Snaga volje i samodisciplina su procesi koji zahtjevaju svjesnu pažnju ili svjesni napor te kao takvi troše energiju. I zato, koliko god se trudili, razina naše koncentracije, volje i samodiscipline ne može cijelo vrijeme biti na jednako visokoj razini kakva je bila kad smo tek krenuli u neki izazov.
Tražeći inspiraciju za Tajnu uspjeha, kojom bi bilo prigodno zakoračiti u novu godinu, zavirila sam u svoju malu riznicu mudrosti – ženski rokovnik. Listanje malog rokovnika, ispunjenog od ruba do ruba, vratilo me u djetinjstvo. Sjetila sam se vremena kad još nisam znala pisati, ali sam imala mali rokovnik koji je tada bio ispunjen, od ruba do ruba, beznačajnim valovitim linijama, koje su u mojoj dječjoj glavi predstavljale smislene rečenice. Sjetila sam se i svojih dnevnika pisanih u osnovnoj školi, kad sam savladala abecedu i tako besmislene valovite linije zamijenila smislenim rečenicama, isto ispunjenih od ruba do ruba. Također, sjetila sam se i svojih pisama, slanih dragim osobama prije doba sms-a, whatsappa i vibera, koja su, pogađate, bila isto ispisana od ruba do ruba :). U tom trenutku osvijestila sam da imam poseban i pozitivan ritual koji sam razvila tijekom godina: ritual pisanja.
Moj pozitivni ritual pisanja
Najbolja prijateljica i ja imamo božićni ritual – već godinama jedna drugoj poklanjamo ženski rokovnik. Svake godine iščekujemo kakav će mu biti dizajn, pomno birajući uzorke koji imaju pozitivno i osobno značenje. Onda slijedi uzbuđenje otvaranja i neizvjesnost jesmo li možda izabrale istovjetne (što se zna dogoditi). Doživljavam ga jako bitnim, jer početkom godine uvijek odlučim, kao i većina ljudi, napraviti određene promjene u životu, pa odmah u njega zapišem ciljeve koje bih voljela ostvariti. U mom sustavu vrijednosti edukacija i profesionalno usavršavanje zauzimaju visoko mjesto, pa je jedan od mojih ovogodišnjih ciljeva završiti međunarodno priznatu edukaciju iz područja ljudskih potencijala.
U rujnu prošle godine, kada sam upisala ovu edukaciju bila sam jako uzbuđena te puna pozitivne energije, volje za učenjem i samodiscipline. Međutim, nakon mjesec dana dogodilo se nešto što se uvijek dogodi, a to je život. Iznenada sam promijenila posao, što je sa sobom donijelo nove izazove. Edukacija se pokazala puno zahtjevnijom od mojih očekivanja. Nastupilo je hladno doba godine, kada se moja životna energije prirodno smanji. Uspjela sam se zaljubiti i završiti napuknutog srca. Došli su Božić i Nova godina, a ja ih prvi put u životu nisam provela u krugu obitelji, jer sam pisala rad za edukaciju. Pod tim okolnostima, ogromna količina početne snaga volje i samodiscipline raspršile su se kao mjehurići od pjene.
I onda se, kao čarolijom, pojavilo spasonosno rješenje, zahvaljujući upravo mom ritualu pisanja! Naime, svaku večer, prije spavanja, ritualno prizovem zbivanja toga dana i zapišem u rokovnik sve „male“ stvari koje su me taj dan razveselile. Tako sam jedne večeri odjednom uvidjela da se moj problem krije u lošem upravljanju vlastitom energijom! Vremena je bilo dovoljno, ali unijeti optimalnu razinu energije u ono što trebam napraviti, predstavljalo je moj najveći izazov. Snaga volje i samodisciplina su procesi koji zahtjevaju svjesnu pažnju ili svjesni napor te kao takvi troše energiju. I zato, koliko god se trudili, razina naše koncentracije, volje i samodiscipline ne može cijelo vrijeme biti na jednako visokoj razini kakva je bila kad smo tek krenuli u neki izazov. Ako se oslanjamo samo na njih, izlažemo se opasnosti da nas prvi naleti stresa i intenzivan tempo današnjeg života izbace iz tračnica te da izgubimo iz fokusa ono što nam je zbilja bitno. Kao psiholog znam da sreća i inspiracija ne leže u samom trenutku ostvarenja cilja, već u svemu što se dešava na putu prema njemu. Međutim, trebamo imati stalan podsjetnik na to, a meni je u ovom trenutku u tu svrhu poslužio upravo moj ritual pisanja. Ciljevi, snaga volje i samodisciplina vrlo su važni, jer nas potaknu da se pokrenemo, ali ono što svemu daje smisao jesu „male“ stvari i „veliki“ ljudi, koji su dio našeg putovanja i koji su neiscrpan izvor toliko potrebne energije da ustrajemo u ostvarivanju onoga što želimo.
Istraživanja na profesionalnim sportašima ukazuju da se vrhunski sportaši (onih 10 najboljih u svijetu u određenom sportu) od svojih podjednako talentiranih kolega ne razlikuju po snazi volje i samodisciplini već po sposobnosti oporavka od neuspjeha i ritualima koje razviju u tu svrhu. Pozitivni rituali su svjesno razvijene navike, a sve navike troše malo energije, koje nas potiču da svaki dan proživimo u pozitivnoj energiji koja će biti maksimalno fokusirana na ljude i aktivnosti za koje smo odlučili da su nam bitni. Na taj način možemo konstantno vrhunski raditi što god da smo odabrali kao svoj poziv.
Inspiracija i sreća su u „malim“ stvarima i „velikim“ ljudima
Tijekom dva tjedna intenzivnog pisanja rada više puta sam se zapitala isplati li se zbilja težnja i usmjeravanje energije ka ostvarenju određenih ciljeva? Pišući i čitajući svoj rokovnik, iznova sam zaključila: naravno da se isplati, jer da se nisam zaputila na svako od tih putovanja opisanih u njemu, nikad ne bih spoznala što sve mogu i gdje se skriva moja sreća. Šireći svoje vidike i upoznavajući nove ljude, svakog dana mi postaje sve jasnije što mi je stvarno važno te prema kome i prema čemu želim usmjeriti svu svoju pozitivnu energiju.
Moja sreća je prošle godine bila u „malim“ stvarima, poput uspješno održanih edukacija, ranojutarnjeg plivanja, dok je more mirno i sunce tek izlazi, stjecanja novog znanja, mirisa omleta kojeg pravi moj tata, čitanja nove knjige, prilike da radim posao u kojem uživam, jedenja prstima ribe s gradela, trčanja, vožnje bicikla, uspješno položenog prvog pisanog rada, lijenih večeri uz dobar film, planinarenja Sljemenom...
Moja je sreća protekle godine bila i u „velikim“ ljudima, kao npr. u prijateljici koja je neumorno vjerovala u mene i koju sam prvi put imala priliku vidjeti kako briljira u poslu koji radi, a svojom briljantnošću je moja vječna inspiracija. Zatim su tu i roditelji, koji u mojim uspjesima uživaju možda i više od mene te koji su me podsjetili koliko je važno razvijati se i dijeliti sve lijepo što taj razvoj nosi, jer to u velikoj mjeri daje smisao i njihovim životima, a ja na to često zaboravim. Tu je i šefica, koja me inspirira znanjem i punim povjerenjem u moje kvalitetno obavljanje posla. Zatim još jedna prijateljica, kojoj mogu poslati poruku u ponoć kako bih „prijavila glupost“ koju sam upravo napravila, a od koje nikad neću dobiti niti trunčicu osuđivanja. Pa kolega, koji je sa mnom strpljivo prolazio sve faze moje prilagodbe na novi posao, premda mu strpljivost nije jača strana. Dodatno i bivša šefica, koja mi je postala prijateljica i koja ima poseban talent da nanjuši svaku promjenu u mom životu te pošalje pravu poruku u pravnom trenutku. Najbolja prijateljica s početka priče je konstanta u mom životu već 25 godina :).
I na kraju, kada me netko pita zašto pišem, uvijek se sjetim izreke francuske spisateljice Anaïs Nin: Pišemo kako bismo iskusili život dvaput, u trenutku njegovog događanja i u retrospektivi. Odnosno, pišem kako bih, bez obzira na životne okolnosti, uvijek mogla nepogrešivo znati koji su ljudi i aktivnosti smisao mog života te kako bih mogla usmjeriti optimalnu razinu pozitivne energije prema njima. Jer energija koju dobivam zauzvrat je neprocjenjiva i omogućuje mi da s lakoćom prijeđem i preko najtežih prepreka na putu prema ostvarenju svojih snova :).
Za uspješnu 2016. godinu, punu pozitivnih rituala, „malih“ stvari i „veliki“ ljudi koji život znače, u ime Ramiro tima,
Iva
