Uravnoteženi hormoni za bolje zdravlje i kvalitetu života - Sanja Toljan, Orlando

Tanja Pureta: Dobar dan. Dobro došli u emisiju "Psihologija uspjeha“ na radiju Poslovni FM. Ja sam Tanja Pureta:, organizacijski psiholog, a moja današnja gošća je dr. Sanja Toljan:, vlasnica i direktorica poliklinike Orlando i ekspertica za hormone. Velika mi je čast ugostiti Sanju zbog toga što je guru za hormone i vrlo zanimljiv sugovornik, baš vezano za suvremene tegobe života suvremenog čovjeka. Sanja, dobar dan.

Sanja Toljan: Dobar dan Vama i Vašim slušateljima.

Anesteziolog je kao anđeo čuvar

Tanja Pureta: Sanja, Vi ste po struci liječnica, specijalistica anesteziologije. Tijekom svog dugogodišnjeg rada u dječjoj bolnici, u Klaićevoj, brinuli ste se za vitalne funkcije malih pacijenata u operacijskoj dvorani. Ta uloga podrazumijeva stalna razmišljanja o tome što se događa na razini cijelog tijela. Je li Vas upravo to potaknulo da se počnete baviti osvještavanjem važnosti hormona kao ključnih karika za dobro funkcioniranje cijelog organizma?

Sanja Toljan: Hvala na ovom pitanju, baš lijepo pitanje zbog toga što sam često puta razmišljala da li je to bila podloga da se danas bavim s ovim čime se bavim. Dolazim iz struke koja je brza, dinamična, bavi se akutnim stresom - mi pacijenta stavljamo u akutni stres, idemo ga operirati i anesteziolog je tu da spasi njegovo tijelo od efekta akutnog stresa. U intenzivnoj njezi opet imate pacijente u akutnom stresu koji se može prolongirati na kronični, opet anesteziolog ga čuva. I onda sam pomislila: „Možda je ovo što se ja bavim hormonima moj odgovor na stres“, međutim, sada ja ljudima pomažem u kroničnom stresu koji su došli i do sagorijevanja na poslu (eng. burnout). Isti je princip - čuvamo sve organe, od mozga pa do malog prsta jer anesteziolog uspava pacijenta i onda se brine za njega, on je anđeo čuvar.

Tanja Pureta: Dok pacijent spava.

Inspiracija za pružanju pomoći pri kroničnom stresu

Sanja Toljan: Tako je. Kada uspavamo pacijenta, pogotovo mi koji smo radili u Klaićevoj, gdje je posebna njega za male pacijente. Pacijenta morate namjestiti, morate ga udobno smjestiti. On se ne smije nažuljati, ne smije mu biti hladno, ne smije se smočiti negdje, morate mu pazit da mu nogicu i rukicu pravilno stavite, da je dobro, da dobro diše, da može piškiti, ako operacija dulje traje, da sve to radi kako treba. Imali smo monitore i stalno smo gledali pacijenta, što je meni bio normalan pristup ljudima. Kada sam i sama bila pacijentica, ja sam se iznenadila da druge struke tako ne razmišljaju i to me ponukalo da počnem raditi sasvim drugi pristup - kronični stres, ali na anesteziološki način.

Tanja Pureta: Jako ste lijepo rekli, da ste čuvali pacijente u akutnom stresu, sad čuvate nas pacijente, sve ljude u kroničnom stresu koji i ne znaju upravljati stresom u VUCA svijetu. I upravo sad ide i sljedeće pitanje, vi ste napisali, koliko znam, tri knjige o hormonima i hormoni su važan dio našeg uspješnog funkcioniranja i uistinu su jako podložni stresu. I naravno da bi sad mogli pričati deset dana o tome. Ali evo, ukratko objasnite našim slušateljima što su to hormoni, zašto su važni i zašto ih stres tako stresira?

Loše upravljanje emocijama kao uzrok disbalansa hormona

Sanja Toljan: Zato što su u podlozi stresa hormoni i oni su ključ za uspješno upravljanje emocijama. Kada kažete „ja sam u stresu“ te kada kažete „imam hormonski poremećaj“ ne možeš nikako izbjeći upravljanje emocijama i hormone kad govoriš o stresu. Kad govorimo o stresu, danas se sve to pomiješalo pravi stres koji je pozitivan i potreban, i onaj loši stres, toksični stres ovakav stres i onakav.  Danas je sreća da postoji hormonska medicina, kojoj, ja pripadam. Ona je dio jedne velike struke koja se zove psihoneuroendokrinoimunologija, znači mozak, hormoni, imunitet, ta trilogija. Puno se o tome već zna i puno se o tome piše. Sada je samo potrebno da ta znanost uđe u liječničku ordinaciju. Hormoni su nešto što se balansira, kakve imate hormone, tako se osjećate.

Ako se, na primjer, dobro pripremite za odmor, imate dobro balansirane hormone, onda ćete ujutro biti veseli, probudit ćete se puni entuzijazma, voljet ćete ono što radite, voljet ćete svoju obitelj, svoje prijatelje i navečer ćete mirno zaspati. U suprotnom, ako nemate dobre hormone, to će biti sve pomiješano. Zato je cilj svim ljudima koji pomažu, kao i vi i ja i svi koji se bavimo ljudskim sudbinama, da u podlozi takvog čovjeka budu balansirani hormoni. Ja sam to nekako uspjela, nadam se kroz moje knjige na pristupačan način približiti ljudima. Knjige se jako dobro prodaju. Imam dobar feedback i ljudi se uspijevaju balansirati ako to žele, naravno.

Možemo sami uravnotežiti svoje hormone

Tanja Pureta: Ono što smo nekad pripisivali ili ljudi znaju reći „Joj ti, ti si u PMS-u, bolje te pustiti na miru“, moglo bi se reći da smo svi mi ljudi ponekad u PMS-u, odnosno u hormonalnom disbalansu iz razno raznih razloga.

Sanja Toljan: Tako je. Mi smo svi u hormonalnom disbalansu zbog toga što ne živimo lagodan život sa, kako se kaže, srebrnom žlicom u ustima. Jer smo rođeni da se borimo, da se adaptiramo životu, da od tog našeg života nešto napravimo, a na tom putu svašta i učimo i kako se odnosimo prema tome, tako i naši hormoni rade. I mi možemo naučiti kako naše hormone balansirati i to je ljepota ove medicine, da ja pacijente mogu naučiti kako da oni svoje hormone školuju, i rekla bih da oni to dobro rade iako je nekima potrebna i psihološka podrška.

Tanja Pureta: Danas se zna da je stres podloga gotovo svih bolesti pogotovo ako je dugotrajan pa dolazi do sagorijevanja na poslu (eng. burnout). i lijepo ste je rekli psihoneuronendokrinoimunologija. Moglo bi se reći da bi svaki liječnik i opće prakse i općenito trebao imati taj jedan pristup, a to je razumijevanje. To je psihološka podrška za nošenje sa stresom na radnom mjestu i izvan njega. Koliko se liječnika bavi ovakvim pristupom kakav vi imate? Sigurno znate.

Sanja Toljan: Službeno nula. Ali upravo radimo na tome..Ja volim raditi sa ljudima, volim i čitati, a volim i pisati i kad se sretnem sa takvim ljudima koji to isto sve vole, nastaju divni projekti.

Učimo liječnike psihoneuroendokrinoimunologiji

I tako smo akademkinja Vida Demarin, naša poznata doajenka neuropsihijatrije i tajnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz razreda medicinskih znanosti. Žena je erudita u medicini i u svemu drugom u životu. Nas dvije smo, naravno, došle u kontakt, jer kad isto mislite, vi jednog dana morate doći u kontakt i odmah nam je pala sjajna ideja da pokrenemo projekt psihoneuroendokrinoimunologije za liječnike praktičare. Skupili smo jedan tim, dvadesetak hrvatskih i stranih liječnika koji su pisali taj udžbenik, odnosno priručnik, i on će biti dostupan krajem ove godine za liječnike opće medicine i za sve mlade liječnike koji žele naučiti što je to psihoneuroendokrinoimunologija i kako ju prakticirati u svakodnevnom životu.

I to je rješenje za moderne bolesti 21.stoljeća, gdje mi danas imamo ljude koji nisu bolesni, nego su samo krivo prilagođeni krivom vremenu. Ja bih rekla da im ne pomaže klasična medikamentozna terapija. Psihoneuroendokrinoimunologija uči kako ćemo pomoći tim pacijentima, da balansiraju svoj imunitet, da balansiraju svoju štitnjaču, da imaju dobre spolne hormone, da imaju dobru reproduktivnu funkciju, da se sjajno osjećaju, da su fizički spremni i to je sve na znanstvenoj bazi. To je medicina zasnovana na dokazima. Nepobitna je i ja se strašno veselim tom projektu.

Nezadovoljni smo svi, a liječnici nam sagorijevaju na poslu

Tanja Pureta: Upravo ste opisali da činite puno kroz pisanje udžbenika s akademkinjom Vidom Demarin i drugim stručnjacima kako bi pomogli mladim liječnicima da dobiju ta holistička znanja. Želite li da to postane normalan pristup, ideal kojem treba težiti? Koliko smo danas daleko od toga?

Sanja Toljan: Razmišljam o tome, iskreno puno razmišljam o tome. Ja mislim da svaki liječnik ima u sebi jednog takvog holističkog doktora. Jer svi osjećamo jedinstvenost čovjeka i mi smo, na kraju krajeva, jedinstvena bića. Smatram da je to jako lagano. Kada smo svi krenuli na medicinu, imali smo ideju da ćemo vjerojatno tako liječiti ljude, a sve je to otišlo u drugom smjeru i taj korporativni pristup u medicini je to sve odveo na druge smjernice. Mi smo danas svi nezadovoljni kao pacijenti, a liječnici me šokiraju. Jedan podatak, Hrvatska liječnička komora je provela istraživanje prošle godine, gdje su liječnicima uputili anketu i od ne znam koliko liječnika njih je  oko 2/3 pod bilo u burnout-u. Dvije trećine hrvatskih liječnika je uburnout-u. Sigurno ne od toga što im je lako raditi u ovim uvjetima i što im je sve onako kako treba biti. Prakticiranje ovakve medicine pomoglo bi i njima jer bi se vratili korijenima, jer bi radili nešto korektno, jer bi imali dobrih efekata.

Ne morate piti lijekove do zadnjega daha

Pacijenti bi bili zadovoljni, jer medicina koju mi sad propagiramo, to je medicina, kako usrećiti čovjeka, kako ga učiniti zdravim, a ne kako ga medikalizirati do kraja života i ne moći mu pomoći. Ovo je medicina koja čovjeka izliječi, za razliku od one medicine koja kaže evo tableta, pijte do kraja života i nemojte me ništa pitati. Takav pristup nam dovodi do burnouta i kod liječnika, a i nezadovoljstvo kod pacijenata. Neuropsihoendokrinoimunologija nudi sasvim drugačiji pristup i ozdravljenje.

Tanja Pureta: Super ste rekli da se ide prema tome da se više ne tretiraju bolesti, nego da se ide prema očuvanju zdravlja i unaprjeđenju zdravlja te kvalitete života jer odsustvo bolesti ne znači i prisustvo zdravlja. I to je jako važno da ljudi uopće osvijeste. Super ste rekli da su liječnici pomagačko zanimanje i vrlo često mi koji radimo pomagačka zanimanja ne razumijemo da smo češće u burnout-u, tako da bi prvenstveno trebali krenuti od sebe. Od razumijevanja kako pomoći sebi da bi mogli pomoći drugima. Jer i u avionu kažu prvo stavite sebi masku, a zatim pomozite drugima. Međutim, bez obzira što službeno nula liječnika prakticira takav način liječenja, koliko ljudi ili pacijenata trenutno aktivno traži takvu vrstu pomoći, ne odsustvo bolesti, nego prisustvo, zdravlja i kvalitete života?

Vrijeme je da pacijenti postanu zadovoljni

Sanja Toljan: Ja sam već 35 godina u medicini i pacijent kad dolazi prvi puta kod doktora, on traži zdravlje, uvijek traži zdravlje. On ne traži da se njegova bolest pretvori u kroničnu bolest. On ni ne zna da postoji termin kronična bolest i ne zna tko je to skovao. Vi ćete sada uzimati tabletu do kraja života i vaša bolest će biti kronična. To je super za vas, vi ćete biti kronično bolesni. Mi nismo to učili, ja sam studirala 80-tih godina gdje nismo učili da ćemo mi pacijente pretvarati u kronične bolesnike. Najednom se to dogodilo, a to pacijenti ne očekuju te su jako nezadovoljni. Neki stalno pokušavaju promijeniti doktora i samo hodaju, mijenjajući doktore u našoj konvencionalnoj zapadnoj medicini. Misle da će drugi doktor drugačije reagirati. Drugi pacijenti se okrenu prema alternativi, treći se bave fizičkom aktivnošću iscrpljuju se; četvrti putuju u Indiju. Ljudi rade, svakakve stvari da bi došli do zdravlja. Psihoneuroendokrinoimunologija je konvencionalna zapadna medicina zasnovana na dokazima koja dovodi do zdravlja. To je rješenje. Ljudi, to je genijalno. Mene samo zanima koliko će to naići na odjek, pa ćemo imat emisiju i pričati o tome.

Tanja Pureta: Jako vas je zanimljivo slušati i sigurno imate bogata znanja i iskustva. Gdje ste ih dobili? Jeste li ih dobili na jednom mjestu? Imali jednog mentora? Ili ste morali puno tragati?

Sanja Toljan: Kada krenete u medicinu kao mladi doktor, nemate pojma šta to znači. Jako bi bilo lijepo da imate na početku jednog mentora, da možete s njim porazgovarati. Moji kolege, čiji su roditelji bili liječnici, su mogli od mame i tate nešto saznati, kao što ja mogu sad mog sina savjetovati. Ali moji roditelji, moj tata je inženjer, a mama je iz područja ekonomije. Meni je tata znao reći „znaš šta, najbolje da se ti zaposliš u vojnoj bolnici, to ti je sigurno, to ti neće nikad propasti“. Dobivala sam savjete toga tipa. Onda znate kako je meni kao mladoj ženi bilo započeti karijeru i neću sad prolaziti gdje sam sve radila, ali skupljala sam sama gledajući okolo, otvarajući sve četiri oči, četiri uha. Sve više nego što sam imala da bih nešto naučila, nešto saznala. Jako puno pametnih ljudi se na mom putu tu našlo. Ja sam od njih to sve to skupljala i ni nisam bila svjesna šta oni to govore, ali nakon nekog vremena bih se sjetila što je moj šef znao reći ili što je moj ravnatelj znao reći. Imala sam krasne doktore tu u Hrvatskoj, putovala sam i po inozemstvu

Promjena načina djelovanja na pacijente

Boravila sam u Americi gdje sam naučila jako puno, to je bila Amerika 90-ih godina tad je bila vrhunska medicina tamo. Mogli ste samo stati i gledati. I organizacija i sve potpuno drugačije nego danas. Bila sam po Europi dosta i zadnje sam završila u Bruxellesu kod profesora i doktora Hertoghe, tu antiaging medicinu i medicinu hormona. Danas imamo online edukacije, prekrasno je to što imamo mi medicinari. Možemo sve učiti preko interneta i imate prekrasnih pametnih doktora. U medicini se javlja jedna pojava. To sam primijetila. Liječnici se više ne obraćaju struci toliko koliko se obraćaju direktno ciljnoj skupini. Znači ljudima. Sve više, nisam znala da je to trend kako sam ja napisala knjigu.

Meni je došlo čisto želja da napišem knjigu o hormonima jer su me pacijenti tražili da im dam brošuru. Ali ja danas vidim da liječnici počinju pisati ljudima, a ti ljudi su istovremeno i doktori, pišu jednostavnim rječnikom da može svatko razumjeti. Ne pišu komplicirane stvari jer medicinska literatura je tako komplicirana. Ja koja puno čitam medicinsku literaturu jer puno pišem, ja se jedva u njoj snalazim. To je nečitljivo, a dnevno se publiciraju tisuće i tisuće radova. To vas blokira. Potreban je jedan interfejs - doktor koji će tumačiti drugom doktoru i čovjeku što kaže medicinska literatura, ali na normalan način. Nismo svi mi znanstvenici.

Pomagati ljudima je poziv, a ne posao

Tanja Pureta: Uistinu, nekad se smatralo da su stručnjaci oni koji razgovaraju nerazumljivim jezikom i samo se međusobno mogu razumjeti. Danas se zna da je osoba to stručnija, što može razgovarati s većim brojem ljudi, što ju veći broj ljudi razumije i super je da to prenosite mladim stručnjacima. Rekli ste da ste imali puno mentora i da ste svugdje skupljali znanja. Međutim, rekli ste i da bi vam bilo super da ste imali i trajnijeg mentora. Kakva je općenito praksa vezana za mentorstvo u medicini? Je li to sporadično ili sustavno? Postoji li sustavan prijenos znanja?

Sanja Toljan: Mentorstvo u medicini formalno postoji na papiru, ali mislim da je to jako individualno. Realizira se uglavnom slabo. Mladi čovjek koji ide u karijeru medicinara. To nije posao, to je poziv i moraš imati sa strane osobu koja je bila tamo, vidjela, zna u kakvom si problemu, zna u kakvoj si situaciji, da te kroz to vodi da bi ti mogao postati kvalitetan čovjek. Jer, prije svega, da bi bio dobar liječnik, moraš biti kvalitetan čovjek. Nikada nisam srela izvrsnog liječnika, a da je kao nikakav čovjek, to ne postoji. Svi mladi doktori, svi mladi, ti ljudi koji se upišu na medicinu, to su čiste dušice. Većina njih dolazi pomoći ljudima, ali im je upravljanje emocijama loše.

Potreba za mentorima i savjetima

Međutim, svemu tome se jadni, izgube i jako im je potreban mentor, još za vrijeme fakulteta bi bilo lijepo da imaju mentora, a pogotovo kad završe jer je mentor osoba koja s tobom može razgovarati o tvojim ciljevima. Jesi li ti za te ciljeve ili nisi. Baš sam čitala, pripremajući se za ovaj naš susret, medicinsku literaturu. To su mnogi sustavi shvatili te su radili istraživanja o mentorstvu. Mentorstvo je pogotovo jako potrebno kod žena. Mi žene smo te koje smo jako dosljedne i želimo raditi stvari na pravi način i trebamo imati mentora da nas potakne i da nam kaže kako nešto napraviti. Medicina je 100% ženska struka i pripada ženama koje znaju davati. Medicina je davanje, služenje, a muška energija nije služilačka energija i zato njima ne treba mentor. Često oni ni ne žele mentore, barem prema rezultatima istraživanja. Ali moramo pronaći način kako da njihovu energiju pretvorimo u pozitivnu energiju. Oni se snađu, nađu si svog šefa tamo, oni se s njemu dopadnu. Muškarci su u medicini uglavnom kirurzi i na mjestu gdje ne pričaju uopće s pacijentima, dok sve ovo gdje morate pričati, gdje jako puno dajete sebe, to rade žene. I da biste vi bile zadovoljne sa tim, da bi vi tu karijeru dobro ostvarile, morate imati mentora da vas vodi, da vam ukazuje što trebate raditi. Inače se kvalitetne žene izgube u tome i kasnije, čujem, ne vole svoju struku. Žalosno mi je čuti kada znaju reći „Ja sam svome djetetu zabranila da studira medicinu“.

Na mladima ostaje svijet

Onda se rastužim jer je to prekrasna struka i ja sam uvijek za to da dobri, empatični i kvalitetni mladi ljudi trebaju studirati medicinu i trebaju naučiti što je ispravno upravljanje emocijama. Mi liječnici u našu uslugu svakako trebamo uključiti emociju.

Tanja Pureta: Slažem se s vama s obzirom na to da su nam stvarno kvalitetni i dobri liječnici, usmjereni na zdravlje, jako važni. U tom kontekstu, koliko ste vi osobno spremni biti mentor mladim kolegama i koje to kriteriji trebaju zadovoljiti za to?

Sanja Toljan: Ja bi bila presretna da mi dođu mladi ljudi i pitaju bih li ja mogao doći. Ja kažem, dapače, dođite, pokazati ću vam moje pacijente, malo ćete sjediti tu, razgovarati i slično. Vidim da se boje zato što vam je u medicini ipak uvriježeno ako ideš na edukaciju, to se mora plaćati. U medicini vam je korporativni svijet i svaka edukacija se plaća. Ja sam svoje edukacije jako puno plaćala, ali ništa mi nije žao jer to je sve dobro uložen novac koji je meni donio puno zadovoljstva. Ja bih mlade ljude u Hrvatskoj htjela mentorirati u segmentu psihoneuroendokrinoimunologije dok su još mladi, dok imaju taj neiskvaren pogled na liječenje. Mogli bi usvojiti odmah taj holistički integrativni pristup zdravlju, ne samo bolesti. I ja ih uvijek pozivam i širim tu vijest.

Ako želite mentora, javite se

 I ovim putem pozivam mlade ljude koji žele učiti. Mi ćemo vjerojatno imati, kad ova knjiga izađe, seminare gdje će oni biti pozvani, ali i van seminara. Ja sam u poliklinici Orlando, Zagrebu, Klaićeva. 8. Mene mogu dobiti i preko Facebooka i preko svih drugih mogućih telefona i mailova. Mogu se javiti meni da ih ja učim, ne samo o psihoneuroendokrinoimunologiji. Možda da im kažem i svoje savjete kako sam ja kao mladi liječnik griješila, kad je moje upravljanje emocijama bilo dobro, a kad loše, što sam trebala napraviti, pomogla bih im sa svojim savjetom. Otvorena sam za takve stvari jer mi je sada upravljanje emocijama jako dobro poznato.

Tanja Pureta: Sjajno, em je trend takav em se i liječnici i pacijenti dobro osjećaju s tim pristupom, usmjerenim zdravlju i dobrobiti, em time i liječnici smanjuju vjerojatnost vlastitog burnouta, em to i pacijenti sve više traže. Prema tome, ja tu samo vidim hrvatski rečeno „win, win, win“. A Još postoji jedna ovakva stručnjakinja koja želi…

Sanja Toljan: Da, bit će nas i više. Mi ćemo se svi okupiti i radit ćemo na tom sistemu i ja se veselim budućnosti. To je sve zahtjevno i malo moraš, kako kažu psiholozi, izaći iz svoje zone ugode i prihvatiti da je upravljanje emocijama iznimno važno. Ali toliko donosi zadovoljstva i to je ono što možeš ostaviti sljedećoj generaciji.

Zona ugode nas zatvara od napretka

Tanja Pureta: Stvarno se zove zona ugode, iako se ja uvijek pitam koliko je ugodna vaša zona ugode. Jer, to je samo zona uobičajenih i ustaljenih načina razmišljanja, a kad se dobiju nova razmišljanja i kad se čovjek malo prisili da izađe iz toga i uđe u novu razinu, dobije jako puno zraka u plućima.

Sanja Toljan: Novu ugodu.

Tanja Pureta: I polet i krila i veselje, tako da svakako je dobro izaći iz zone ugodnosti.

Sanja Toljan: Psihoneuroendokrinoimunologija nije struka koja je jako komplicirana za provođenje. Da ne bi ljudi mislili da je to teško i za liječnike. To je jako jednostavno i za liječnike i za pacijente.

Tanja Pureta: Samo komplicirano zvuči.

Sanja Toljan: Zvuči komplicirano, a to je vrlo jednostavno. Ja neću sad o tome pričati, možda nekom drugom prilikom, ali to je toliko lagano i prirodno i lijepo i svi od toga profitiraju.

Tanja Pureta: Spomenuli ste antiaging, mogu li ljudi pomisliti da je to nešto u smislu da se ljudi hoće riješiti starenja ili ostati mladi i slično i vide čak tu i negativne konotacije cijele priče. Voljela bih da destigmatizirate riječ antiaging i objasnite o čemu se točno radi?  Koliko je to svima potrebno i od koje dobi?

Starenje je normalan i poželjan proces

Sanja Toljan: Antiaging je, kako doktor Hertoghe kaže proage. Mi jesmo za starenje, ali za zdravo starenje i uopće nismo protiv starenja. Ali ako netko ima 50 godina i već je jako biološki ostario, to je jasno. On gubi svoj život i gubi ljepotu te smisao zašto je došao na svijet - a to je da uživa. Prema tome, proage i antiage medicina omogućuju dostojno starenje, da se biološka i kronološka dob poklapaju ili čak da budemo biološki ispred kronološki dobi, odnosno iza, da se ne razbolimo i da umremo zdravi i kompetentni kad mi to želimo. To je proaging medicina, a ne da zadnjih 20 - 30 godina svog života provedem po liječničkim ordinacijama, kontrolirajući sve moguće specijalističke preglede i postanem profesionalni pacijent. Kao što znam ljude kako hodaju s torbicom od specijalista do specijalista. Nego da do zadnjih daha uživaš u životu, da radiš ono što voliš, da si kompetentan, da ti mozak radi, da možeš voljeti, jesti i piti, uživati. To je proage medicina ili antiage medicina. To nikako nije tretman bora. Ja sam apsolutno užasnuta da se danas mlade žene pikaju, pune te bore … to je kontra psihoneuronedokrinoimunulogije.

Tanja Pureta: Da, zdravlje treba doći iznutra

Sanja Toljan: Tako je. Ako bi one spavale onako kako kaže hormonska medicina, one bi imale tako prekrasnu kožu, ne bi trebale ništa u ulagati u svoj izgled.

Suradnja i informiranost poboljšavaju odnos liječnik-pacijent

Tanja Pureta: Sad tu dolazi ključno pitanje. Mnogi će sad pomisliti da je jedino što je važno doći k vama. Od vas će, umjesto pilula a, b, c koje dobiju kod regularnog doktora koji sprječava bolest, dobiti pilule d, e, f i sve je riješeno. Koliko vaš pristup uključuje i odgovornost pacijenta? Što to znači i koliko je zdravlje u našim rukama, a vi ste samo pomagač, a ne netko kome mi možemo prepustit svoj život i reći „vi se brinite, a ja ću i dalje jesti, piti, raditi što hoću, ne vježbati, a doktorica Toljan će se pobrinuti da ja ostanem zdrava do zadnjeg daha“?

Sanja Toljan: Sva sreća da su danas ljudi došli na drugi nivo postojanja. Da žele biti aktivni sudionici svoga zdravlja i, dapače, jako su zainteresirani i žele znati svoj nalaz, žele znati što uzimaju od terapije i žele aktivno pristupiti. I to je moja ciljna skupina, to su moji ljudi. Kad dođe kod mene, kaže „želim se balansirati“ i idemo, krećemo. Radit ćete to i to, dobit ćete pilule, a, b, c i d, ali ne da bi ste vi problem stavljali pod tepih, nego da te pilule osnaže vaš organizam. Da vi jednog dana možete maknuti te pilule i da sve to prođe, a da vi budete zdravi.

Liječnici trebaju promijeniti pristup

 Jasno je, treba biti aktivan, ali moram reći da sve više ljudi želi biti aktivno. Stoga to nije problem. Ljudi su danas obrazovani i problem je što medicina još uvijek tretira pacijente kao stoku sitnog zuba koja ne bi trebala ništa znati. Doktor te pogleda, šuti, baci ti papir tamo. Ja sam to kao kolega doživljavala da se sa mnom uopće ne razgovara. I danas je to tako, ne govorim ja o prijeratnoj medicini, govorim o medicini 21. stoljeća, gdje nam se ovako baci papir i osjećaš se jadno. Danas ljudi već znaju, informirani su, čitaju, obrazovani su. Žele biti aktivni sudionici. Prema tome, ovo sve dolazi na plodno tlo. Liječnik bi trebao biti tu da svojim mislima, riječima i emocijama uljepša naš dan.

Tanja Pureta: Znači ne samo prepisati, nego i razumjeti što se događa, zašto se događa, što im je činiti. I kad ljudi uzmu stvar u svoje ruke, onda je i vjerojatnost ostanka zdravim i još boljim, još bolja

Sanja Toljan: I pravu informaciju dati čovjeku, ne ga zbunjivati. Danas se jako puno zbunjuje, ljudi pitaju doktoru što mislite o D vitaminu, C vitaminu? Liječnici daju svoja privatna mišljenja i zbunjuju ljude. A tko to može provjeriti što on priča čovjeku? Liječnici još uvijek uzimaju stvari u svoje ruke da mogu raditi kako hoće, manipulirati, a to može biti jako opasno. Zato se obraćam mladim doktorima. Ako bi mlade doktore potaknuli na pravilan razvoj. mogli bi praktički ponovno ostvariti jednu novu humanu medicinu.

Savjet za kraj - kako se poboljšati

Tanja Pureta: I za kraj poruka mladim doktorima, poruka svim doktorima i poruka svim slušateljima.

Sanja Toljan: Ono što upravo ste vi isto rekli. Probajte izaći iz te zone ugode i otvorit će se to novo disanje. Teško je reći nemojte se bojati, ja znam koliko strah blokira, ali ako čitate moje knjige, ako čitate knjige drugih doktora, ako čitate knjige pozitivne psihologije, pronaći ćete što će vas privući takvom pristupu. Reći ćete „mogao bi i ja početi tako razmišljati“. Doći ćete jednoga dana do psihoneuroendokrinoimunologije i krenuti tim putem i završiti tko zna gdje. Možda u tim zdravim godinama. Isto vrijedi za pacijente, za doktore, pustite se. Psihoneuroendokrinoimunologija, zdrav život, veselje i ljubav.

Tanja Pureta: Draga dr. Sanja, ja vam želim da do zadnjeg daha, koji neće doći još za hrpu godina, ostanete tako pozitivni i inspirativni u širenju ovih fantastičnih pozitivnih stavova i znanja svima nama kako bi nam svima generalno bila dobro Puno Vam hvala što ste bili moja gošća danas i doviđenja vama i našim slušateljima.