Ključ za uspješno upravljanje emocijama

Kada se neka emocija pojavi u nama, ona je naše vlastito (subjektivno) reagiranje na danu situaciju iz okoline. Situacija dakako ne mora biti doslovno okolinska, već može biti i nešto unutar same osobe. Kako god, emocija je nešto „naše“. Ta pojava emocije unutar čovjeka popraćena je vanjskim izražajem. Drugim riječima, emocija će pronaći svoj put prema ljudskoj ekspresiji. Ta ekspresija može varirati ovisno o pojedincu, od izraza lica, položaja tijela, pokreta očima i slično. Svi verbalni ili neverbalni znakovi koje osoba pokaže kao produkt svoje trenutne emocije spadaju u ekspresiju emocije.

Osim ekspresijom, emocije su popraćene i fiziološkim reakcijama našeg organizma. Kada se silno naljutite srce vam kuca znatno brže, znoje vam se dlanovi i kao da adrenalin struji vašim tijelom? Baš to je tipičan primjer kako organizam, odnosno naš živčani sustav prati pojavu emocija. Konačno, emocije imaju svoju svrhu za nas ljude, a to je da nas prilagode različitim životnim situacijama. Tu se krije njihova funkcionalnost. Može se reći da nas one kroz život adaptiraju na dobro i loše, na ugodu i neugodu, na pozitivno i negativno. Stoga, možemo zaključiti kako su nam emocije od iznimne važnosti. Najčešće znamo uzrok emocija koje se u nama javljaju, a i ako ga nismo svjesni, često ga je moguće pronaći.

Rađamo li se s emocijama ili ih stječemo?

Poznato je da se s nekim emocijama rađamo i da su nam one svima zajedničke. Fascinantno je kako nešto tako subjektivno može ujedno biti svim pripadnicima ljudske vrste i tako univerzalno. Emocije koje su svima nama zajedničke su primarne emocije i ima ih šest: radost, žalost, ljutnja, iznenađenje, gađenje i strah. S njima se rađamo i njih možemo vrlo lako prepoznati. Mnogim istraživanjima je dokazano da su tih šest emocija jednako prepoznatljive u različitim dijelovima svijeta i različitim kulturama. Upravo zbog toga što su primarne, svi ljudi ih izražavaju na jednake načine. Zato ih svi ljudi mogu jednako i prepoznati.

Ipak, većinu emocija stječemo tijekom svog života kroz vlastita iskustva i socijalizaciju. Takve emocije zovu se sekundarne emocije i one nisu svima zajedničke i urođene. Također, ne izražavaju se na iste načine kod svih pripadnika ljudske vrste. Neke od tih emocija mogu biti krivnja, ljubomora, nježnost, sram i slično. Za sekundarne emocije se može reći da su potpuno negenetski određene i da su produkt okoline. To daje odgovor na pitanje zašto netko osjeća krivnju i za najmanju pogrešku, dok ju netko drugi ne osjeća „čak i kada bi trebao“. Isto tako, možemo si postaviti pitanje zašto nismo svi podjednako nježni ili barem to ne izražavamo na jednake načine. Odgovor je jedan – sve emocije koje nisu primarnih 6 emocija, nisu nam urođene. Stoga i nije prirodno da smo svi u potpunosti jednaki u svojim emocijama i njihovoj ekspresiji.

Je li moguće upravljanje emocijama?

Osvijestili ste da su emocije sastavni dio nas, no sigurno se pitate možemo li mi upravljati svojim emocijama? Što je uopće upravljanje emocijama i kako ga možemo postići? Nebrojene su situacije u svakodnevnom, privatnom i poslovnom životu kada se vaše emocije oduzmu kontroli. Našli ste se u situaciji kada vam je nadređeni „digao tlak“ i u vama se javila ogromna količina ljutnje. Možda toliko velika da ste poželjeli učiniti nešto potpuno neprimjereno, možda nešto što uopće nije u skladu s vašim uobičajenim ponašanjem. Vaše emocije su se „otele kontroli“. U takvim situacijama ponekad iznenadite sami sebe sa spoznajom koliko je vaše upravljanje emocijama krhko te kako strah od neuspjeha može sabotirati upravljanje emocijama. Koliko je nekad vaša samokontrola upitna. No, ipak u većini socijalnih situacija ljudi generalno zadrže kontrolu nad svojim ponašanjem i ne dozvole da kratkotrajna emocija ostavi dugoročnu posljedicu.

Iz svakodnevnih životnih primjera možete uvidjeti da zapravo dobro upravljate svojim emocijama. Primjer s ljutnjom koju je uzrokovao razgovor s nadređenim je nešto s čime se mnogo ljudi može poistovjetiti. Čim u svom umu zamislite takvu situaciju i sebe u njoj, već tad se u vama mogu početi javljati određene emocije. No, razmislite o posljedicama nepromišljenog reagiranja koje te emocije mogu prouzročiti. Zamislite da zbog novonastale ljutnje iste sekunde planete, povisite ton, počnete mahati rukama ili pribjegnete nekim agresivnim fizičkim postupcima. Možda je ovakav primjer ekstreman, no nije nemoguć kada vas preplavi val emocija. Nepotrebno je naglašavati koliko bi takvo ponašanje bilo neprimjereno, neprihvatljivo i opravdano sankcionirano. Ali, istinski se zapitajte, možete li sebe zamisliti da to uistinu radite? Da se u stvarnoj situaciji zaista počnete tako ponašati. Mislim da kod većine vas odgovor na to pitanje glasi čvrsto „NE“.

Raz(umom) protiv automatizma

Upravljanje emocijama je ono što nam omogućuje socijalno poželjno ponašanje, unatoč tome koliko smo emocionalno preplavljeni u danoj situaciji. Ipak, upravljanje neugodnim emocijama nije nešto urođeno ili genetski predodređeno. Barem ne većinski. Moglo bi se reći da je upravljanje emocijama više sposobnost koju stječemo tijekom života i svojim osobnim razvojem. To nam omogućuje da se ponašamo u skladu s nekim općim društvenim i ljudskim normama i pravilima. Također, to je očiti primjer kako nas razum, točnije naš mozak i naš inhibicijski sustav „zakoči“ u nekom neprimjerenom djelovanju koje može biti potaknuto emocionalnim stanjem. Dakle, put od javljanja emocije do poduzimanja akcije (djelovanja) ima više etapa.

Prva etapa bio bi neki podražaj iz okoline ili situacija unutar same osobe. To potiče javljanje određene emocije. Ta emocija se manifestira na razne načine, ali prije nego što se očituje trebala bi proći određene „kontrole“. One će odlučiti treba li odobriti ili zaustaviti manifestaciju emocije, s obzirom na njenu prikladnost za određenu situaciju. Te kontrole su ono što nazivamo upravljanje emocijama. Možda nije uvijek moguće zaustaviti javljanje emocije, ali moguće je utjecati na njen „izlazak na van“ i rok trajanja. Kako? Sprječavanjem automatskog reagiranja. Naš inhibicijski sustav je ono što nas zaustavi onda kada smo na putu da pretjeramo u svojim reakcijama. Sama riječ inhibicija dolazi iz latinskog jezika od glagola inhibere, što bi značilo zadržati. Dakle, nepoželjni impulsi se zadrže u nama samima i najčešće ubrzo i odu jer, podsjetimo se, emocije su kratkotrajne pojave. Upravo to je ono što definira čovjeka kao čovjeka – ne vodi svoje ponašanje automatskim impulsima, već razumom.

Upravljanje emocijama kao dio emocionalne inteligencije

Svi smo čuli i znamo što je inteligencija. Štoviše, ponekad se razmetljivo koristimo tim pojmom i procjenjujemo ljude kao inteligentne ili manje inteligentne. Najčešće to činimo na temelju vlastitih subjektivnih dojmova, što nikako nije u skladu s pojmom inteligencije i inteligentnosti. No dobro, nije nam za zamjeriti, ipak smo svi mi samo nesavršeni ljudi. Neke stvari možemo rješavati samostalno, ali s emocijama je bolje izbjeći nepodnošljiv osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti. Ako uzmemo da znate što je uistinu definicija inteligencije (ili barem naslućujete), možete li naslutiti i što je emocionalna inteligencija? Za što nam ona služi i kakve veze ima uopće inteligencija s emocijama? I pitanje svih pitanja, kakve veze ona ima s nečim što zovemo upravljanje emocijama? Sve se to čine kao naizgled potpuno suprotni i nepovezani pojmovi, zar ne?

Inteligenciju najjednostavnije rečeno definiramo kao sposobnost snalaženja u novim situacijama, situacijama s kojima se do sada nismo susreli. U takvim situacijama naše prethodno stečeno (ili urođeno) znanje i iskustvo nam najčešće ne može pretjerano pomoći. Dakle, opća inteligencija bi se u najsirovijem obliku mogla poistovjetiti sa snalažljivošću. No, kako to spojiti s emocijama? Pojam emocionalne inteligencije uveli su Salovey i Mayer, a razradio ga je Goleman. Prema Golemanu, emocionalna inteligencija obuhvaća sve one sposobnosti i vještine koje utječu na to kako će se čovjek nositi sa zahtjevima koji dolaze iz njegova okruženja. Dakle, emocionalna inteligencija obuhvaća čovjekove osobno razvijene načine koji pomažu tom pojedincu u njegovom reagiranju i djelovanju. Ako se osvrnemo na definiranje inteligencije kao „snalažljivosti“, onda bismo mogli reći da je emocionalna inteligencija naša osobna snalažljivost u buri emocija koje su uzrokovane vanjskim ili unutarnjim okolnostima.

Što čini emocionalnu inteligenciju?

Koliko je netko emocionalno inteligentan odražava koliko ta osoba ima sposobnost da shvati i reagira na svoje ili tuđe emocije. Na temelju toga, autori samog pojma emocionalne inteligencije Salovey i Mayer smatraju da emocionalnu inteligenciju definiraju 4 glavna faktora: percepcija emocija, njihovo racionalno korištenje, razumijevanje emocija i upravljanje emocijama, koje je od svega i najključnije. Percepcija emocija je način na koji mi uočavamo nekakve emocionalne znakove, svoje ili tuđe. Racionalno korištenje emocija služi kako bismo uzeli ono najvažnije i najupotrebljivije od svake emocije. Razumijevanje svojih i tuđih emocija pomaže nam da zaključimo koji je razlog nečijeg djelovanja ili razmišljanja i ono je važna podloga za upravljanje emocijama. Upravo se upravljanje emocijama smatra najvažnijim dijelom i zadaćom emocionalne inteligencije. Zašto?

Ono nam je veoma važno da reguliramo svoje emocije, što posljedično utječe na naše ophođenje prema drugima i samom sebi. Upravljanje emocijama je stavka emocionalne inteligencije na koju sami moramo utjecati. Ono nije povezano s drugim ljudima, dakle ne može nitko drugi upravljati i regulirati naše emocije. No, ono što je važno napomenuti je činjenica da prvenstveno moramo razumjeti svoje emocije, ponekad i tuđe, kako bismo onda upravljali emocijama na adekvatan način. Sigurno se pitate što bi značio adekvatan način. Adekvatan i prihvatljiv način upravljanja emocijama je onaj kojim poštujemo sebe i ljude koji nas okružuju, u privatnom, poslovnom i svakom drugom smislu.

Postoji li jedinstveni ključ za upravljanje emocijama na radnom mjestu?

Za većinu situacija, odgovor je „Ne“. U vašem radnom okruženju nisu svi pojedinci jednaki, stoga nije ni moguće da svi jednako reguliraju svoja emocionalna stanja. Također, nisu ni sve situacije iste da biste imali obrazac po kojem ćete reagirati. Moguće je uspostaviti vaš vlastiti obrazac upravljanja emocijama, kojeg ćete slijediti u nekim sličnim poslovnim situacijama. Štoviše, poželjno je (i za vas korisno) da razvijete vlastite načine upravljanja emocijama u brojnim situacijama, ali samo ako vam se to već ranije pokazalo učinkovitim. No pripazite na potrebe za promjenama!  Čim uočite da vaše strategije reguliranja emocija više nisu efikasne, promislite i izmijenite ono što mislite da je potrebno izmijeniti. Ukratko rečeno, ključ za uspješno upravljanje emocijama je osluškivanje sebe, svojih emocionalnih stanja i nastojanje da se razumiju emocionalna stanja vaših kolega, kako biste na njih prikladno reagirali. Već je nebrojeno puta napomenuto da se emocionalna inteligencija usvaja većinski procesom učenja, dakle cijelog ćete života učiti o svom ključu za upravljanje emocijama.

Mnogo je pozitivnih utjecaja učinkovitog upravljanja emocijama na čovjekovu dobrobit. Ono je iznimno važno za neprekidan osobni i poslovni razvoj te menadžment. Također, upravljanje emocijama utječe na čovjekovu samokontrolu, znanje o vlastitim granicama, o tome kako se ponašati prema drugim ljudima i kako preusmjeriti svoje ponašanje da bude prikladno. Osobe koje uspješno reguliraju svoja emocionalna stanja su ujedno i fleksibilnije, snalažljivije, no isto tako su i asertivne u komunikaciji, pri čemu nemaju strah od iskazivanja svoga mišljenja i zauzimanja za sebe. Zato, sljedeći put prije nego što posegnete za nekom emocionalnom reakcijom, osvijestite si da emocija ne upravlja vama, nego vi njome!