Gdje je nestalo poštovanje?

Tanja Pureta

Zašto nam se čini da u današnje vrijeme ne pokazujemo gotovo nimalo poštovanja? Tanja za časopis Lisa odgovara na pitanja o tome zašto je poštovanje postalo nepoželjno!

Što je po vama definicija poštovanja i da li ono nužno potječe iz obitelji, tj. je li obitelj temelj u kojem stječemo sposobnost poštovanja sebe i drugih?

Poštovanje bi mogli popisati kao pokazivanje istinskog zanimanja i pozitivnog stava prema ljudima, te njihovo tretiranje kao kompetentnih osoba, odgovornih za vlastito ponašanje. To ne mora značiti da se slažemo sa svim njihovim stavovima i odobravamo sve njihove postupke, već da ih kao osobe uvijek tretiramo  pozitivan način, nastojeći kroz konstruktivnu komunikaciju otvoreno razgovarati i o temama o kojima se ne slažemo, kako bi došli do zajedničkih rješenja. Obitelj na razvoj poštovanja ima veliki utjecaj, jer dijete, prije svega, prve poduke iz poštovanja dobiva u odnosu s roditeljima, kao i promatranjem međusobnog odnosa članova obitelji. Međutim, izrazito važu ulogu ima i škola te općenito društvene vrijednosti, i to ne one koje se načelno izražavaju, već one po kojima kao društvo stvarno živimo.

Ovisi li poštovanje o vremenu u kojem živimo - u usporedbi s vremenom naših mama i baka kada se (ili nam se to čini) više poštovalo...

Poštovanje je sasvim sigurno jako povezano s karakteristikama vremena i načinima ponašanja koje povezujemo s njime. U vrijeme naših baka gotovo je bio društveni imperativ pokazivanje tv. rituala poštovanja, kao što su rukoljub, naklon, skidanje šešira, obazrivost u komunikaciji i sl. To nikako ne znači da je iza tih rituala uistinu i stajalo poštovanje kao stav koji jedna osoba ima prema drugoj. Iz priča naših baka također smo mogli čuti i to da je u to doba bilo puno ponašanja koja se ne mogu povezati s definicijom poštovanja, kao što su ogovaranje iza leđa, omalovažavanje nekih struka i društvenih slojeva, loš odnos prema djeci, tretiranje žena kao manje ravnopravnih osoba i sl. Dakle, kada bi prosuđivali samo na temelju tih rituala, mogli bi zaključiti da je tada bilo više poštovanja, premda malo dublji pogled na pravu situaciju nas trenutačno odmiče od takvog zaključka.

Je li užurbani ritam života (posebno kod nas - kriza u društvu, ratne posljedice...) krivac što manje cijenimo sebe ili je to samo izgovor za općeniti nedostatak poštovanja oko nas.

Današnje vrijeme uistinu karakteriziraju brojni elementi koji otežavanju razvoj i izražavanje poštovanja među ljudima. Tu su sasvim sigurno ne tako davna ratna zbivanja, koja će za sobom još dugo povlačiti brojne negativne posljedice; društvena kriza koja mnogima onemogućava osjećaj temeljnog samopoštovanja zbog nezaposlenosti, besparice i dugova; stalna okruženost s negativnim vijestima; veličanje onih koji imaju, umjesto onih koji su kvalitetni kao osobe i stručnjaci, velika užurbanost, koja nam ponekad onemogućava da odvojimo i trenutak za pravi, istinski, fokusirani pogled prema sugovorniku, i sl. S druge strane, od vremena naših baka dogodile su se i brojne pozitivne posljedice: žene su sasvim sigurno u ravnopravnijem položaju (premda tu ima još dosta prostora za napredak), velika se pozornost posvećuje djeci, manje je licemjerja kroz izražavanje načelnog poštovanja, bez da ono stvarno i postoji, i sl. Ipak, čini se da smo ušli u drugu krajnost: umjesto pretjeranog izražavanja poštovanja, danas jedni prema drugima pokazujemo gotovo nikakvo poštovanje. Može se reći da pokazivanje poštovanja, čak i ako ga osjećamo, nije popularno te kod drugih može čak i izazvati sumnju u dobre namjere osobe (npr. kada netko nekome da kompliment, često će čuti protupitanje što zapravo treba, kad je tako ljubazan). Paradoksalno je da zapravo kao da i ne želimo da nas netko uistinu i vidi, ovako opterećene od tegobne svakodnevice, jer kao da se plašimo da će zaključiti da nismo zaslužili poštovanje, tako da poštovanje niti dajemo niti tražimo. 

Koji su preduvjeti da bi poštovali prvo sebe, zatim svoje roditelje, partnera, kolege na poslu... postoji li univerzalni 'recept' ili...?

Preduvjet za samopoštovanje je da se osjećamo osobno uspješno i zadovoljno. Da bi to mogli, prvenstveno je važno definirati jasne životne i trenutačne ciljeve, te se veseliti uspjesima, umjesto stalnog traganja za onim što nismo napravili, u čemu smo sve pogriješili i sl.  Ukoliko sebi postavimo cilj da trebamo sve raditi super, te da, ako nismo uspješni ili dovoljno uspješni makar u jednom segmentu svog života, nismo vrijedni poštovanja, onda smo si postavili definitivno najtrnovitiji i najnepravedniji životni put. Naime, suština samopouzdanja je njegova izgradnja na uspjesima i osjećaju kompetentnosti, koji nam daje snagu da prihvatimo i sve neuspjehe i pogreške, koji su sastavni dio života te koji nas i jačaju za buduće uspjehe. Ukoliko ne možemo oprostiti sebi, nećemo moći niti drugima, tako da nedostatak samopoštovanja rađa i nedostatak poštovanja.

Kako povratiti izgubljeno poštovanje i može li se ono povratiti? Možete li nam savjetovati što treba svatko od nas napraviti kako bi (ponovno) pokazao više poštovanja prema ljudima oko sebe?

Zato je jako važno postaviti vlastiti život i očekivanja prema drugima u realne granice te se veseliti uspjesima, a iz grešaka učiti, a ne na temelju jedne greške i sebi i drugima ukinuti poštovanje. Kao osobe trebamo uvijek težiti međusobnom osjećaju poštovanja, pa ćemo tako puno lakše moći razgovarati i o vlastitim i tuđim ponašanjima koja nisu dostojna poštovanja. Međutim, to su samo ponašanja koja se svakome mogu dogoditi: i sebi i drugima trebamo pružiti mogućnost pogreške i učenja iz nje, bez bojazni da ćemo zbog nje biti odbačeni ili nedostojni poštovanja.

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.