla.

Tanja Pureta: Sad imate vremena za kave.

Žakline Troskot: Pa, sreća da ne pijem kavu pa mi to ne nedostaje. Evo možda ju zbog toga i nisam ni počela piti. Tako da mi ne fali. Trenutno baš nemam puno vremena, bilo je perioda kad je bilo puno bolje, ali evo, trenutno sam si možda puno obaveza stavila i zbog toga je moje upravljanje emocijama na iskušenju.

Tanja Pureta: Puno je vizija koje želite realizirati?

Žakline Troskot: Pa da. Ova korona nekoga je možda ubila u pojam, pa se onda umrtvio i nema volje ni za što, No, meni je drugačije. Nakon nekog prvog šoka što nas je sve to snašlo i neke kratkoročne paralize, si jednostavno tijekom puno šetnji kroz šumu misliš „Dobro, sad je tako, hajdemo vidjeti.“ I onda smo nekako postali još kreativniji. Možda smo prije korone svi bili ušli u neku kolotečinu, svakodnevicu… A sad ipak pokušavaš naći kreativnije načine za rad i pokušavaš izaći iz tog svog balona koji si sam sebi stvorio. Sad radimo neke iskorake i onda to iziskuje puno truda i ulaganja i dobro upravljanje emocijama jer se pokreću neke nove priče.

Omama

Tanja Pureta: Smijete li nam nešto otkriti? Koja je vaša vizija na kraju? Koja je vaša vizija ili gdje će se ona razvijati u kontekstu ugostiteljstva?

Žakline Troskot: Korona nam je postavila uvjet da ne možemo uvijek ići jednom cestom, da moramo graditi razne puteve kojima idemo ako u jednom trenutku dođe do nekog zastoja. Kada nastupi zastoj voziš se drugom cestom ili trećom. Tako da smo razvili jedan novi brend koji plasiramo na tržište, a to je Omama koji kreće kroz maloprodajne kanale. U vrijeme korona krize sam shvatila da možda ljudi žele u maloprodaji isto kupiti kvalitetne kolače, da nemaju vremena otići u slastičarnicu ili gdje god. I da su možda zakinuti jer je jednostavno puno kolača u samoj maloprodaji koji se rade iz prašaka ili iz margarina pa sam napravila taj korak. Pitala sam imaju li oni interesa, ima li potražnje? Misle li da bi možda netko htio u maloprodaji kupiti ukusni domaći kolač s maslacem. Gledala sam iz svoje perspektive. Dođeš tamo, kupuješ nešto na brzinu, nemaš vremena sada ići na pet lokacija za sve. No, ipak bi htio kupiti neki domaći kolač koji je netko napravio. Kolač je možda skuplji, za jednu maloprodaju, ali je jednostavan u pripremi, pa je onda ipak povoljniji nego u slastičarnici. To je jedan kompromis za koji smo rekli: „Dobro, zašto ne bi ljudi, recimo, međimursku gibanicu kupili u maloprodaji, a napravljen je isto kao što se radi doma.“

Uporni u ostvarenju svoje vizije

Žakline Troskot: Radimo i štrukle, radimo rožate i razne splitske torte i tradicionalne hrvatske kolače. To sada tek gradimo, tek smo to krenuli promovirati i nadam se da će ljudi to prepoznati. A ugostiteljstvo smo možda stavili čekanje. Ne konkretno na čekanje nego ćemo možda kroz neke druge načine širiti tu našu mrežu. Više vidim priču kao jedan shop, djeca, ljudi… Ova informacija je ekskluzivna za vas.

Tanja Pureta: Pa to je nešto prekrasno, nešto sjajno. Sve skupa to izvrsno zvuči. Dakle, ideja je da ljudi dobiju kvalitetan kolač i dostupan kolač od prirodnih sastojaka. Jednako kao kad bi ga doma napravili. I mogu se pouzdati u vas i ugostiti u svojoj kući i ugoditi sebi i drugima naravno. Izvrsno. Ideja je da dođete s kvalitetnim slasticama do svakoga i nešto što je očito vaša vizija. Vi ste i dalje uporni u ostvarenju svoje vizije i pokušavate ju ostvariti na razne načine, a uz to i dalje razvijate svoje upravljanje emocijama.

Žakline Troskot: Tako je.

Mnogima će vaše riječi odjekivati

Tanja Pureta: Žakline, ja sam sigurna da ćemo imati još puno tema za razgovor u budućnosti. S obzirom na to da su vaše vizije nepresušne, a mi smo dodirnuli samo vrh ledenog brijega, sigurna sam da bismo dugo mogle razgovarati. Sve ove teme su vrlo zanimljive i sigurna sam da će mnogima vaše riječi odjekivati u smislu upornosti, čvrstine koju ste dobili kroz upravljanje emocijama i slično. Prema tome, hvala vam lijepa što ste bili gošća emisije Psihologija uspjeha i želim vam puno uspjeha i sreće u ostvarenju vaše vizije.

Žakline Troskot: Hvala i vama, hvala na pozivu.

Tanja Pureta: Doviđenja.

Žakline Troskot: Doviđenja.