Blog post coaching

Mora li Pepeljuga uvijek izgubiti svoju cipelicu

Ramiro

Je li čaša napola puna ili je napola prazna? Dok ne vidimo da smo nešto dobili teško se nositi s mišlju da smo nešto izgubili. Zato je važno naučiti vidjeti i drugu stranu medalje jer nam takav uvid i pogled na svijet širi vidike i čini nas boljima.

Pregledavajući sadržaj dobro nam poznate društvene mreže Facebook, prije nekoliko dana naišao sam na jednu vrlo zanimljivu sliku. Na njoj je prikazana vidno nezadovoljna Pepeljuga, držeći u ruci staklenu cipelicu koju je dobila od vile, govoreći: „Kakva je ovo glupost?! Pa htjela sam AirMax!“. Moram priznati da sam se od srca nasmijao napisanom tekstu. E moja Pepeljugo, koliko bi milijuna djece diljem svijeta bilo razočarano (ili možda ne bi?) da ti i tvoj princ niste živjeli sretno i zadovoljno do kraja života, već da je bajka završila na tome da si ti samo htjela nove tenisice? :) Međutim, ta ista slika me navela i na razmišljanje te sam se odlučio zapitati: mora li Pepeljuga baš uvijek izgubiti svoju cipelicu?

Štikla ili tenisica?

Koji odgovor biste Vi dali na postavljeno pitanje? Kako bi bajka završila da ju Pepeljuga nije izgubila? Vjerujem da trenutno imate poprilično zbunjeni izraz lica, premda mi nije namjera bila zbuniti Vas. Naprotiv, u suštini se želim usmjeriti na to kako si sagledavanjem određenog događaja iz neke druge perspektive možemo uvelike olakšati svakodnevicu, a da toga najčešće nismo ni svjesni. Vjerujem da smo se svi barem jednom našli u situaciji kada se, zbog određenih okolnosti u našem životu ili zbog novih obveza koje smo dobili, nismo pretjerano stizali baviti stvarima za koje smo nekoć imali sasvim dovoljno vremena ili im se nismo posvećivali s onolikom količinom entuzijazma kao i prije. Zbog toga smo možda bili nezadovoljni ili smo pokušavali pronaći razlog našeg smanjenog entuzijazma, propuštajući se pritom usmjeriti na ono što mi osobno možemo učiniti da ta situacija dobije pozitivan ishod, i to prvenstveno razmišljanjem, kako bi se reklo, „izvan kutije“.

Kako bi se takav način razmišljanja mogao primijeniti na našu junakinju s početka priče? Tu zaista možemo dati mašti na volju. Možda bi otišla na bal tužna jer nije dobila tenisice koje je htjela pa bi joj princ prišao i upitao ju zašto sjedi sama za stolom dok se svi ostali zabavljaju. Možda bi se posvađala s vilom te bi joj ona na kraju ipak uslišila želju za novim tenisicama u kojima bi princa toliko osvojila da bi ju jednostavno morao tražiti broj telefona? Ili ga možda ne bi niti upoznala, već bi se zaljubila u zgodnog plemića koji je došao u posjet te bi zajedno s njim otputovala u njegovo kraljevstvo. :) Varijanti zaista ima bezbroj, samo što o njima najčešće ne razmišljamo, već smo naviknuti ispričati priču na onaj način na koji smo ju naučili: Pepeljuga od vile dobiva cipelice te jednu od njih izgubi kad otkuca ponoć, po njoj je pronalazi princ te žive sretno do kraja života. Na identičan se način ponašamo i u našem životu: kada se suočimo s problemom ili nekom životnom situacijom koja nam u tom trenutku izgleda nerješivom, najčešće razmišljamo onako kako mislimo da „treba razmišljati“, odbijajući ju sagledati iz neke posve neočekivane perspektive, koja bi nam zapravo puno više pomogla u pronalasku kvalitetnog rješenja.

Priča o Maji

Iako su bajke zasigurno uljepšale djetinjstvo svakoga od nas, hajdemo sada prebaciti poantu moje verzije priče o Pepeljugi u nešto stvarniji kontekst. Zamislite sljedeću situaciju: imate vrlo dobru prijateljicu Maju s kojom se odlično slažete i s kojom obožavate provoditi slobodno vrijeme. Vaša druženja uvijek su prepuna smijeha i dobrog raspoloženja te jednostavno uživate u svakom zajedničkom trenutku. Da stvar bude još bolja, nedavno ste dobili posao koji ste oduvijek željeli te imate osjećaj kao da je u Vašem životu napokon „sve sjelo na svoje mjesto“. Kako dani odmiču, na poslu ste stekli nova poznanstva i upoznali ljude s kojima se također uživate družiti. Međutim, unatoč brojnim dobrobitima novog radnog mjesta, Vaš se posao pokazao vrlo zahtjevnim te se, zbog gotovo svakodnevnog druženja, iz dana u dan zapravo osjećate više povezano sa svojim novim kolegama nego s Majom.

Naravno, s Majom i dalje želite održavati dobar kontakt kao i prije. Ipak ste prijatelji već dulji niz godina te ste toliko toga prošli zajedno - jednostavno ne želite da se svo to vrijeme koje ste uložili u održavanje vašeg odnosa pokaže uzaludnim. Međutim, koliko god se trudili, više ne uspijevate održati toliko kvalitetan kontakt s njom kao i prije. I Vi i ona ste primijetili da su vam se druženja prorijedila te, unatoč najboljoj namjeri, imate osjećaj da više ne stižete u potpunosti pohvatati sve događaje o kojima Vam priča. Na svakom vašem susretu imate osjećaj kao da nešto ne „štima“, kao da više niste toliko prisutni u njenom životu kao što ste bili do sada. Čak Vam i sama Maja počinje sve rjeđe uzvraćati pozive, kao i odvajati svoje vrijeme za susrete s Vama.

Što se zapravo dogodilo? Svi ljudi na ovom svijetu imaju potrebu živjeti ispunjen, svrsishodan, te prije svega sretan život. Međutim, siguran sam da smo svi mi u naše slobodno vrijeme ponekad razmišljali o tome zašto su se neke stvari u našem žvotu odvile upravo na način na koji su se odvile, te zašto su te iste stvari uvelike poljuljale našu stabilnu svakodnevicu. Dobitak željenog posla je zasigurno velika prilika za naš profesionalni rast i razvoj, no, zbog svoje zahtjevnosti, ujedno stavlja i sjenu nad našu mogućnost za ostvarenjem kvalitetnog odnosa s ljudima koji više ne dijele naše životne prioritete. Takve nas misli na kraju dana sigurno mogu činiti nezadovoljnima i nesretnima, što je u suprotnosti s izjavom s početka ovog poglavlja. Mi ljudi smo bića ograničenih mogućnosti, što znači da su neke stvari u našim životima jednostavno izvan naše kontrole, odnosno, ne možemo utjecati na njih ma koliko mi to htjeli.

Što učiniti u takvim trenucima? Činjenica jest da jednostavno ne možemo više održavati toliko blizak odnos s Majom kao do sada te se naša druženja već lagano pretvaraju u stvar navike, a ne same potrebe za druženjem. Međutim, to nam ne treba biti kamen spoticanja ili dugotrajan uzrok nezadovoljstva. Naprotiv, mi s Majom možemo i dalje održavati kontakt, ali važno je priznati sebi da smo sada zaista dobili nove prioritete u životu, a to su naš novi posao te nove kolege s kojima se ne samo hrabro suočavamo s nadolazećim poslovnim izazovima, već i s kojima gradimo nove socijalne odnose. Koliko god negirali činjenicu da naš odnos s Majom više nije isti kao i prije, jednom kada to zaista i osvijestimo, a posebice kada uvidimo što sve možemo učiniti po tom pitanju, napravili smo prvi korak ka smanjenju nezadovoljstva. Kao što je Pepeljugin gubitak cipelice zapravo značio dugotrajan dobitak jer je s princem živjela sretno do kraja života, isto vrijedi i za nas: činjenica jest da Maji više ne možemo posvećivati onoliko vremena kao i prije te zbog toga možemo misliti da smo loš prijatelj, što nas može činiti nezadovoljnima (a uopće ne mora biti istina jer s njom i dalje možemo održavati odnos). Međutim, time se izbjegavamo usmjeriti na drugu činjenicu, a ta je da smo vrlo kvalitetan zaposlenik koji svakodnevno ulaže trud na poslu kako bi dao maksimum od sebe te kako bi zajedno sa svojim kolegama stvorio izrazito produktivnu i kolegijalnu radnu atmosferu. Na ovaj smo način upravo razmišljali „izvan kutije“. Kao jin i jang, u svakom dobru ima nešto loše te u svakom lošem ima i nešto dobro, ali je na nama koliko ćemo se usmjeravati na jedno, a koliko na drugo. :)

Što se zaista događa s čašom?

Ako su Vas priče o Pepeljugi i Maji makar i na trenutak zbunile, u potpunosti Vas razumijem. Ne bih želio da Vam ideja ove Tajne uspjeha ostavi pogrešan dojam te bih Vam je zbog toga želio objasniti na svima nam poznatom primjeru: ako uzmemo praznu čašu i napola ju napunimo vodom, je li ona napola puna ili prazna? Oba odgovora su, naravno, točna. Međutim, svi jako dobro znamo koji će odgovor dati optimist, a koji pesimist. I dok se premišljamo oko toga je li čaša polupuna ili poluprazna te postoji li „ultimativno rješenje“ za ovu dilemu, nitko nam ne brani da, sagledavajući situaciju upravo razmišljanjem „izvan kutije“, uzmemo čašu i popijemo vodu do kraja ili odšetamo do slavine i napunimo ju do vrha. Time smo se zapravo postavili u situaciju u kojoj možemo dati u potpunosti točan odgovor - čaša je prazna ako vodu popijemo, ili je puna ako ju napunimo vodom iz slavine, samo što nam te opcije nisu bile „ni na kraj pameti“. Što ovime želim reći? Ne moramo pasivno prihvaćati svaku situaciju u kojoj se suočimo s nekom preprekom samo zato jer ju nećemo riješiti onim načinom na koji mislimo da bismo trebali, već zaista možemo uzeti stvari u svoje ruke, pokrenuti se, i napraviti nešto o čemu prvobitno nismo promišljali kako bismo iz nje u konačnici izvukli pozitivan ishod. :)

Zapamtite, ne mora Pepeljuga uvijek izgubiti svoju cipelicu samo zato jer priča tako kaže ili zbog toga jer ju trenutno ne znamo ispričati drugačije. :)

Vaš Ramiro tim

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici Kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.