Blog post coaching

Povratak (sebi)

Ponekad, tek kad se stiša vanjska buka, možemo uistinu osluhnuti što se događa iznutra.

I ponekad ta vanjska tišina stvori unutarnju tišinu i mir. No, u jednom trenutku, taman kad počnemo uživati u tom miru, lišeni vanjskih podražaja i svakodnevne žurbe, naš unutarnji svijet se krene buditi i postajati sve glasniji, postavljajući razna pitanja i propitujući čak i ono za što smo mislili da smo spremni staviti ruku u vatru. Slično se dogodilo i meni.

Moja zona sigurnosti

Prije deset mjeseci napokon se ostvarilo ono što sam dugo željela i iščekivala. Postala sam mama. Započelo je jedno nevjerojatno i sasvim posebno putovanje. Nakon života koji je uvelike bio obilježen mojom profesijom te željom i trudom da pozitivno utječem na okolinu u kojoj djelujem, pažnja mi se potpuno preusmjerila na to malo čudo i našu familijicu, kako nas od milja zovem. I tako je jedna radoholičarka, koju su tjerali da ode na porodiljni, svoju užurbanu poslovnu svakodnevnicu zamijenila nečim sasvim drugačijim.

Iako su me svi časopisi upozoravali da slijedi naporan period, meni se dogodilo upravo suprotno. Svi napori koji standardno dolaze u paketu s bebom u kući (besane noći, neutješan plač, zbunjenost zbog nove uloge, i sl.), meni su bili slatki i vrlo lagani, a ono što me iznenadilo i oduševilo je bio osjećaj mira koji me preplavio. Nestali su rokovi koje treba stići, «to do» liste, pitanja jesam li dovoljno dobro odradila trening, hoće li me korisnici/timovi s kojima počinjem raditi prihvatiti, zadovoljavam li očekivanja, svoja i tuđa... Odjednom sam se našla kao u nekom bajkovitom filmu gdje je doživljaj stresa bio gotovo nemoguć. Sigurnost koju sam osjećala unutar četiri zida našeg doma bila je naprosto zarazna. I naravno, poželjela sam ostati u tom stanju zauvijek. Lišena vanjske buke, s osjećajem unutarnjeg mira. U svojoj zoni sigurnosti, mjestu gdje sam imala osjećaj da mogu biti prava ja – spontana, zaigrana, bezbrižna, opuštena, jednom riječju – svoja.

Tko sam ja?

No, pojava takvih osjećaja automatski je za sobom povukla i neka druga pitanja. Odjednom sam shvatila da su psihologija i rad s ljudima (moje velike ljubavi), kao i konzultantski posao kroz koji sam to ostvarivala, nešto što me je zapravo dovodilo u stanje stresa. I tako su krenule misli – Jesam li ja stvorena za konzultanta? Želim li se uopće baviti tim poslom? Jesam li spremna odreći se svoje spontanosti, zaigranosti, bezbrižnosti i opuštenosti, kako bih se uspješno uhvatila u koštac sa svim izazovima i bila pravi profesionalac? Ili bih radije odabrala biti u okruženju gdje osjećam da se nikome ne trebam dokazivati (pa ni sebi)?

Krenuo je nemir. S jedne strane, i dalje sam se dobro sjećala užitka s kojim sam radila svoj posao te sam osjećala odgovornost prema svojim kolegama i korisnicima. S druge strane, odjednom sam postala svjesna da je taj isti posao, kojeg sam obožavala, nešto što me često čini napetom i u raskoraku od same sebe. Na trenutke bih odlučila da ću se, jednom kad se vratim s porodiljnog, spremno uhvatiti u koštac s tim izazovom koji me preplavio, no na trenutke sam pomišljala da je možda ipak došao trenutak za neki zaokret.

Zaokret

I dogodio se. Iako sam već puno puta razmišljala i predavala o tome, ponovno me lupilo – ključno pitanje nikad nije gdje i s kim smo, čak ni tko smo pritom, već kako želimo pridonijeti. A moj odgovor, kojeg sam osjetila još prije puno godina, i dalje je bio tu. I kao majka, i kao žena, i kao kćer, i kao prijateljica, i kao psiholog, i kao konzultant – želim poticati pozitivne promjene, želim pomoći ljudima da osvijeste i razvijaju svoje potencijale, želim drugima biti podrška, želim im prenijeti znanja koja će im olakšati da bolje razumiju sebe i druge, i da postanu kreatori svog života.

U tom trenutku postalo je jasno - nema odustajanja. Pronašla sam svoju zonu sigurnosti, moj dom i moju familijicu, gdje mi je lako biti sve ono u čemu uživam – spontana, zaigrana, bezbrižna, opuštena, luckasta. No, jednako tako sam shvatila da te karakteristike ne moraju biti rezervirane samo za naša četiri zida. Dapače, čekaju da ih ponovno oslobodim tamo gdje su nekad bile prvo i prepoznate – u Ramiru. Također, čekaju biti dane i u kontaktu sa svim drugim ljudima. A pitanje kako taj dio sebe spojiti s ulogom učinkovitog i profesionalnog konzultanta je nestalo. Da, ponekad, da bih ostvarila željeni utjecaj i, na kraju krajeva, živjela svoju osobnu misiju, trebam biti ozbiljna, trebam znati povući granicu, trebam prilagoditi svoje ponašanje kontekstu i njegovim pravilima. Također, trebam biti spremna suočiti se sa stresnim situacijama, svojim i tuđim strahovima, što nije uvijek lako. No, to sve ne znači i ne smije značiti da istovremeno ne mogu biti i sve ono što jesam kad se nađem u svojoj zoni sigurnosti. Pravo umijeće i tajna uspjeha je upravo znati prilagoditi sebe očekivanjima i zahtjevima uloge koju u nekom trenutku imamo i onda, na krilima toga, dozvoliti da do izražaja dođu sve one snage koje nosimo u sebi. A energiju, koja nam je itekako potrebna na tom putu, znamo gdje pronaći – u odgovoru na pitanje zašto - zašto sve to radimo i kako pritom želimo pridonijeti.

Povratak (sebi)

I evo me, 10 mjeseci nakon što sam postala mama, natrag u akciji. A korisnici koji su me dočekali u prvim radnim danima vrhunski su stručnjaci i kreativci koji se hrabro hvataju u koštac s velikim izazovom kako izaći iz svoje zone sigurnosti i postati vrhunski menadžeri, a da ne izgube sve ono što je bilo dio njihova identiteta dosad. Tu je i izvrsna menadžerica, koja traži način kako postati utjecajnija u organizaciji koje je dio, a da pritom ostane vjerna sebi i svojim vrijednostima. I voditelj, koji se teško identificira s idejama vodstva tvrtke u kojoj radi, a stalo mu je do posla i tima kojeg vodi. Narodna kaže da učitelj dolazi kad je učenik spreman, no izgleda da svemir kreira i obrnuti scenarij, pa nam ponekad šalje učenike tek kad smo spremni biti učitelji, zar ne? :) 

A vi?

Koja je vaša priča? U čemu od vas život traži da izađete iz svoje zone udobnosti, kako biste ostvarivali ono što želite? Gdje vi osjećate da ono što biste trebali raditi nije dio vas, a zapravo je samo stvar toga da proširite vlastite granice i budete više od onog što si trenutačno dozvoljavate?

Koji god odgovori bili, pronađite i čuvajte svoju zonu sigurnosti te ju učinite mjestom odakle krećete u svijet i vraćate se po novu dozu energije kad vam zatreba. I imajte pritom na umu da niste na ovom svijetu samo kako biste ostajali tamo gdje vam je toplo, već kako bi vaše srce istraživalo i neka vama nepoznata i hladnija prostranstva. Upozoravam (iz vlastitog iskustva :)), nemojte se iznenaditi kad i tamo pronađete toplinu, kao i priliku da vi budete onaj koji će svojim zagrijati tuđa srca. Ali, samo ako se usudite.

U ime Ramiro tima,

Martina

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.