Blog post menadžer

3,2,1, … spremni!

Tanja Pureta

Prvo skoči, a onda reci hop vrijedi i za menadžere. Većina menadžera nema vještine potrebne za obavljanje svojih zadataka jer ih nigdje nije imala učiti. A čak i da jesu, trebali su ih prvo uvježbati pa tek onda biti pušteni da rade svoj posao.

Na treninzima za usvajanje vještina rukovođenja, menadžerima obično dajemo konkretne zadatke, koje trebaju napraviti sa svojim timovima između dva modula. O njihovoj provedbi trebaju izvijestiti kroz kratku prezentaciju na sljedećem susretu. Jedan od razloga za ovakve „domaće zadaće“ je poticanje menadžera da primijene u praksi novostečene vještine, kako bi konkretno mogli spoznati njihovu primjenjivost i učinkovitost. Drugi je da se kroz praksu suoče s eventualnim dodatnim pitanjima, na koja onda zajednički odgovaramo na sljedećem susretu.

Koliko je spreman naš tim?

Tipičan takav zadatak je napraviti ispitivanje timske klime primjenom upitnika i organiziranjem rasprave o tome što je dobro postavljeno u radu tima, a što je nužno poboljšati. Kada dobiju zadatak, rukovoditelji su pomalo zbunjeni i sumnjičavi vezano za njegovu provedivost i ishod. Jedna od najčešćih prepreka koju vide je da njihovi ljudi neće htjeti otvoreno pričati o stvarnim problemima, pa strahuju da će čitava diskusija proći u šutnji i nelagodi.

Njihovo iznenađenje je tim veće kada se suoče s time da njihovi ljudi ne samo da su potpuno spremni, već i da su zapravo jedva čekali da se dogodi takva jedna otvorena rasprava. Vrlo znatiželjno pristupaju ispunjavanju upitnika i nestrpljivo očekuju rezultate kako bi mogli o njima razgovarati. Iz tih rasprava obično izađe puno dobrih ideja. Ljudi su ih spremni odmah početi realizirati, jer su to njihove vlastite ideje i zato im je posebno stalo da uspiju. Sve to pozitivno utječe na motivaciju i timski duh te obično rezultira važnom molbom od strane članova tima prema voditelju – da ovakve rasprave postanu redovita praksa.

Koliko je spreman svaki pojedini član tima?

Slično se dogodi i sa zadaćom u kojoj menadžeri trebaju pojedinim članovima tima povećati njihove ovlasti i odgovornosti. Naime, jedna od najčešćih predrasuda menadžera je da imaju nedovoljno kompetentne ljude da bi im povjerili odgovornije zadatke. Stoga brojne operativne poslove obavljaju sami, u očekivanju da njihovi ljudi konačno postanu dovoljno stručni. Naravno da je to kontradikcija, jer nitko nije postao stručan bez da se kalio kroz praksu. Međutim, unatoč tome što su menadžeri osobno dobili mogućnost da izbruse kompetencije kroz svakodnevni konkretan rad, oni tu mogućnost teško daju drugima. Ipak, kada naprave zadaću i suoče se s oduševljenjem i zahvalnošću zaposlenika te potom i njihovom predanošću da naprave posao koji im je povjeren, dobivaju jasan dokaz da je njihovo nepovjerenje u spremnost ljudi bilo neutemeljeno.

Treća tipična zadaća je dati povratnu informaciju članovima tima o njihovoj radnoj uspješnosti. Ta povratna informacija svakako u sebi sadrži mnoštvo pozitivnih komponenti, ali zadaća menadžera je i ukazati na neke aspekte koje članovi tima trebaju unaprijediti. Međutim, menadžeri često smatraju da njihovi ljudi nisu spremni čuti ovo potonje, pa onda ne pričaju niti o onim dobrim aspektima. Istina je da ljudi ponajprije žele da netko primjećuje njihov rad, pa su stoga vrlo spremni čuti i ono što mogu poboljšati, ukoliko je netko spreman pričati i o onome što rade dobro.

Koliko smo spremni mi?

U izvršavanju ovih i sličnih zadataka menadžeri se uvijek iznova iznenade spremnosti svojih ljudi na sve izazove koje stave pred njih. Ljudi su puno čvršćeg kova nego kakvima ih mi vidimo kada procjenjujemo njihovu spremnost. Zato često odlučujemo raditi umjesto njih i tako preuzeti njihovu odgovornost na sebe, želeći ih tako „zaštititi“ od neuspjeha, neugodnih emocija i općenito zahtjevnijih situacija. Međutim, time ih lišavamo i situacija u kojima mogu pokazati svoju veličinu, hrabrost, kreativnost, znanje i upornost. Lišavamo ih situacija u kojima mogu rasti i tako otkrivati i sebi i svijetu svoje sve ljepše i kompetentnije lice. Umjesto toga, svojim nepovjerenjem ih navodimo da i sami povjeruju da nisu vrijedni i sposobni, pa tako sve više odustaju i od izazova i od sebe. Postaju pasivni, nezainteresirani i usmjereni samo na puko odrađivanje svoga dijela posla, bez da o njemu više uopće razmišljaju, jer to ionako nikome nije važno.

I zato je važno postaviti pravo pitanje: tko tu zapravo nije spreman? Nije li uvjerenje da ljudi oko nas nisu spremni samo izlika kako bi se uljuljkali u našu zonu udobnosti i nastavili po starom? Naime, ukoliko prihvatimo ideju da su ljudi oko nas spremni, to nužno zahtijeva našu akciju da ih u nešto uključimo, da im nešto prepustimo, da se više bavimo njima. Također, to znači da mi moramo biti spremni nešto podijeliti i nečemu se posvetiti, ali i biti spremni na poteškoće kojima trebamo pronaći rješenje. Ulog jest velik, ali je velik i dobitak.

Jednom je netko nama dao povjerenje, da bi se razvili do razine na kojoj smo sada. Sada je vrijeme da i mi damo povjerenje nekima drugima, kako bi se i oni mogli razviti. Dodatno, kroz njihov razvoj i mi nastavljamo naš. I zato svaki put kad nam padne na pamet misao da drugi nisu spremni, trebamo si postaviti iskreno pitanje o vlastitoj spremnosti, jer drugi već odavno čekaju na nas…

Uživajte u vlastitoj spremnosti i svim ugodnim iznenađenjima koje će vam odmah darovati!

U ime Ramiro tima

Tanja

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.